Gal Kirn: London, od prosvjeda do nereda

Piše Gal Kirn za radiosarajevo.ba i Dnevnik.si 

Stara kineska poslovica kaže: ako ukradeš ribički štap – bit ćeš kažnjen, ako pokradeš cijelu zemlju – postat ćeš njen feudalni gospodar.

London gori – a to nije ni prvi, ni posljednji put. Povijest se ponavlja, pa okrenimo kotač do godine 1981. Veliku Britaniju pogodila je teška recesija: inflaciju prati nezaposlenost, a oporezivanje siromašnih i srednje klase ozbiljno narušava životni standard. Dvije godine neoliberalne vladavine otkrile su željezno lice Margaret Thatcher koje je najavilo brutalan obračun sa sindikatima, radničkom klasom i marginaliziranim skupinama.

U januaru 1981. na zabavi u New Crossu život je izgubilo 13 mladih crnaca. Požar su potaknuli ekstremni desničari, ali policija nakon toga nije pokrenula opsežniju istragu, niti je u medijima slučaj tretiran više od vjestice u crnoj hronici.  S obzirom na društvenu letargiju, povećan stepen rasizma, isključenost i socijalne probleme, crnačka zajednica se mobilizirala i organizirala Narodnu Crnu Akciju, na kojoj će se desiti policijsko nasilje nad učesnicima prosvjeda.

Početkom aprila, vlasti su pokrenule policijsku akciju Swamp 81 (Močvara 81) u kojoj je policajcima dozvoljeno da bez naloga pregledaju sumnjive pojedince, a najčešće su to bili pripadnici etničkih skupina, a naročito mladi crnci. Kao odgovor na ovaj institucionalizirani rasizam u mjesečnim intervalima izbijaju neredi u Brixtonu, Leedsu, Liverpoolu i Birminghamu.

Izvornu dokumentaciju tih događaja prezentirao je Ivan Akomfrah kroz filmove Handsworth Songs (1987) i Riot (1999). Akomfrah podsjeća na katastrofalnost situacije u kojoj je nezaposlenost međugeneracijska, a siromaštvo jedini horizont "životnog izbora". Te činjenice potvrdila su i  sociološka istraživanja i socijalne službe. Stručnjaci dosljedno ponavljaju da se u tri desetljeća nije ništa promijenilo u pogledu onoga što se nudi mladim ljudima.

Osvježimo povijesno pamćenje time što ćemo se podsjetiti na nerede u Brixtonu i drugim gradovima u godinama 1985., 1995. i 2001. Okidač za nerede treba tražiti u brutalnom policijskom nasilju (Cherry Groce) ili nezakonitim ubojstvima prilikom aretacija (Cynthia Jarrett, Ayyele Rodney, Mark Duggan, pa čak i Smiley Culture). Pri tom se ne smije zanemariti činjenica da niko od policajaca koji su krivi za ubistvo ili ranjavanje nije podvrgnut pravnom procesu.  Upravo suprotno: svi su nastavili sa svojim poslom, što je, naravno, doprinijelo osjećaju nepravde i mržnji spram policije.

Četiri pucnja u Marka Duggana
Povratak u sadašnjost: 4. avgust 2011. Marka Duggana aretiraju i dok leži na tlu u njega istrijele 4 metka koji mu oduzimaju život. Njegova obitelj za smrt je doznala iz medija. Zbog odsustva bilo kakve službene policijske obavijesti, dva dana kasnije se njegova porodica i prijatelji odlučuju za mirne prosvjede ispred policijske stanice. Nakon što su duže od četiri sata ignorirali njihova pitanja i zahtjeve, policajci su na očigled protestanata pretukli 16-godišnju djevojku jer se suviše približila policijskom kordonu. Nasilje nakon ovoga eksplodira.

Detonaciju je prouzrokovala policija, a ne bande.  Detonacija je prosvjednike preobrazila u izgrednike. Ulični sukobi i neredi Tottenhem su preobrazili u ratnu zonu i brzinom svjetlosti su se raširili na druga predgrađa. Tokom sljedeća četiri dana cijeli su svijet obišli prizori otpora i pljačke. Zadnji dan nemira, 9. avgusta, Nezavisna policijska pritužbena komisija utvrdila je da se Mark Duggan nije branio i da su svi pucnji u njega ispaljeni iz policijskih oružja. Time su dokazali da je Metropolitan Police lagala u svojim izjavama i da je došlo do još jednog u nizu nezakonitih ubojstva.

Zajednička nit
U ovom trenutku potrebno se zapitati što je zajedničko ciklusima urbanih nereda koji su postali konstanta engleskih, ali i francuskih i američkih predgrađa? Kao što je spomenuto ranije, neredi su odgovor na policijsko nasilje. Ali, još je važnije sagledati društvene okolnosti. Urbani neredi počinju u siromašnim područjima velikih gradova s etnički miješanim stanovništvom. Nezaposlenost se u prosjeku kreće od 25%, pa sve do 60%  u najzapostavljenijim skupinama. Stoga ne čudi statistika o velikom broju stanovnika koji žive ispod granice siromaštva, o visokoj stopi ovisnosti o drogama i kriminalu. Ekonomsku isključenost velikog dijela stanovništva prati svakodnevno policijsko uznemiravanje.

Otpor siromašnih četvrti je otpor bezglasnih, nečujnih i nevidljivih u društvu. Njihova isključenost još je i veća u razdobljima vladavine desnih političkih stranaka, koje s jedne strane povećavaju ovlaštenja policije, a s druge, uvode neoliberalne mjere. Ove mjere povezane su sa umiranjeem socijalne države, što uz smanjenje socijalne pomoći znači i uništenje društvenih mreža i organizacija koje djeluju u tim okruženjima. Istovremeno se prosvjedi i pobune šire na radničku klasu i studente. Sjetimo se kako je M. Thatcher uništavala rudarske i sindikalne borbe, a sjetimo se i prošlogodišnjih prosvjeda u Engleskoj protiv privatizacije univerziteta, te prvog velikog štrajka javnih službenika nakon više desetljeća. A da ne govorimo o engleskim vojnim pohodima.

Je li društvo slomljeno?
I kako se Cameronova vlada nosi sa situacijom? Sedmicu dana nakon nereda, Cameron navodi dva ključna razloga za pljačku. Prvi – dio društva je bolestan i spretno je iskoristio priliku za pljačku. Drugi – za situaciju je krivo nerazumijevanje i netačne informacije na društvenim mrežama. Takav moralistički diskurs ne može objasniti zašto su izbili neredi samo u siromašnim četvrtima. Mnogi će radije naglasiti rasističke izraze kao što su 'banda', 'bezumna masa'. Engleska, po njegovom mišljenju, ima slomljeno društvo koje bi trebalo moralno reformirati. Hijenama treba pokazati: kazniti ih i isključiti, u ime Reda.

U njegovim govorima, naravno, ne spominje se moralna reforma bogatih. Čak i konzervativni komentator Peter Oborne u Telegraphu piše o moralnom slomu bogatih, koji kradu društveno bogatstvo i u vremenima krize sebi isplaćuju milionske bonuse, a prihode parkiraju u poreskim oazama. Dodajmo još i to da njihovu pljačku ne vidi i ne osuđuje niko, jer se dešava suptilno, čak i u okviru Zakona, koje bogati svakako mogu i promijeniti da bi se njime zaštitili. Ovi neredi su čisti, bez razbijenih prozora i naizgled, društvo ne koštaju ni funte. U stvari, društvo postaje sve raščlanjenije, sve više ljudi je iskorišteno i prepušteno samo sebi. Vladajuća politika predstavlja permanentni nastavak klasnih nereda, ali drugim sredstvima. Ako su neredi siromašnih nastali zbog spleta okolnosti, onda neredi bogatih te okolnosti uspostavljaju.

Kazniti i isključiti
Cameron objavljuje rat bandama i kulturi nasilja. Ubuduće će policija imati veću kontrolu i pristup društvenim mrežama i telefoniji. Izgrednike po vladinoj direktivi treba strogo kazniti. Prema Guardianu, do 15. avgusta je čak 2.600 ljudi pritvoreno. Sudovi dan i noć donose presude po kratkom postupku. Navest ćemo primjer kaznene politike: 23-godišnji Nicolas Robinson osuđen je na šest mjeseci zatvora jer je iz supermarketa ukrao bocu vode koja košta 3 funte.

Politika mjera štednje će se nastaviti, a istovremeno Cameron zahtijeva ukidanje socijalne pomoći svim porodicama čiji su članovi bili upleteni u izgrede. Tako su u nekim općinama već započeli sa iseljavanjem porodica koje stanuju u društvenim stanovima.

Dominantna ideologija označila je izgrednike kao bezumnu bandu. U tom smislu najdalje je otišao konzervativni povjesničar David Starkey, koji je na BBC-u rekao da je za nerede kriva crnačka kultura. Crnačka kultura je sklona nasilju, a sada se širi na ostale slojeve društva. Bijelci su postali crnci. Voditeljica emisije prilikom ove izjave nije napravila ništa, štaviše, svoju je moderatorsku ulogu prepustila Starkeyu koji je ostale sudionike stalno prekidao. Toliko o neutralnom BBC-u. Slične izjave pojavljuju se i u ostalim medijima, a već rađaju plodom među građanima. Peticiju za evikciju „izgredničkih porodica“ u dva je dana potpisalo preko 100.000 ljudi.

'Riotcleaning'

Međutim, reakcije na ove poremećaje su kompleksne. Tokom pobune neki su organizirali "policiju odozdo", jer prava policija nije uspjela zaštititi njihove trgovine i domove. Prije nasilja su se samoorganizirali, a prodaja bejzbol palica na Amazonu vidno je povećana. Inicijativi Riotcleaning  pridružile su se hiljade ljudi, većinom srednje klase, smatrajući da 'akcijama čišćenja' treba u predgrađa vratiti olimpijski Red. Naravno, čišćenje se nije odnosilo samo na olupine i otpad, već i na same izgrednike, baš kao što su implicirali mnogi natpisi i komentari 'aktivista' inicijative.

Unatoč "policiji odozdo", na probleme izgrdednika i na kompleksnije razumijevanje problema upozoravali su mnogi stanovnici predgrađa.  Takođe, mobilizirale su se neke civilne udruge i političke grupacije koje se solidariziraju sa pobunjeničkim pokretima i osuđuju policijsko nasilje. Izvrstan posao napravili su novinari Guardiana objavivši niz ozbiljnih kritičkih analiza. Ovih dana dešava se raskol i unutar same vlade, jer Liberalni demokrati upozoravaju da se socijalni problemi ignoriraju.

Moraliziranje nad izgredima ukazuje na širu društvenu hipokriziju. U vrijeme kada su ove grupe mirne, kada je na snazi bjesomučno iskorištavanje, u vrijeme kada 'bande' mirno kupuju u šoping centrima i 'na malo' pljačkaju po susjedstvu – o njima ne govori niko. U trenutku kada te skupine progovore, bilo jezikom mirnih protesta ili nasiljem, s njima je sve naopako. Kao da su živjeli na nekom drugom planetu.

Usprkos moralizaciji i medijskoj kampanji protiv izgrednika, ovi su nemiri ipak pokazali dvije jednostavne stvari. Prvo: reakcija na policijsko nasilje - ubijanje i institucionalizirani rasizma – uvijek je politički čin, bez obzira da li je nasilno. I drugo: iznenađujuče je koliko malo je potrebno da se vlastima u Big Society zatresu gaće. Država i Poštivanje Reda prikazuju se kao vječita instanca Društva. A sve to se u nekoliko dana može porušiti i staviti u zagradu.

Nemiri su pokazali da ravnoteža i stabilnost nisu tako stameni, kako ih pokušavaju prikazati. Također su ukazali da bi situacija mogla lako postati i radikalno drugačija. Recimo, šta bi se desilo kada bi se ovih dana međusobno sastali predstavnici političkih stranaka koje kritiziraju vladu i izgrednici. Uz odgovarajuće političke artikulacije i klasnu solidarnost izvan lokalne zajednice i različitih etničkih skupina, povijest se ne bi samo ponavljala, već bi se otvorili i novi horizonti. Nažalost, ovakvih gestova solidarnosti do sada je bilo premalo.

(Gal Kirn je slovenački teoretičar, publicist i mirovni aktivist. Prijevod sa slovenačkog: Vesna Andree Zaimović)