Kenan Efendić: Otvoreno pismo i zarobljeni mediji

Piše: Kenan Efendić

Izlišno je govoriti o nezavisnim intelektualcima i očekivati od njih da se dosljedno ponašaju u ulozi nepotkupljivih i objektivnih kritičara društvene stvarnosti. Isti je slučaj i sa medijima, naročito onim velikim i onim koji se nezavisnošću diče i reklamiraju. Istina, postoji nekoliko malih medija i nekoliko nemalih intelektualaca, koji upravo u tim malim medijima imaju prostor i slobodu reći i napisati sve ono što će veliki mediji prešutjeti ili izopačiti sukladno svojim političko-finansijskim interesima.

Tri medija, tri pisma

Jučer je skupina (hrvatskih) intelektualaca uputila otvoreno pismo, u kojem od svih strana traži razum, strpljenje i popustljivost. Pored toga što pismo svjedoči o odgovornosti ličnoj, građanskoj i intelektualnoj odgovornosti pojedinaca, za koje ne možemo reći da pripadaju istom političkom i(li) ideološkom krugu, tekst pod naslovom Protiv manipuliranja narodom jedan je od rijetkih koji objektivno i precizno sumira sva značenja tekućih političkih događaja.

Koliko su god tekst pisma i renome njegovih potpisnika važni, jednako je važan i odnos velikih medija prema njemu. Pismo je, podsjetimo, strukturirano u tri dijela: 1. kritika politike i postupaka oba HDZ-a, 2. kritika politike i postupanja platformaša, u prvom redu: SDP-a i SDA te 3. kritika građanskog sektora, sa Hrvatskim narodnim vijećem na čelu.

Nezavisne novine prenijele su, u članku pod nazivom Hrvatski intelektualci zabrinuti zbog političke krize u BiH, značajan dio teksta, ali uglavnom iz drugog (kritika platformaša) i trećeg (kritika HNV-a) dijela pisma. O kritici HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, dakle, čitatelj Nezavisnih ne zna ništa i ovaj čin sedmorice intelektualaca tumačit će kao uskogrudnu brigu za vlastiti narod. Međutim, treba li očekivati šta drugo od glasila koje je uvijek podržavalo i podržava Milorada Dodika, kojem je Čović najodaniji partner.

Oslobođenje, koje, kako im u jednoj reklami stoji nema partije, na jednoj šestini treće stranice donosi, uz sličicu Miljenka Jergovića, članak pod nazivom Ustavna i politička nejednakost. Ovaj dnevnik bez partije prenosi samo jedan dio kritike politike Čovića i Ljubića. O kritici platformaša ili HNV-a ni jednog jedinog slova. Čitatelj Oslobođenja će po ko zna koji put biti zadovoljan i ohrabren činjenicom da hrvatski nezavisnih intelektualci kritikuju stožerne hrvatske partije. Isto toliko prostora ovaj dnevnik daje novoj poruci intelektualca okupljenih oko Kruga 99, koji još uvijek paranoišu oko teritorijalnih aspiracija Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Dnevni avaz, koji, pak, ima partiju, za razliku od Oslobođenja - koje ima više njih, na dvije trećine pete stranice donosi članak pod nazivom Bošnjački partneri ruše BiH. Ovaj dnevnik, koji je postao simbol partijsko-tajkunskog glasila, u ovom je slučaju, kao i u nekoliko drugih u posljednje vrijeme, najprofesionalnije od svih (izuzmemo li portale) tretirao otvoreno pismo.

Nije prešućena ni kritika SDP-a, kao ni kritika Čovićeve i Ljubićeve politike, a i kritika Hrvatskog narodnog vijeća dobila je nekoliko redaka. Istina, Avaz naslovnim potenciranjem bošnjačkih partnera želi ukazati svom, bošnjačkom čitateljstvu na opasnu politiku bošnjačke SDA i malo bošnjačkog-malo bosanskog SDP-a. Opet, naivno je i neozbiljno očekivati ideološki bezlične medije, makar njihova ideologija podrazumijevala konkretnu partiju (Radončićev SBB) iza sebe. Ali, bez obzira na sve, Dnevni avaz je u postizbornoj krizi daleko najprofesionalnija i najodgovornija novina. Istina, postoje tu i sasvim konkretni motivi: Radončić je ispao iz koalicionih aranžmana, a osvojio je podosta glasova, i preostaje mu tek čekati i kritikovati.

Višepartijska avazovština

Dnevni avaz je postupio onako kako bi prije, recimo, godinu dana postupilo Oslobođenje, a Oslobođenje je, po ko zna koji put nakon oktobarskih izbora, iskoristilo alate avazovštine. Nezavisne novine ostale su dosljedne sebi. Večernji list i Dnevni list uopšte ne prenose pismo. Ili ga nisu dobili na vrijeme ili su barem toliko profesionalni da ne žele kasapiti tuđe riječi.

Oslobođenje, koje se svako malo kune u svoju nezavisnost, svoje partizansko izvorište, te mnogobrojne nagrade prikupljene diljem svijeta, danas je na sigurnom putu da postane neodgovorna (više)partijska novina. Istina, ne budimo naivni, uvijek su mediji bili naklonjeni jednoj ili drugoj ideologiji, odnosno partiji, ali u tom za odgovornog novinara bolnom kompromisu, valjda bi moralo ostati mjesta (i volje) za osnovnu profesionalnost. A namjerno, politički motivirano rezanje tuđih otvorenih pisama s ciljem da im se zadrži samo jedno značenje kršenje je osnovnih principa novinarstva.

Jučer, u nedjelju, na naslovnici Oslobođenja pisalo je Obilježena godišnjica Karađorđeva? (zajedno s upitnikom). Čitatelj se upita odmah: Ko, gdje i zašto je obilježio (neuspjeli) sporazum Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića? Naravno, niko ga nigdje nije obilježio i to je odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. A o čemu se, zapravo, radi? Jedan je stranački službenik, Amir Zukić (SDA) sastanak srpskih i hrvatskih stranaka u Mostaru održan istog datuma kada je sklopljen i sporazum, odmah označio kao godišnjicu. Novinarki to nije zasmetalo, a urednici još manje. Tako je nastala naslovnica stilski i ideološki bliža devedesetima nego li kakvom evropsko-atlantskom putu.

O odnosu ovog dnevnika prema krizi i građanskom ratu u Libiji, o čemu je više pisao kolega Vuk Bačanović, ne treba trošiti riječi. Dovoljno je svakodnevno pogledati samo naslove kojima se nastoji zataškati težina situacija u Libiji, a Gadhafija se prikazuje u potpuno pozitivnom svjetlu. Istina, ni NATO-vo bombardiranje Libije nije ništa drugo do uvod u novu okupaciju i propast zemlje, ali to nije povod da bi se branio višedecenijski diktator.

S profesionalnim urušavanjem Oslobođenja svjedočimo skoro pa konačnoj pobjedi partijskog, neprofesionalnog i opasnog novinarstva. Avazovština je postala dominantni model, u kojem jedino, trenutno, nema Dnevnog avaza.