Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: peti dio
Radiosarajevo.ba
Pokušavam da odgovorim sama sebi na pitanje šta je teže – rak ili rat. Dajem oblik i jednom i drugom, stavljam ih na neku viseću, nebesku vagu, i, vidim, ništa ne preteže. Čini se da je isto.
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Piše: Nidžara Ahmetašević
Iz prethodnog nastavka: “Prvo, uzmi reglan – košta 4 KM i možeš ga kupiti bilo gdje. Drugo, plači koliko god hoćeš. Treće, kad želiš s nekim da pričaš o ovome, dođi kod mene. Kad god treba”, kaže moj drug.
Peti dio
Dan nakon toga idem na zračenje. Zračenje je bezbolno. Traje nekoliko sekundi, možda pola minute. Federacija BiH ima dva aparata za zračenje i oba su na Koševu. Kada uđete u zgradu DIP-a, poslije blagajni su vrata koja vode u hladni dugi hodnik. Izgleda kao da se nikada ne koristi. Na sredini hodnika su opet vrata u tu je mala čekaonica koja vodi u kabine za zračenje.
Obično je puna ljudi. Nema grijanja, ali nas je mnogo pa je valjda zato i toplo. Malo i od aparata. WC, naravno, ne radi. Najbliži je u DIP-u, što je za bolesnike poput mene, a nisam najteži ovdje, par minuta hoda.
Svakih desetak minuta prozivaju jednu osobu. Imamo svoje kartončiće sa zelenom ili crvenom naljepnicom. Zavisi od vrste raka i zračenja. Stolice su plastične, hladne i neudobne. Kabine gdje se skidaju pacijenti su malene i neuredne.
Kada ste na zračenju, legnete na dugi, možda metalni sto na koji prostirete svoj peškir. Kažu, nema u bolnici papira kojim bi prekrili sto, pa pacijenti nose sve sa sobom.
Ležite, mašina ispušta čudne zvuke, izgleda staro i ishabano. Okreće se oko vas i to je to.
Nakon samo pet dana, mislim, mašina je stala. Čekam da pitam da mi tehničari koji rade na zračenju objasne šta to znači. Kažu, ne mogu da objasne jer su u gužvi. Pitam kada će se popraviti, kažu da ne znaju. Da zovem svaki dan pa će mi reći.
Srećom, već drugi dan je popravljena. Opet idem na zračenje. Nakon samo par dana, mašina se opet kvari. Tada već razmišljam da prekinem zračenje. Kontam, nije OK ovo raditi ovako. Želim pitati nekoga da mi objasni šta se dešava. Pitam tehničara, nervozan je. Idem kod doktorice.
Kaže, ne zna se koliko dugo će to trajati, može mjesecima. U državi drugog aparata nema. Novca da idem van države nemam. Pitam prosto pitanje: šta mome organizmu čini prekidanje zračenja pa onda nastavljanje nakon nekog vremena? Doktorica objašnjava da će, kada jednom nastavim, nadoknaditi propušteno, ali da oni ne znaju kako to utiče na moje tijelo jer ne postoje istraživanja o tome.
Dan i noć provodim na internetu da vidim ima li takvih istraživanja. Nema. Šaljem pitanje u neke bolnice vani, i odgovaraju da ne razumiju kako mislim pokvaren aparat a drugog nema.
I već kada sam donijela odluku da odustajem od zračenja, pa šta bude, popravili su aparat.
U čekaonici je tog dana više od 30 ljudi, čini mi se. Zračenje se obavlja od nekih 9 ujutro do 7 navečer. Ipak, oni su nas pozvali sve u isto vrijeme. Masa ljudi je u hodniku. Vruće je, zagušljivo, nema mjesta za sjedenje. Polovina nas nema snage ni da sjedimo i da ima mjesta. Čekam satima. Nakon dugog čekanja, prozivaju me.
Ljuta sam, umorna, frustrirana, uplašena, sve me boli... Ulazim i dočekuje me, malo je reći, bezobrazna tehničarka. Osjećam se kao krpa pred njom. Jedva da me gleda. Hitlerovskim glasom mi naređuje šta da radim. U čekaonici je već manja gužva. Jedan čovjek leži na onim stolicama jer ne može da sjedi. Druga žena je skoro bez svijesti. Čekali smo satima. I kažem to tehničarki. Pitam je zašto nam to rade?
“Sad ću ti zvati doktora pa se njemu žali”, kaže, a ja ne shvatam je li to prijetnja ili..
Doktor, mali, debeli, kojem užasno smrdi iz usta, prilazi mi i pita u čemu je problem. Ja nemam snage da vičem. Nemam snage da govorim. Jedva imam snage da živim. Ali imam volje da ih udarim. I nalazim volje i da vičem. Urlam. Nije mi jasno zašto moraju da nas tako tretiraju. Doktor nalazi gomilu opravdanja, ali nijedno vrijedno da čujem. Pitam ga zašto smo morali čekati, zašto nije bolje organizovano, i zašto neko nije izašao i pitao pacijente kako im je i treba li nekome nešto.
“Kada bi mi sve pitali kako su, gdje bi nam bio kraj”, kaže čovjek koji se školovao da pomaže ljudima.
Okrećem se i odlazim na svoju dozu zračenja. Po nesreći, zaboravila sam peškir. Pitam imaju li bilo šta da stavim na hladnu metalnu ploču na kojoj je prije mene ležala četa ljudi. Nema odgovora, ja nemam izbora.
Dan poslije, moja doktorica poziva me na razgovor. Noćna mora. Idem na razgovor kao dijete koje je u osnovnoj školi pozvano kod direktora. Pita doktorica zašto sam se derala na tehničarku. Ja kao nešto objašnjavam. Podsjetim doktoricu da imam rak. Kaže mi da idem psihijatru jer sam frustrirana.
Mama me učila da ne psujem. Ljekari su mi rekli da se, dok sam bolesna, ne izlažem nikakvom stresu. Nemam ništa ni reći. I odem ja psihijatru. Ispričam šta je bilo.
“Da se meni desilo to što vama, plus da imam rak, ja bih ih udarila. Idi ti, sine, kući, dobro si, i kada ih vidiš, reci im da odjebu”, kaže psihijatrica.
Do kraja terapije mašina se još dvaput kvarila. Svaki put više od sedmicu dana nije radila i onda sam nadoknađivala to propušteno zračenje.
Negdje na sredini tog ludila počela sam gubiti snagu. Do tada sam išla na posao skoro svaki dan. Odjednom više ne mogu. Nemam ni volje.
Imam uz to milion problema. Od unutrašnjeg zračenja mi je oštećena sluznica. To znači da stalno idem u WC. Cijelu noć sjedim u WC-u, i cijeli dan. Molim ih da mi stave kateter, kažu da ne mogu zbog upale. Primam injekcije dvaput dnevno. Krvarim. Doktorica misli da treba da ostanem u bolnici. Ulazim u jednu sobu. Mala je, čista, ali je sve staro cijelo stoljeće, čini se. Liježem na krevet kako bi mi dali injekciju. Gledam u zid dok sestra priprema injekcije protiv bolova i antibiotik. Po zidu hoda velika crna buba. Žena u toj sobi se pokriva preko glave da joj ne dođu bube u noći. Tu je kapavi lavabo. Užas. Srednji vijek. Ipak, na svoju ruku, idem nazad kući.
Dovodili su me još nekoliko puta noću u bolnicu kako bi mi dali lijekove protiv bolova i infuziju. Ne mogu, kao drugi, ležati na krevetu i primati infuziju, nego mi daju stalak i satima sjedim u WC-u dok infuzija teče. Preumorna sam da i razmišljam. Imam osjećaj da ću biti tako jadna do kraja života. Čini se da to traje oduvijek i da će trajati zauvijek.
Doktorica u jednom trenutku konstatuje da ne mogu više izdržati i prekida terapiju. Kaže da bi trebalo biti dobro i to što sam dobila, da propuštam samo sedmicu unutrašnjeg i sedmicu kemoterapije. Vanjsko zračenje nastavljam do kraja.
Već se jedva krećem, ne volim da pričam. Nisam spavala valjda danima jer sam stalno u WC-u. Govorim sebi da sve ima kraj. Kakav god bio, ali ima kraja za sve.
Kako sam bila ranjena u ratu i provela užasnih dvadesetak dana u bolnici, gdje sam bila izložena jako bolnom tretmanu, sve ružno što mi se u životu dešava od 1992. godine mjerim s tim. I ma koliko da boli, da je teško, sve do kraja terapije, uključujući i operaciju, ništa nije bilo srašno kao ratna rana. Sad sam prešla taj prag.
Protiv bolova pomažu samo trodoni u kombinaciji s tabletama za smirenje, prilično jakim. Pijem već ko zna koju dozu antibiotika. Doktori mi uporno propisuju vrstu na koju sam alergična. Moja prijateljica zna na šta nisam i pretura svijet da nađe ono što mi odgovara. I svaki put put.
Više od ičega, pomažu mi ljudi oko mene. Roditelji, porodica i prijatelji. Nisam sama ni na tren. Odavno više ne mogu da čitam, pa otuda pomoći nema. Ipak, tu je neko da drži moj strah i moju bol.
Lijekovi više ne pomažu. Rođak me zove i uvjerava da odem kod žene koja se bavi travarstvom. Ja u to ne vjerujem. On kaže da me ništa ne košta jer sam ionako loše. U pravu je. Ja ne mogu otići, ali idu roditelji i nose sve nalaze. Dolaze s kesama punim sirupa i čajeva.
I onda sam jednog dana zaspala. Mislim da sam spavala više od sat. Rekord nakon sedmica bez sna. Budim se i znam da je krenulo nabolje.
Sutradan idem na prvu kontrolu od prestanka zračenja. Doktorica kaže da, prema nalazima, čini se da nisam loše. Uz nju sjedi djevojka koja je na praksi. Objašnjava joj da sam bila jako loše, ali da se čupam. Pregledavši me, kaže da sam prilično dobro. I prvi put nekako kao da vidim da je kraj blizu. Barem te faze.
Prognoze kažu da ću narednih možda i šest mjeseci ići često u WC. Travarka kaže, uz njene preparate malo manje. Nalazi jetre su mi jako loši. I to moram da liječim.
Doktorica mi je objasnila da ću dolaziti kod nje na kontrole narednih 10 godina. Svakih par mjeseci. Bit ću bolesna narednih 10 godina.
nastavlja se...
Vezano:
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: uvod
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t :prvi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: drugi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: treći dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: četvrti dio
Obično je puna ljudi. Nema grijanja, ali nas je mnogo pa je valjda zato i toplo. Malo i od aparata. WC, naravno, ne radi. Najbliži je u DIP-u, što je za bolesnike poput mene, a nisam najteži ovdje, par minuta hoda.
Svakih desetak minuta prozivaju jednu osobu. Imamo svoje kartončiće sa zelenom ili crvenom naljepnicom. Zavisi od vrste raka i zračenja. Stolice su plastične, hladne i neudobne. Kabine gdje se skidaju pacijenti su malene i neuredne.
Kada ste na zračenju, legnete na dugi, možda metalni sto na koji prostirete svoj peškir. Kažu, nema u bolnici papira kojim bi prekrili sto, pa pacijenti nose sve sa sobom.
Ležite, mašina ispušta čudne zvuke, izgleda staro i ishabano. Okreće se oko vas i to je to.
Nakon samo pet dana, mislim, mašina je stala. Čekam da pitam da mi tehničari koji rade na zračenju objasne šta to znači. Kažu, ne mogu da objasne jer su u gužvi. Pitam kada će se popraviti, kažu da ne znaju. Da zovem svaki dan pa će mi reći.
Srećom, već drugi dan je popravljena. Opet idem na zračenje. Nakon samo par dana, mašina se opet kvari. Tada već razmišljam da prekinem zračenje. Kontam, nije OK ovo raditi ovako. Želim pitati nekoga da mi objasni šta se dešava. Pitam tehničara, nervozan je. Idem kod doktorice.
Kaže, ne zna se koliko dugo će to trajati, može mjesecima. U državi drugog aparata nema. Novca da idem van države nemam. Pitam prosto pitanje: šta mome organizmu čini prekidanje zračenja pa onda nastavljanje nakon nekog vremena? Doktorica objašnjava da će, kada jednom nastavim, nadoknaditi propušteno, ali da oni ne znaju kako to utiče na moje tijelo jer ne postoje istraživanja o tome.
Dan i noć provodim na internetu da vidim ima li takvih istraživanja. Nema. Šaljem pitanje u neke bolnice vani, i odgovaraju da ne razumiju kako mislim pokvaren aparat a drugog nema.
I već kada sam donijela odluku da odustajem od zračenja, pa šta bude, popravili su aparat.
U čekaonici je tog dana više od 30 ljudi, čini mi se. Zračenje se obavlja od nekih 9 ujutro do 7 navečer. Ipak, oni su nas pozvali sve u isto vrijeme. Masa ljudi je u hodniku. Vruće je, zagušljivo, nema mjesta za sjedenje. Polovina nas nema snage ni da sjedimo i da ima mjesta. Čekam satima. Nakon dugog čekanja, prozivaju me.
Ljuta sam, umorna, frustrirana, uplašena, sve me boli... Ulazim i dočekuje me, malo je reći, bezobrazna tehničarka. Osjećam se kao krpa pred njom. Jedva da me gleda. Hitlerovskim glasom mi naređuje šta da radim. U čekaonici je već manja gužva. Jedan čovjek leži na onim stolicama jer ne može da sjedi. Druga žena je skoro bez svijesti. Čekali smo satima. I kažem to tehničarki. Pitam je zašto nam to rade?
“Sad ću ti zvati doktora pa se njemu žali”, kaže, a ja ne shvatam je li to prijetnja ili..
Doktor, mali, debeli, kojem užasno smrdi iz usta, prilazi mi i pita u čemu je problem. Ja nemam snage da vičem. Nemam snage da govorim. Jedva imam snage da živim. Ali imam volje da ih udarim. I nalazim volje i da vičem. Urlam. Nije mi jasno zašto moraju da nas tako tretiraju. Doktor nalazi gomilu opravdanja, ali nijedno vrijedno da čujem. Pitam ga zašto smo morali čekati, zašto nije bolje organizovano, i zašto neko nije izašao i pitao pacijente kako im je i treba li nekome nešto.
“Kada bi mi sve pitali kako su, gdje bi nam bio kraj”, kaže čovjek koji se školovao da pomaže ljudima.
Okrećem se i odlazim na svoju dozu zračenja. Po nesreći, zaboravila sam peškir. Pitam imaju li bilo šta da stavim na hladnu metalnu ploču na kojoj je prije mene ležala četa ljudi. Nema odgovora, ja nemam izbora.
Dan poslije, moja doktorica poziva me na razgovor. Noćna mora. Idem na razgovor kao dijete koje je u osnovnoj školi pozvano kod direktora. Pita doktorica zašto sam se derala na tehničarku. Ja kao nešto objašnjavam. Podsjetim doktoricu da imam rak. Kaže mi da idem psihijatru jer sam frustrirana.
Mama me učila da ne psujem. Ljekari su mi rekli da se, dok sam bolesna, ne izlažem nikakvom stresu. Nemam ništa ni reći. I odem ja psihijatru. Ispričam šta je bilo.
“Da se meni desilo to što vama, plus da imam rak, ja bih ih udarila. Idi ti, sine, kući, dobro si, i kada ih vidiš, reci im da odjebu”, kaže psihijatrica.
Do kraja terapije mašina se još dvaput kvarila. Svaki put više od sedmicu dana nije radila i onda sam nadoknađivala to propušteno zračenje.
Negdje na sredini tog ludila počela sam gubiti snagu. Do tada sam išla na posao skoro svaki dan. Odjednom više ne mogu. Nemam ni volje.
Imam uz to milion problema. Od unutrašnjeg zračenja mi je oštećena sluznica. To znači da stalno idem u WC. Cijelu noć sjedim u WC-u, i cijeli dan. Molim ih da mi stave kateter, kažu da ne mogu zbog upale. Primam injekcije dvaput dnevno. Krvarim. Doktorica misli da treba da ostanem u bolnici. Ulazim u jednu sobu. Mala je, čista, ali je sve staro cijelo stoljeće, čini se. Liježem na krevet kako bi mi dali injekciju. Gledam u zid dok sestra priprema injekcije protiv bolova i antibiotik. Po zidu hoda velika crna buba. Žena u toj sobi se pokriva preko glave da joj ne dođu bube u noći. Tu je kapavi lavabo. Užas. Srednji vijek. Ipak, na svoju ruku, idem nazad kući.
Dovodili su me još nekoliko puta noću u bolnicu kako bi mi dali lijekove protiv bolova i infuziju. Ne mogu, kao drugi, ležati na krevetu i primati infuziju, nego mi daju stalak i satima sjedim u WC-u dok infuzija teče. Preumorna sam da i razmišljam. Imam osjećaj da ću biti tako jadna do kraja života. Čini se da to traje oduvijek i da će trajati zauvijek.
Doktorica u jednom trenutku konstatuje da ne mogu više izdržati i prekida terapiju. Kaže da bi trebalo biti dobro i to što sam dobila, da propuštam samo sedmicu unutrašnjeg i sedmicu kemoterapije. Vanjsko zračenje nastavljam do kraja.
Već se jedva krećem, ne volim da pričam. Nisam spavala valjda danima jer sam stalno u WC-u. Govorim sebi da sve ima kraj. Kakav god bio, ali ima kraja za sve.
Kako sam bila ranjena u ratu i provela užasnih dvadesetak dana u bolnici, gdje sam bila izložena jako bolnom tretmanu, sve ružno što mi se u životu dešava od 1992. godine mjerim s tim. I ma koliko da boli, da je teško, sve do kraja terapije, uključujući i operaciju, ništa nije bilo srašno kao ratna rana. Sad sam prešla taj prag.
Protiv bolova pomažu samo trodoni u kombinaciji s tabletama za smirenje, prilično jakim. Pijem već ko zna koju dozu antibiotika. Doktori mi uporno propisuju vrstu na koju sam alergična. Moja prijateljica zna na šta nisam i pretura svijet da nađe ono što mi odgovara. I svaki put put.
Više od ičega, pomažu mi ljudi oko mene. Roditelji, porodica i prijatelji. Nisam sama ni na tren. Odavno više ne mogu da čitam, pa otuda pomoći nema. Ipak, tu je neko da drži moj strah i moju bol.
Lijekovi više ne pomažu. Rođak me zove i uvjerava da odem kod žene koja se bavi travarstvom. Ja u to ne vjerujem. On kaže da me ništa ne košta jer sam ionako loše. U pravu je. Ja ne mogu otići, ali idu roditelji i nose sve nalaze. Dolaze s kesama punim sirupa i čajeva.
I onda sam jednog dana zaspala. Mislim da sam spavala više od sat. Rekord nakon sedmica bez sna. Budim se i znam da je krenulo nabolje.
Sutradan idem na prvu kontrolu od prestanka zračenja. Doktorica kaže da, prema nalazima, čini se da nisam loše. Uz nju sjedi djevojka koja je na praksi. Objašnjava joj da sam bila jako loše, ali da se čupam. Pregledavši me, kaže da sam prilično dobro. I prvi put nekako kao da vidim da je kraj blizu. Barem te faze.
Prognoze kažu da ću narednih možda i šest mjeseci ići često u WC. Travarka kaže, uz njene preparate malo manje. Nalazi jetre su mi jako loši. I to moram da liječim.
Doktorica mi je objasnila da ću dolaziti kod nje na kontrole narednih 10 godina. Svakih par mjeseci. Bit ću bolesna narednih 10 godina.
nastavlja se...
Vezano:
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: uvod
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t :prvi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: drugi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: treći dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: četvrti dio
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
