Kemal Kurspahić: I Blažević - i Misimović

Gledajući uoči zeničkog revanša s Portugalom po drugi put – oslobodjen strahova , želja i uzbudjenja s kojima se gleda fudbal uživo – snimak prve utakmice u Lisabonu rekao sam sinovima i američkim prijateljima koji su dijelili s nama nade za odlazak Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo kako me taj snimak upućuje na matematički očit ključ uspjeha u revanšu: ako Misimović bude igrao 20-30 posto bolje, a on to dokazano može, onda to znači 10-15 posto više prilika za Džeku i Ibiševića, a i oni su već pokazali šta mogu. I sada sam uvjeren da je računica bila tačna ali je imala nepopravljivu grešku: Misimović, naime, nije igrao u revanšu i bez njega je cijeli tim igrao slabije nego u Lisabonu.

Štetan tok javne debate

Kao bivši urednik sportske rubrike, čije iskustvo uključuje i izvještavanje iz vjerovatno najdramatičnijih kvalifikacija za svjetsko prvenstvo reprezentacije bivše zajedničke države – sa one utakmice protiv Grčke u Atini (4:2) u decembru 1973. godine u kojoj je tek Karasijev gol na samom kraju omogućio odlazak na “majstoricu” sa Španijom u Minhenu; pa izvještavanje s te utakmice u kojoj je gol Katalinskog odveo Jugoslaviju na Svjetsko oprvenstvo 1974. u Njemačkoj; pa izvještavanje s tog šampionata … (i sad već sebi počinjem ličiti na časne starce u čijim su prepričavanjima ratnih uspomena naše Kozare, Sutjeske i Neretve u svakom novom kazivanju bivale sve veličanstvenije) – ne mogu, ipak, a da se ne osvrnem na emocionalno neizbježan ali po perspektive bosanskohercegovačkog fudbala nepopravljivo štetan tok javne debate nakon zeničkog neuspjeha.

Ćiro ili Misimović

Nepomirljivu prirodu te debate najslikovitije izražava već sami naslov jednog od debatnih foruma: Ćiro ili Misimović. Javnost koja je do poraza protiv Portugala, treba li naglašavati: reprezentacije sa neuporedivo većom reputacijom i dosadašnjim rezultatima, euforično veličala i Misimovića Blaževića– sve do kićenja selektora počasnim doktoratom nauka – sada odjednom otpisuje ili jednog ili drugog ili obojicu.

Ne treba prešutjeti da su i oni sami tome doprinijeli: najprije Blažević – tako što je u svom oduvijek karakterističnom, “što na umu – to na drumu”, maniru javno dijelio vlastite nedoumice sve do predvorja kakve zavjere o tome zašto je Misimović igrao loše u Portugalu, okrivljujući ga da su njegove dvije izgubljene lopte koštale reprezentaciju dva žuta kartona, a onda i vlastite sumnje u povredu zbog koje Misimović nije igrao u Zenici a samo tri dana kasnije ipak jeste igrao za Wolfsburg u Bundesligi. Onda i Misimović – javnim, iako profesionalno uzdržanim i pristojnim, odgovorom na selektorova sumnjičenja.

I najveći svjetski asovi imaju loše dane

Tačno je da Misimović u Lisabonu nije igrao na nivou očekivanja i dokazanih mogućnosti, kao što je zakonito da i najveći svjetski asovi imaju loš dan i da bi – u prekopavanjima po tome šta je sve moglo biti a nije bilo mogla da se postave i pitanja kako to da nijedan od tri udarca u prečku ili stativu nije završio u golu; i zašto nikoga nije bilo ispred druge stative da spriječi pobjednički gol Portugalaca; i, uostalom, ne bi li i Blažević mnogo bolje uradio da je ranije ili čak od početka uveo u igru Pjanića i Muslimovića – ali to su sve beskorisne manifestacije naknadne pameti koje samo potiču i produbljuju sumnjičenja i razdor umjesto da eventualno posluže u nekoj budućoj sličnoj prilici u vidu “naučenih lekcija”.

Sa samo malo manje euforije i više realizma lako bi se, ipak, bilo složiti da su i Blažević i Misimović dali presudan doprinos usponu Bosne i Hercegovine na sami prag Svjetskog šampionata, u grupi u kojoj su iza nje ostali medjunarodna fudbalska sila kakva je Turska i zemlja sa neuporedivo većim fudbalskim resursima kakva je Belgija. To što se uopšte dospjelo pred vrata Južne Afrike, dalje nego što su stigle mnoge zemlje bolje rangirane u svjetskom fudbalu, iz te perspektive zdravog realizma prije je uspjeh nego katastrofa u koju to iskustvo pretvaraju neodmjerena reagovanja u javnosti.

Moguća su dva puta

U tim reagovanjima obnavljaju se i neko vrijeme zatajena neprijateljstva prema Fudbalskom savezu i njegovim čelnicima, i nema ništa prirodnije nego da se preispituje – i pravno sankcioniše – zakonitost njihovog rada i poslovanja, ali nema i ništa štetnije od pokušaja da se bijes na fudbalsku birokratiju projektuje i na reprezentaciju, njene igrače i selektora i da se od njih zahtijeva da se izjašnjavaju za ili protiv saveza. Njihovo je da igraju fudbal, i pokazali su da to rade jako dobro, a sve ostalo je stvar tužilaštava, sudova i statutarnih procedura.

Od časnog poraza protiv Portugala postoje uglavnom dva moguća puta: jedan je – da se što skorije okupe svi kojima je do budućnosti bosanskohercegovačkog fudbala, uključujući i Blaževića i Misimovića i cijeli sadašnji državni tim, i da vide šta se sve na dobrim temeljima sadašnje reprezentacije može popraviti i nadgraditi za nove uzlete, a drugi – put sumnjičenja, razdora i razlaza kojem vode neumjerena reagovanja iz protekle dvije nedjelje.