Kemal Kurspahić: Dostojanstvo sjećanja

Piše:Kemal Kurspahić, Radio Slobodna Evropa

Ovonedjeljnu kolumnu pišem u danu koji je, odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija od prije šest godina, proglašen za Međunarodni dan sjećanja na Holokaust: 27. januar je, naime, i dan kad je 1945. godine oslobođen najveći nacistički logor smrti Auschwitz-Birkenau u kojem je ubijeno najmanje 1.1 milion ljudi. U Vašingtonu je taj dan obilježen paljenjem svijeća u znak poštovanja za žrtve nacističkih progona kojem prisustvuju pripadnici vašingtonske diplomatske zajednice, preživjeli svjedoci Holokausta i građani američke prijestonice. Ali, ovogodišnji dan sjećanja na žrtve Holokausta obilježen je i sasvim aktuelnim protestom protiv političke zloupotrebe i banalizacije najstrašnijeg zločina u zabilježenoj ljudskoj istoriji.

Četiri stotine rabina jevrejskog reformističkog, konzervativnog i rekonstrukcionističkog pokreta - kao i ortodoksnih jevrejskih zajednica - zakupilo je prostor u Wall Street Journalu, dnevniku u vlasništvu medijskog magnata Ruperta Mrdoka (Murdoch) da izraze negodovanje i zahtijevaju javno izvinjenje zbog zloupotrebe Holokausta i nacizma u obračunu s neistomišljenicima u programima takođe Mrdokove Fox News televizije. Prvi konkretan povod za ovaj protest je to što je vodeći konzervativni komentator u tom programu Glenn Beck u trodjelnom programu u novembru predstavio poznatog njujorškog dobrotvora, milijardera Džordža Soroša (George Soros) kao "jevrejskog dječaka koji je pomagao da se Jevreji šalju u logore smrti" tokom Drugog svjetskog rata. Soroš je tada bio 14-godišnji dječak u Mađarskoj koji je preživio Holokaust skrivajući se u jednoj hrišćanskoj porodici. Drugi povod bio je to što je šef Fox News programa Rodžer Ejls (Roger Ailes) okarakterisao menadžere Nacionalnog javnog radija kao "naciste" zbog njihove odluke da otkažu saradnju kolumnisti koji je govorio uvredljivo o muslimanima.

Osnovna poruka protesta: "Vi umanjujete sjećanje i značenje Holokausta kad ga koristite da bi diskreditovali bilo koju osobu ili organizaciju s kojom se ne slažete."

Iz sasvim ličnog iskustva znam koliko je za to dostojanstvo sjećanja - u rasponu od lokalnog do globalnog - značajno postojanje ustanove kao što je United States Holocaust Memorial Museum: u njemu se proučavaju i produbljuju istorijske dimenzije Holokausta, čuva i prezentira dokumentarna građa, održavaju naučni skupovi i predavanja, njeguju poštovanje i uspomene ali i briga i opomene da se takvo šta ne ponovi "nikada više". Od prve posjete, na ratnom putovanju iz opkoljenog Sarajeva u Vašington neposredno nakon otvaranja ovog Muzeja (22. aprila 1993.), bio sam počašćen pozivima da u različitim prilikama govorim u tom hramu dostojanstvenog sjećanja: najprije kao počasni govornik na otvaranju izložbe "Lica tuge" o žrtvama balkanskih etničkih progona u jesen 1994; zatim na predstavljanju i potpisivanju moje tek izišle knjige "Sve dok Sarajevo postoji" (As Long As Sarajevo Exists) u proljeće 1997; pa u javnom programu Sokratskog

Dijaloga na temu "Riječi i akcije: konteksti i posljedice propagande"; pa na simpozijumu o savremenim manifestacijama genocida u svijetu. Ponovo sam bio u Muzeju u subotu, 15. januara, kad su me studenti na akademskom usavršavanju u Muzeju pozvali da kao gost u njihovom Klubu knjige govorim o svojim iskustvima iz Bosne i Hercegovine. Svaka od tih posjeta produbljivala je moju spoznaju iz prvog obilaska muzejske postavke koliko je kritično za današnji svijet što postoje takve ustanove koje jesu iznad svega čuvari sjećanja i promotori poštovanja za žrtve nacističke monstruoznosti ali su i autoritet i savjest savremenog svijeta u razumijevanju i sprečavanju modernih manifestacija etničkog progona i genocida.

To što, nekom koincidencijom baš na ovaj dan sjećanja, četiri stotine jevrejskih vjerskih službenika podižu glas protiv banalizacije i zloupotrebe i zločina Holokausta i etikete nacizma u savremenim obračunima s neistomišljenicima ima i svoje sasvim aktuelne bosanske dimenzije. Primijenjeno na bosanske prilike, naime, ta opomena mogla bi se odnositi na nerijetke incidente s poricanjem istorijski i međunarodno pravosudno utvrđenog zločina genocida u Srebrenici ili - kao druga krajnost s istim posljedicama - na neodgovorno licitiranje s brojem žrtava u bosanskohercegovačkom ratu devedesetih. Kada istaknuti politički prvak i nakon presuda Međunarodnog suda pravde i haškog tribunala za ratne zločine, kojima je u finalnoj pravosudnoj instanci utvrđen genocid, i dalje uz medijsku propagandu izjavljuje kako se ovdje - u Srebrenici - "nije dogodio genocid" to je okrutno kopanje po nezaraslim ranama i vrijeđanje i nevinih žrtava i njihovih preživjelih srodnika. Međunarodni zvaničnici u pravilu izražavaju zgražanje i osudu takvih ispada, i u najslužbenijoj formi - u izvještajima Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija - ali je čak i glasnija od te osude šutnja u medijima, intelektualnoj i političkoj javnosti entiteta u kojem se to negiranje genocida događa. Nisam, takođe, primijetio da se u federalnom dijelu podijeljene bosanske javnosti adekvatno odbacuju i osuđuju primjeri u kojima istaknuti bošnjački politički prvaci s međunarodnih govornica isto tako neodgovorno udvostručuju broj ratnih žrtava. Dan sjećanja na Holokaust prilika je da se bar u tom simboličnom činu i povodu zamislimo nad uzvišenom obavezom na dostojanstvo sjećanja.