Kristina Ljevak: Šta je meni Charlama?

Piše: Kristina Ljevak

Iako bolji od današnjeg, sistem obrazovanja u bivšoj domovini nije baš podrazumijevao armije entuzijastičnog nastavnog kadra koji je razvijao vještine koje nismo rođenjem stekli. Naprotiv, često bi se zanemarivali i potencijalni talenti, a nastavnici koji bi prepoznali dar i dijete usmjerili u određenom pravcu postajali bi generacijski heroji.

Likovna naobrazba građana

Umjesto da doprinesu razvoju tijela i duha, likovna, muzička i tjelesna kultura najčešće su služile popravljanju  prosjeka ocjena. Ako si imao petice iz 'ozbiljnih' predmeta onda nije bilo gotovo nikakve mogućnosti da te petice ne prate iz oblasti likovne kulture, pa i ako precrtavaš radove naslonjena na prozoru tokom velikog odmora ili ako misliš da je D-mol isto što i Priča o Vasi Ladačkom – samo naslov Balaševićeve pjesme.

Odlaskom iz osnovne škole blok br. 5, vodene, voštane, drvene i ostale bojice bile su zauvijek protjerane iz naših svjetova ukoliko nismo imali likovne ambicije. Od takvih ambicija ja sam bila daleko. I samo sam pokušavala da sakrijem kako je čiča Gliša vrhunski domet mog likovnog izričaja. Dolazak u srednju školu podrazumijevao je, ukoliko me sjećanje na te mučne dane ne vara, samo dvije godine učenja istorije umjetnosti, predavanja na času bila su nedovoljno zanimljiva da ih pažljivo pratim, a dvosemestralno slušanje istog predmeta na fakultetu doprinijelo je isključivo tome da na nekom budućem kvizu ne moram nakon trećeg pitanja iskoristiti džoker zovi prijatelja.

Kasnije, radeći novinarski posao i izvještavajući o događajima iz kulture, trudila sam se izbjegavati likovnu umjetnost. Malo zbog straha a malo i zbog strahopoštovanja. Teško mi je bilo donijeti vrijednosni sud o bilo čemu što je bolje od mog čiča gliše, a sve je bilo bolje.

Foto: Depo.ba

Oživjela je Skenderija

Sašu Bukvića tada još uvijek nisam znala , ali sam Jusufa Hadžifejzovića sve češće sretala, malo zbog umjetnosti, malo više zbog zajedničkih prijatelja i sklonosti ka sličnom načinu provođenja slobodnog vremena. Kako je Jusufov život neodvojiv od njegove umjetnost bilo je nemoguće da vremenom ne upoznam i ne zavolim ono što radi, a onda upoznajući njega, upoznavala sam i druge umjetnike i umjetnice jer je i Sašin i njegov angažman podrazumijevao uključivanje što više ljudi, saradnju, razmjenu... Od Zvona preko Jugoslovenskih dokumenata do današnjeCeKa Charlame.

I onda se desilo malo čudo, iako malo dovoljno da povjerujemo da su čuda moguća. Napušteni prostori Skenderije pretvoreni su umjetničke galerije, stvorena je CeKa Charlama, iz nje projekat Subdokumenta, Charlama Depot Galerija i Emporio Drangularium na čelu sa Jusufom Hadžifejzovićem i suosnivačima Aleksandrom Sašom Bukvićem, Borisom Šiberom, Jasminom Durakovićem i Mirsadom Čatićem.

Oživjela je Skenderija! Postojeća galerija Collegium Artisticum i Charlama čiji se centralni dio nalazi preko puta vodili su neki fini dijalog sa mnogobrojnim salonima za nadogradnju noktiju (taj će izum izgleda jedini nadživjeti recesiju) i sa svojom publikom.

Izložbe bi se smjenjivale nezapamćenom dinamikom, cijela priča 'osvanula' je u The New York Timesu, a ja sam prestala plašiti likovne umjetnosti.

Onda sam konačno srela i Sašu Bukvića, taj dio pripada intimnoj istoriji a za ovo kazivanje važna je činjenica da me je Saša ubijedio da svako može naučiti crtati.

Ono što su propustili svi moji nastavnici nadoknađivali su Saša i Juka u mojim srednjim godinama koje se samo na Balkanu tretiraju kao mladost. Nadoknađivali jer odnos prema znanju i umjetnosti nikada nisu dovodili u vezu sa sebičnosti.

Ljubitelji turbo-folk estetike

Ubrzo su moji nevješti portreti krasili naš stan, a crtački zanos koincidirao je sa akcijom podrške Japanu zbog posljedica cunamija i humanitarne likovne akcije organizovane u Charlami. Saša je insistirao da radove napravimo zajedno.

Velika akcija podrazumijevala je i veći prostor od onog koji posjedujemo pa smo se zajedno sa ostalim umjetnicima našli u Charlami , tada pretvorenoj u veliki kolektivni atelje i crtali.

Kad bi ovo bila bajka završila bi se mojim iznenadnim međunarodnim uspjehom i kasno otkrivenim darom, a u Charlamu koja bi bila još ljepša, veća, sa bogatijom kolekcijom i još više umjetnika, svraćala bih nakon bjelosvjetskih putovanja  tek da se sjetim kako je sve počelo.

Nije bajka i nisam talenat, a Charlame uskoro neće biti ni tamo gdje je bila jer su ljubitelji turbo folk 'estetike' tako odlučili. I  nevažno je što nisam čudo od talenta. Važno je što sam imala mogućnost učestvovati u  jednom kolektivnom umjetničkom činu, što mi se niko nije podsmijevao i što to ne bi učinio bilo kom stvarnom mladom umjetniku ili umjetnici koji sutra dođu u Charlamu (ako je bude) sa mapom svojih radova ili idejom za performans.

Wim Wenders u Charlami

Deložacija pet hiljada radova

Pokušavala sam u okviru svog posla i profesionalnog izvještavanja apelovati povodom alarmantnog  stanja kulturnih institucija u našoj zemlji. Stajala sam na protestima prilikom zatvaranja Umjetničke galerije, isto sam učinila i kad je zatvoren Zemaljski muzej.

Ali samo da izvještavam dok se deložira preko hiljadu radova iz postavke Emporio Drangularium  i još ko zna koliko iz pratećih galerija unutar Charlame ne mogu.

Ne mogu jer sam tamo iz razgovora o umjetnosti saznala mnogo više već na bilo kom drugom mjestu.

Ne mogu jer je Jusuf Hadžifejzović uvijek imao prave odgovore na moja pitanja, kao i na dileme, pa mi je ispričao priču o malom mravu koji je kroz pustinju krenuo ka Meki, kog je sreo drugi mrav i upozorio da tako mali neće daleko, pogotovo ne do Meke, na šta je prvi, junak naše priče, odgovorio da nije važno što ćeš umrijeti ako umireš na svetom putu.

Ne mogu zbog mrava, čiča Gliše i jednog nesebičnog predavanja umjetnosti od strane ljudi koji jedino tako mogu i znaju.

VEZANO: Charlama - još jedna žrtva kulturocida u Sarajevu

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]