Kemal Kurspahić: Mr. Radončić Goes to Washington

Radončić na "najljepšoj zgradi u istoriji svoje zemlje" (Foto: SBB)

Piše: Kemal Kurspahić

Naslov ovonedjeljne kolumne asocijacija je na kultni američki film još iz 1939. godine ("Mr. Smith Goes to Washington") s Džejmsom Stjuartom (James Stewart) u glavnoj ulozi, koji govori o tome kako je dolazak jednog čovjeka iz provincije u Kongres uticao na američku politiku.

„Moj narod i moja zemlja“

Teško je, naravno, pokazati kakve bi stvarne veze mogao imati taj dolazak gospodina Smita sa prošlonedjeljnim dolaskom u Vašington gospodina Radončića osim što je i ovaj drugi - iako je službeno najavio promociju nečega što je nazvao Savezom za bolju budućnost (Bosne i Hercegovine) - uglavnom ostao u okvirima prezentacije političkog programa jednog lica.

Niko ga, naime, nije pitao - niti je on o tome govorio - koje su to stranke, grupe ili za početak makar pet-deset ličnosti dokazanog kapaciteta koje sačinjavaju njegov savez i kakve su njihove profesionalne reference i dosadašnji učinci za, lako se složiti, odavno zakasnjele promjene.

Fahrudin Radončić, vlasnik Dnevnog avaza i odnedavno osnivač toga što je nazvao savezom, predstavljajući svoj projekt na tribini američkog Instituta za mir, više puta je ponovio kako je motiv njegovog izlaska na bosansku izbornu scenu to što - kako je govorio - "mom narodu i mojoj zemlji" prijeti mrak, što je, pored ostalog, ilustrovao podatkom kako je u poratnoj Hrvatskoj izgrađeno 1.200 a u Bosni i Hercegovini samo 40 kilometara autoputa.

Pozivanje na Berlusconija i zaštitu ilegalne imovine

On kao odgovor na to zaostajanje, s autoritetom nekoga ko za sebe kaže da je podigao "najljepšu zgradu u istoriji svoje zemlje", nudi projekt masivnih javnih radova za izgradnju 1.000 kilometara autoputeva i aktiviranje hidroenergetskih potencijala.

Na logično pitanje iz publike, ko će platiti te radove, spomenuo je neku bosansku verziju "Maršalovog plana". Kako za takvo šta objektivno ne postoje ni povoljne međunarodne okolnosti ni voljni partneri, pogotovu što je u međunarodnim nastojanjima za poratnu obnovu Radončićeve države već nestalo bez ikakvog krivično islijeđenog traga milijarde dolara "maršalovske" dobre volje, najavio je vlastitu - kako vjeruje -značajnu inicijativu: pozvaće bosanske građane u svijetu da sav svoj novac prebace u BiH s garancijama da neće biti krivično istraživani i pri tom se pozvao na sličnu Berluskonijevu inicijativu koja je Italiji "donijela milijarde dolara".

Ta ključna inicijativa "za bolju budućnost" otvara više pitanja nego što nudi odgovora: pored ostalog - koliko se bolja budućnost i posebno vladavina prava može graditi na amnestiji kriminala i pranju novca; koliko uopšte novca imaju bosanski građani u svijetu i zašto bi više vjerovali bosanskim nego bankama razvijenih zemalja u kojima žive; i zašto bi oni s "prljavim novcem" vjerovali u Radončićevu zaštitu kad je čak i švicarsko bankarstvo odnedavno moralo da se odrekne pozivanja na "tajnost bankarskih uloga" pred američkim istragama ilegalnih tokova novca.

Banjalučki se đaci dive pogledu sa Tornja

Na pitanje Bosanke u publici, kako može obećavati obračun s korupcijom kad ima dosta toga da objasni u vezi s porijeklom vlastitog imetka, Radončić je - zahvaljujući se na pitanju - dao odgovor zasnovan na brojkama koje bi, kao i sve što kažu političari, tek trebalo provjeriti: rekao je kako prodaje 50.000 primjeraka Avaza i kako to znači oko 250 miliona maraka od prodaje lista i još 50% od oglasa, što je već 500 miliona (loša matematika) od čega je "normalno da ostane nekih 20 posto".

Podičio se da se i banjalučki đaci dive pogledu s njegovog tornja, što je ponudio i kao put ka reintegraciji države; naveo primjer vlastite saradnje sa srbijanskim biznismenom i uvjeravanja kako

Dodik ne želi otcjepljenje jer je "BiH najpovoljniji okvir" za njega; rekao kako je 1993. i hapšen u Sarajevu zato što je pisao protiv trodjelne podjele BiH, što je takođe povod za ozbiljna dalja pitanja o tome da li se zaista u ratnom Sarajevu hapsilo zbog javnog protivljenja podjeli - znam dosta onih koji su uporno tako pisali a nisu hapšeni - i ako je to ipak tačno kako je to vladajuća bošnjačka partija izabrala baš nekoga koga je hapsila da provodi njen strateški medijski projekt.

Zašto je šutio o novinarima?

On je, odgovarajući na pitanje iz publike o hapšenjima u "vehabijskom selu", nakon kraćeg uvoda o tome kako svako društvo ima svoje probleme rekao kako u Bosni i Hercegovini nema "ni milimetra" tolerancije za ekstremne ideologije i kako bi one ugrožavale i njega s njegovom sklonošću za "čašu vina" i njegovim "djetetom iz miješanog braka".

Niko ga nije pitao za upravo tih dana aktuelne proteste novinara zbog njegovog osporavanja mogućnosti da "pripadnica manjeg naroda" obavlja uredničku dužnost na Federalnoj televiziji niti je komentarisao zabrinutost domaćina o tome kako odvojiti njegovu ulogu medijskog biznismena od njegovih političkih ambicija i, još manje, ovih dana obnovljeno interesovanje za okolnosti pod kojima je razvojna banka federacije finansirala podizanje "najljepše zgrade u istoriji".

U bosanskim medijima dosta se ovih dana nagađa o tome ko je i zašto omogućio Radončiću da bez uobičajene kritičke "druge strane" propagira vlastiti politički projekt ali - ne ulazeći u sve različite odgovore - znam da su u publici na Radončićevoj prezentaciji osim onih koji se uporno i iskreno interesuju za zbivanja u Bosni i neizbježnih lobista, koji u pojavi svake nove stranke traže još jednog klijenta koji će nagraditi njihovo zastupanje u Vašingtonu, ma šta ono značilo, bilo i onih koji bi voljeli da vide nešto zaista novo u Sarajevu nakon što je sadašnji bošnjački član Predsjedništva torpedovao posljednju izgledniju američku inicijativu za ustavne promjene prije gotovo četiri godine, otvarajući put potpunoj paralizi ako ne i nazadovanju u procesu evropskih integracija. To "zaista novo" u ovoj prilici nisu vidjeli.

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org