Jasna Kovačević: Život u svijetu tuđih aršina

Biti drugačiji ne znači biti manje vrijedan, ali vrlo često znači biti izoliran od drugih ljudi i novih prilika za bolji, kvalitetniji i ispunjeniji život. Da li različitosti, ma kakve one bile, po automatizmu znače predrasude, stigmatizaciju i izolaciju u našem društvu? Zašto je tako teško prihvatiti drugačije od sebe i dati im priliku?  

Za radiosarajevo.ba piše: doc. dr. Jasna Kovačević, Ekonomski fakultet u Sarajevu

Sa studentima često razgovaram o novijim paradigmama u organizacijskim naukama poput upravljanja različitostima (eng. diversity management). I dok neka društva njeguju, promoviraju i slave različitosti, druga društva ih odbacuju i posmatraju kao svojevrsnu prepreku. Za individue drugačije od većine, život u svijetu tuđih aršina je tegoban, često i nemoguć. Za one koji se ne uklapaju u društvene aršine, barijere su na svakom koraku. Ona društva koja odbacuju bogatstvo različitosti, vremenom stagniraju. U svakom pogledu. U ekonomskom i političkom. U ljudskom.

Biti drugačiji

Pored profesionalne opredijeljenosti za izučavanje fenomena različitosti u biznisu i organizacijama, priča o životu u svijetu tuđih aršina je veoma lična za mene. Moj sin ima autizam. Iako imamo sreću da radi sa fantastičnim i posvećenim stručnjacima, jasno mi je da će njegova integracija u društvo biti složena ukoliko se u ovoj zemlji nešto ne promijeni. Svijest prije svega. Svijest o prihvatanju i odnosu nas samih prema drugačijima od nas. Ono čega se jako plašim je odsustvo podrške i vršnjačko nasilje kojem su stigmatizirana djeca češće izložena. Statistika je tu neumoljiva. Tu dolazimo do začaranog kruga različitosti i problema sa mentalnim zdravljem autističnih osoba koji su najčešće posljedica izolacije i života prema tuđim aršinima kojima se veoma teško prilagođavaju. U takvom svijetu bez odgovarajuće podrške, kvalitet života osoba sa autizmom i njihovih porodica dramatično opada i postaje ozbiljan društveni problem.

Neuroznanost nas uči da je autizam skup izuzetno kompleksnih stanja, uključujući poteškoće u socijalnim vještinama, repetitivna ponašanja i poteškoće u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Autizam ima mnogo lica. Teško je generalizirati. Iako biti autističan znači imati poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, u značajnom broju slučajeva znači posjedovanje specifičnih talenata koje mi, tipični pojedinci, nemamo. Ali, takvi talenti dolaze po visokoj cijeni. Između 30% i 40% autističnih osoba je neverbalno ili djelomično verbalno. Komunikacija, bilo verbalna ili neverbalna, služi kao medij za uključivanje u proces socijalne interakcije. Međutim, zbog nemogućnosti korištenja komunikacije kao medija, funkcioniranje autističnih osoba u socijalnom kontekstu je značajno otežano. Odsustvo govora često prikriva prosječne i iznadprosječne kognitivne sposobnosti. Na verbalnim testovima inteligencije autistične osobe pokazuju lošije rezultate. Posljedično, stvaraju se predrasude o osobama na spektru.

U odsustvu adekvatnog medija komunikacije, sigurnu luku pronalaze u strukturi, repeticiji i predvidivosti, za razliku od interakcije sa ljudima čija su ponašanja nepredvidiva. Ali to ne znači da ne žele ljude u svom životu. Naprotiv. Jednom kada nađete put i alternativni način komuniciranja, dobijate najlojalnije prijatelje koje možete zamisliti.

Inkluzija – papirna iluzija?

Svi bruje o inkluziji. Mnogo je licemjerna ta verzija inkluzije kod nas. Formalno je ima, ali u stvarnosti je druga priča. Jedno je sigurno, inkluzija nije papir i puka forma. Ono što inkluzija suštinski jeste je način na koji razmišljamo, bez predrasuda, način na koji se ponašamo i uvažavamo drugačije od nas samih. Bez sažalijevanja. Inkluzija je odgojna kategorija. To je vizija svijeta u kojem mjesta pod suncem ima za sve, bile različitosti etničkog, religijskog, rodnog, kulturološkog, neurokognitivnog ili nekog drugog karaktera. Njome se odgaja od najranijih dana. Otac psihoanalize, Sigmund Freud, rekao je da je dijete otac čovjeka. Zaista jeste. Vrijednosti koje djeca usvoje u ranom djetinjstvu, ostavljaju trajan pečat na osobi u odrasloj dobi. Ako djecu od najranijih dana učimo inkluzivnim vrijednostima, na tragu smo sistemskog rješenja problema stigmatizacije i izolacije u djetinjstvu, a i kasnije. Moramo postati svjesni da inkluzija počinje u našoj kući a ne na papiru, kao i da smo svi jednako odgovorni.

Djeca radije uče od druge djece, nego od odraslih. Stoga je vršnjačka podrška u formi krugova prijatelja veoma važan faktor uspješnijeg uključivanja djece i odraslih sa autizmom i drugim poteškoćama u društvenu svakodnevnicu. Kratki dokumentarni film o dječaku na autističnom spektru naslovljen „Boy with autism, a boy like any other“ koji je nedavno snimila učenica sarajevske II gimnazije je izvanredan primjer vršnjačke podrške i načina kako početi mijenjati svije(s)t. Djeca su vojska najjača i najvažniji saveznik u inkluzivnom obrazovanju.

Život s autizmom i primjer iz Danske

Život sa autizmom je uvijek spektar. Iz jedne krajnosti u drugu. Od pojedinaca sa ekstremnim talentima i potencijalom, do izolacije i života na margini društva. Prema svjetskim statistikama, preko 85% odraslih sa autizmom je nezaposleno. Kod nas, pogađate, nema takvih statistika. Paradoks je da se poslodavci u pojedinim branšama suočavaju sa nedostatkom radne snage sa specifičnim talentima i kompetencijama poput ekstremne koncentracije, fotografskog pamćenja, rutiniziranosti, posvećenosti poslu i lojalnosti. S druge strane, značajan dio populacije autističnih osoba sa traženim karakteristikama žive na marginama društva.

Ponekad moramo postati promjena koju želimo da vidimo, ne čekajući politike i regulative. Roditelji jednog autističnog dječaka iz Danske su prepoznali ovaj paradoks. Rasprodali su svoju imovinu i finansirali osnivanje agencije „Specialisterne“ sa misijom da pruže podršku na tržištu rada, posredujući između kompanija i autističnih osoba sa specifičnim kompetencijama i talentima. To je primjer socijalnog preduzetništva. Danas, „Specialisterne“ je svjetska agencija koja je posredovala za velike kompanije iz različitih industrija. Potaknuti revolucionarnim pristupom i uspješnosti programa poput „Autism at Work“ u njemačkoj kompaniji SAP, druge kompanije su inicirale slične programe zapošljavanja koji su doveli do radikalnih promjena u organizacijama poput promjena u politikama ljudskih potencijala, organizacijske kulture i ponašanja zaposlenih. Lideri u ovim organizacijama su uvidjeli korisnost individualiziranog pristupa zaposlenima i uvažavanja različitosti u organizacijskom kontekstu. Logika je jednostavna. Bili tipični ili atipični, kada smo prihvaćeni i cijenjeni zbog onoga što jesmo i kada nismo pod pritiskom da se uklopimo u šablon, naše zadovoljstvo i produktivnost rastu. To je win-win situacija.

Navedeni primjeri govore da proaktivan stav i društvena odgovornost mogu svijet učiniti boljim mjestom. Treba nam kritična masa koja će pristati biti podrška i govoriti za one koji nemaju svoj glas, a koji imaju toliko toga za reći. Budite dio te kritične mase.