Kenan Efendić: Kosti kao politički kapital

Piše: Kenan Efendić

Povlačenjem vode iz vještačkog jezera Perućac za porodice ubijenih u ratu iz Podrinjskog kraja otvorila se mogućnost konačnog smiraja u otužnoj činjenici pronalaska kostiju i podudaranja DNK-a.

Međutim, za političare, u nesretnom vremenu predizborne kampanje otvorila se mogućnost novih manipulacija i još jedne serije pretvaranja kostiju u političku valutu. Istina, mogućnost tačne identifikacije osoba i određivanja približnog broja onih koji su mrtvi bacani u Drinu, u Višegradu i Foči ponajviše, nosi i mogućnost zaustavljanja raznih brojčanih i ideoloških špekulacija.

Koliko još kostiju (FOTO)

U Bosni i Hercegovini se svaka priča o posljedicama rata i svaka priča o uspostavljanju pravde i istine uglavnom svodi na brojke, pa se tako presude Haaškog tribunala ocjenjuju u medijima i udruženjima žrtava ne na osnovu pravne ocjene određenog zločina nego na osnovu visine zatvorske kazne za zločince.

Tako su mediji i udruženja žrtava, kada je izrečena presuda za genocid u jednom od ponajvažnijih haaških predmeta u slučaju Beara i drugi, uglavnom negodovali zbog niske zatvorske kazne Milanu Gveri, a eventualna analiza pravne i historijske snage te presude, koja je prvi put „sistematizirala“ informacije i dokaze o genocidu u Srebrenici potpuno je izostala.

Uklapa se takvo što kako u nacionalističku praksu mahanja brojevima i količinama, takmičenjem u broju žrtava, kako bi se time uspostavila eventualna povijesna istina, isto što se uklapa i u neoliberalni fetiš broja i rezultata, pri čemu suštine istine i pravde ostaju po strani, a otvara se prostor daljoj manipulaciji, žrtvom, u prvom redu.

Tako se i niz masovnih grobnica na terenu povučenog jezera Perućac uglavnom uokviruje u činjenice velikog prostora i broja kostiju. Ipak, ništa novo tu nije posrijedi. Sa Perućcem se u ušlo u fazu morbidne medijske i političke eksploatacije iskopavanja kostiju, pa se tako cijeli proces, koji bi morao biti apsolutno stručan, pretvara u tipični medijski i svenarodni happening.

Amor Mašović, čovjek koji je zaista mnogo dao procesu otkrivanja posmrtnih ostataka žrtava rata i genocida, poziva tako dobrovoljce. Je li racionalno pozivati studente, tinejdžere i raznorazne aktiviste da učestvuju u jednom takvom poslu, koji ne samo što ima svoju ideološku, političku, ali i psihološku i emotivnu pozadinu, nego je i izuzetno tehnički komplikovan i zahtijeva visok nivo stručnosti?

Neke redakcije skoro da su uspostavile dopisničke urede u bazama istraživačkih i ekshumatorskih timova, a priče koje dolaze s terena variraju od tipičnog agencijskog izvještaja preko pretjerano emotivno intoniranih reportaža do kič-magazinskih priča o privatnim životima i nedaćama fizičkih radnika koji učestvuju u procesu ekshumiranja.

Mašović, koji je, da apsurd bude potpun, i parlamentarni zastupnik Stranke demokratske akcije, u nekoliko navrata se putem medija iščuđava kako to da Srbi nastanjeni u okolini i Višegradu ne dolaze na mjesta ekshumacije. Provokacija ili poziv na eventualni ljudski gest? A može li neki gest biti ljudski ako se nekoga na njega poziva iz političkih pobuda?

Perućac nije mogao zaobići ni najpolitičniji lik bosanskohercegovačke javne scene, reis-ul-ulema Islamske zajednice, koji poručuje da je „potrebno da ovamo dođu naše komšije, ali i svi Bošnjaci. Ovdje ne učimo o prošlosti, već o budućnosti.“ Kako morbidno. Kakva budućnost na masovnoj grobnici.

Ceremonije godišnjica i ukopa žrtava odavno su postali politički događaji, manipulatorske seanse na kojima se osjećaji porodica žrtava ali i same žrtve na odvratan način vrijeđaju i iskorištavaju. Potočari su svake godine ne samo mjesto ukopa nego i tribina za političke govore, za koju izlaze kako domaći tako i strani političari.

Ako će ustanovljavati istinu i dijeliti pravdu mediji, političari i religijski lideri, ako će volonteri a ne od države plaćeni stručnjaci, obavljati procese ekshumacija, onda će kosti i smrti i dalje biti pukim brojkama u međunacionalnim nadvikivanjima i debeo politički kapital vladajućih nacionalista.

Ostali tekstovi autora:
Kenan Efendić: Na čemu Ćuprija
Kenan Efendić: Studenti Kantona Sarajevo, ujedinite se!
Kenan Efendić: Svi bosanski zidovi
Kenan Efendić: Nasilje kolektivnih identiteta
Kenan Efendić: Evropa i ne-Evropljani
Kenan Efendić: Papirna i crna, šengenska zavjesa
Kenan Efendić: Smrt bosanskog studenta

radiosarajevo.ba