Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: šesti dio
Radiosarajevo.ba
Pokušavam da odgovorim sama sebi na pitanje šta je teže – rak ili rat. Dajem oblik i jednom i drugom, stavljam ih na neku viseću, nebesku vagu, i, vidim, ništa ne preteže. Čini se da je isto.
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Piše: Nidžara Ahmetašević
Iz prethodnog nastavka:
Prognoze kažu da ću narednih možda i šest mjeseci ići često u WC. Travarka kaže, uz njene preparate malo manje. Nalazi jetre su mi jako loši. I to moram da liječim. Doktorica mi je objasnila da ću dolaziti kod nje na kontrole narednih 10 godina. Svakih par mjeseci. Bit ću bolesna narednih 10 godina.
Šesti dio
Onog doktora pametnicu, koji se nije potrudio da vidi da mi je prekinuta terapija, srećem na hodniku. Zove me da dođem do njega. Kaže da preporučuje još dvije žestoke doze kemoterapije. Pitam kako će to uticati na moj organizam.
“Pa, znate, ovaj pristup nije istraživan tako puno, tek postoje neka dva rada u kojima se spominje. Ali, ja bih probao”, objašnjava.
Ja stvarno ne mogu.
Dva mjeseca nakon prestanka zračenja, idem prvi put na kontrolu u Sloveniju. Trebala sam u februaru, ali nije bilo šanse da se maknem iz Sarajeva, ili bolje rečeno, dalje od WC-a. Idem sama. Prvi put. Osjećam se kao da nisam nikada putovala sama. Spremam torbu koja treba da bude jako lagana. Ne smijem da dižem teško. Spremam svoje sirupe i sve druge travarske preparate.
Imam nevjerovatnu tremu. Bit ću bez ičijeg nadzora sve do Ljubljane. Tamo me čekaju i opet nisam sama. Na sreću, pred sam ulazak u avion opet prijatelj uz mene. I sve biva lakše. Pričamo, smijem se, on mi pomaže više nego smo oboje toga svjesni. Zaboravila sam i da imam “specijalni uložak” zbog kojeg ne moram da trčim u WC i zbog kojeg bih stalno plakala.
Doktor u Ljubljani kaže da je sve OK i da moram dolaziti svakih pola godine kod njega ili nekog drugog ginekologa. Kažem mu da su mi u Sarajevu rekli da meni više ne treba ginekolog. On samo odmahuje glavom i odgovara da bi mi on ipak preporučio polugodišnje preglede za početak. Osjećam se kao da sam došla iz drugog vijeka u kojem žena ionako nije čemu vrijedna, a pritom ako je još i bolesna i bez materice, ni ne treba više svijetu. Srećom, pa mogu izaći izvan BiH.
Po povratku, moje prijateljice prave djevojačku zabavu. Idem u novu kuću kod M. Svi su super prema meni i samo se smijemo, satima. I čini se da sam zdravija. Sat vremena smijeha uz prijatelje djeluje jače od kemoterapije, a nema negativnih efekata.
Moja mama kaže da Bog bira ljude kojima šalje teške stvari kako bi ih iskušao, ojačao. Kaže da samo odabrani prolaze tako velike kušnje. Ja hoću da joj vjerujem. Vjerujem i da Bog pomaže onima koje stavi na ovakve kušnje.
Ipak bih voljela da u mom gradu postoji neka grupa za podršku onima koji imaju bolest kao što je moja. Mislim da je prirodna potreba da se o tome priča. Imam toliko pitanja na koje odgovore imaju samo oni koji su prošli isto ili slično.
Već sam se davno vratila na posao. Ured mi je nedaleko od kuće, ali ja hodam najbrže što mogu – kako bih što prije stigla do toaleta. U početku sam teško sjedila duže od dva-tri sata. Ali svaki dan sam sve bolje i bolje. Panika me uhvatila jednom kada je u uredu bio pokvaren WC. Čak sam i plakala.
Nakon više od četiri mjeseca, odlasci u WC su se prorijedili. Počela sam i hodati malo dalje od kuće i ureda. Svaki dan korak dalje. Znam svaki WC u gradu, gdje je čisto, gdje ima papira, ubrusa, sapuna... Ulazim u WC čak i u prodavnicama. Ali, sve je bolje.
Četvrti mjesec od prestanka zračenja počela su me boljeti koljena, a ponekad i kukovi. Teško ustajem, penjem se i silazim niz stepenice. Nekada boli do suza. Opet idem doktorima. Ne slažu se oko dijagnoze. Jedni kažu da je to od zračenja. Opet neka upala. Šalju me na fizikalnu terapiju. Prvih dana me još više boli. Sada sam već navikla na tu bol. Hodam malo sporije i čekam da mi nešto pomogne. Ni na ovu bol nisam bila pripremljena jer mi nijedan doktor to nije spomenuo kao mogućnost. Trenutno idem na fizikalnu terapiju svako jutro. Trudim se da jedem devet porcija voća i povrća dnevno. Kažu da je to dobro. Pijem samo čaj i skoro sam prestala jesti meso.
Kažu da su prijatelji raka meso, masnoće, šećer, bijelo brašno. Svega sem šećera mi se lako odreći. Stupila sam u kontakt s poznatim onkologom u Americi. Kaže mi da jedem sve što bi mi moja nana dala da jedem, dakle ono što je proizvedeno u mojoj neposrednoj blizini. I med, domaći.
Savjet za cancer survivorse je da rade sve što ih čini sretnima. I tako živim. Trudim se da se družim s ljudima koje volim, da radim ono što volim, da se smijem što više. Planiram putovanja koja me čine sretnom. Dok sam išla na terapiju, prijavila sam se da idem na studij u Englesku, išla čak i na intervju, i, čudom, dobila stipendiju i mjesto na univerzitetu. Promijenila sam boju kose. Počela sam nositi svijetle boje. Naučila sam perzijsku poslovicu “I u noći sjaje zvijezde” i učim da ih vidim.
Prognoze kažu da ću narednih možda i šest mjeseci ići često u WC. Travarka kaže, uz njene preparate malo manje. Nalazi jetre su mi jako loši. I to moram da liječim. Doktorica mi je objasnila da ću dolaziti kod nje na kontrole narednih 10 godina. Svakih par mjeseci. Bit ću bolesna narednih 10 godina.
Šesti dio
Onog doktora pametnicu, koji se nije potrudio da vidi da mi je prekinuta terapija, srećem na hodniku. Zove me da dođem do njega. Kaže da preporučuje još dvije žestoke doze kemoterapije. Pitam kako će to uticati na moj organizam.
“Pa, znate, ovaj pristup nije istraživan tako puno, tek postoje neka dva rada u kojima se spominje. Ali, ja bih probao”, objašnjava.
Ja stvarno ne mogu.
Dva mjeseca nakon prestanka zračenja, idem prvi put na kontrolu u Sloveniju. Trebala sam u februaru, ali nije bilo šanse da se maknem iz Sarajeva, ili bolje rečeno, dalje od WC-a. Idem sama. Prvi put. Osjećam se kao da nisam nikada putovala sama. Spremam torbu koja treba da bude jako lagana. Ne smijem da dižem teško. Spremam svoje sirupe i sve druge travarske preparate.
Imam nevjerovatnu tremu. Bit ću bez ičijeg nadzora sve do Ljubljane. Tamo me čekaju i opet nisam sama. Na sreću, pred sam ulazak u avion opet prijatelj uz mene. I sve biva lakše. Pričamo, smijem se, on mi pomaže više nego smo oboje toga svjesni. Zaboravila sam i da imam “specijalni uložak” zbog kojeg ne moram da trčim u WC i zbog kojeg bih stalno plakala.
Doktor u Ljubljani kaže da je sve OK i da moram dolaziti svakih pola godine kod njega ili nekog drugog ginekologa. Kažem mu da su mi u Sarajevu rekli da meni više ne treba ginekolog. On samo odmahuje glavom i odgovara da bi mi on ipak preporučio polugodišnje preglede za početak. Osjećam se kao da sam došla iz drugog vijeka u kojem žena ionako nije čemu vrijedna, a pritom ako je još i bolesna i bez materice, ni ne treba više svijetu. Srećom, pa mogu izaći izvan BiH.
Po povratku, moje prijateljice prave djevojačku zabavu. Idem u novu kuću kod M. Svi su super prema meni i samo se smijemo, satima. I čini se da sam zdravija. Sat vremena smijeha uz prijatelje djeluje jače od kemoterapije, a nema negativnih efekata.
Moja mama kaže da Bog bira ljude kojima šalje teške stvari kako bi ih iskušao, ojačao. Kaže da samo odabrani prolaze tako velike kušnje. Ja hoću da joj vjerujem. Vjerujem i da Bog pomaže onima koje stavi na ovakve kušnje.
Ipak bih voljela da u mom gradu postoji neka grupa za podršku onima koji imaju bolest kao što je moja. Mislim da je prirodna potreba da se o tome priča. Imam toliko pitanja na koje odgovore imaju samo oni koji su prošli isto ili slično.
Već sam se davno vratila na posao. Ured mi je nedaleko od kuće, ali ja hodam najbrže što mogu – kako bih što prije stigla do toaleta. U početku sam teško sjedila duže od dva-tri sata. Ali svaki dan sam sve bolje i bolje. Panika me uhvatila jednom kada je u uredu bio pokvaren WC. Čak sam i plakala.
Nakon više od četiri mjeseca, odlasci u WC su se prorijedili. Počela sam i hodati malo dalje od kuće i ureda. Svaki dan korak dalje. Znam svaki WC u gradu, gdje je čisto, gdje ima papira, ubrusa, sapuna... Ulazim u WC čak i u prodavnicama. Ali, sve je bolje.
Četvrti mjesec od prestanka zračenja počela su me boljeti koljena, a ponekad i kukovi. Teško ustajem, penjem se i silazim niz stepenice. Nekada boli do suza. Opet idem doktorima. Ne slažu se oko dijagnoze. Jedni kažu da je to od zračenja. Opet neka upala. Šalju me na fizikalnu terapiju. Prvih dana me još više boli. Sada sam već navikla na tu bol. Hodam malo sporije i čekam da mi nešto pomogne. Ni na ovu bol nisam bila pripremljena jer mi nijedan doktor to nije spomenuo kao mogućnost. Trenutno idem na fizikalnu terapiju svako jutro. Trudim se da jedem devet porcija voća i povrća dnevno. Kažu da je to dobro. Pijem samo čaj i skoro sam prestala jesti meso.
Kažu da su prijatelji raka meso, masnoće, šećer, bijelo brašno. Svega sem šećera mi se lako odreći. Stupila sam u kontakt s poznatim onkologom u Americi. Kaže mi da jedem sve što bi mi moja nana dala da jedem, dakle ono što je proizvedeno u mojoj neposrednoj blizini. I med, domaći.
Savjet za cancer survivorse je da rade sve što ih čini sretnima. I tako živim. Trudim se da se družim s ljudima koje volim, da radim ono što volim, da se smijem što više. Planiram putovanja koja me čine sretnom. Dok sam išla na terapiju, prijavila sam se da idem na studij u Englesku, išla čak i na intervju, i, čudom, dobila stipendiju i mjesto na univerzitetu. Promijenila sam boju kose. Počela sam nositi svijetle boje. Naučila sam perzijsku poslovicu “I u noći sjaje zvijezde” i učim da ih vidim.
kraj
Vezano:
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: uvod
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t :prvi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: drugi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: treći dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: četvrti dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: peti dio
Napomena uredništva: Nidžara Ahmetašević se trenutno nalazi na doktorskom studiju u Engleskoj za koji je dobila stipendiju u vrijeme kemoterapije. Priča koju nam je u prethodnim nastavcima ispričala mnoge čitatelje je nagnala na razmišljanje o bolesti, liječenju i odnosu našeg društva prema oboljelima. Njen lični primjer dokazuje da bolest ne mora značiti prekid svakodnevice i kraj društvene aktivnosti.
Inicijalni motiv za objavljivanje ove ispovijesti je nastojanje da se promijeni ukorijenjeni stav po kojem je rak - tabu tema. Namjera autorice i uredništva portala je da podrže formiranje cantara za samopomoć i drugih oblika udruživanja koji bi aktivnostima i savjetima pomogli prevazilaženju mnogih problema sa kojima se susreću oboljeli.
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
