Faruk Šehić: Šta pisci rade u kolumnama

Gradska galerija Collegium artisticum, utorak 14. aprila/travnja 2009 u 19,00 - diskusija na temu "Šta pisci rade u kolumnama".

Moderator će biti Faruk Šehić, pisac i novinar iz Sarajeva, a uvodničari Tomislav Marković, pisac i novinar iz Beograda i Eldin Karić, glavni urednik časopisa Start BiH, Sarajevo

Donosimo uvodni tekst Faruka Šehića:

Kada pokušavam sebi odgovoriti na ovo pitanje, neminovno mi padaju na pamet tekstovi nekolicine pisaca. U daljnjem tekstu ih neću imenovati, baš zato jer oni perverzno vole biti imenovani. Njihova pozicija žrtve nerazumijevanja sredine (ili sredina) u kojoj žive i pišu neće biti dodatno podjarena ovim tekstom. Pošto su oni sami žrtve vlastitog neshvaćenog genija (tako sebi objašnjavaju napade kojima su, navodno, stalno izloženi), to prokletstvo im je sasvim dovoljno.

O čemu zaista pisci pišu u kolumnama?

O frustracijama iz najranijeg ili ranog perioda djetinjstva, što im nadolazi kao posljedica prekomjernog čitanja i uvažavanje proze Sigmunda Freuda. O stvarnim frustracijama kada su bili povučeni, i neatraktivni u društvu, kakvi su i sada, samo što ovjenčani medijsko-literarnom slavom misle da su blistavi apoloni duha i tijela.

Pišu o svemu što znaju i što im pada na pamet kada upadnu u vremenski tjesnac, znam to iz šestogodišnjeg iskustva pisanja kolumni.

O tome kako nacija razmišlja, diše i koliko ima otkucaja srca u minuti. Premda, preovladavaju kolumnisti liberali, ljevičari, i tzv. ljevičari, koji pišu protiv vlasti, nacionalizma, kriminala i korupcije. Najbanalniji su mi tzv. ljevičari; njihova želja za moći i vlasti mi se gadi više nego lopovsko-religiozne face bošnjačkih političara na poziciji.

O vlastitim čemerima i jadima izazvanim psihofizičkim kompleksima. Možda žele tekstovima začepiti, jednom za svagda, pukotine unutar proze svog života, romansirajući svoju biografiju kako bi ona, naivnom čitaocu, upućivala na jedno neshvaćeno i genijalno dijete obmotano bradom i književnom slavom.

O svojoj neutaživoj želji da se bude pametan, načitan, potkovan, izobražen, sveznajući, transcendentalan, iznad svih svojih čitalaca, svih književnih suvremenika, izuzev onih kojima naši sveznadari služe kao ađutanti i dežurni dizači morala (oni, koji svojim idolima, svako malo, priušte antistresni felatio).

Pišu i rade na tome da sebe, i jedino sebe, prenebregavajući svemoć starog dobrog boga, instaliraju kao neprikosnovene etičke, literarne, ili opšteljudske i humane gromade. To je počesto najvažnija svrha njihovih tekstova. Tako onda napadaju petparačke prozaike i pjesnike držeći im slovo o svemu i svačemu, glumeći pri tome nabildane i ultrasvemoćne likove od novinskog papira. Nikad neću moći shvatiti zašto se okružuju poltronima i blagonaklonim istomišljenicima, izuzev ako nemaju novčanu korist od takvog književnog klana. Kao što svi znamo: para u književnom svijetu ima jako malo, moći pogotovo nema nikakve.

Pišu u kolumnama kako bi osigurali stalnu zainteresovanost publike za njihove knjige, što je zdravorazumska stvar.

O bjelosvjetskoj ili lokalnoj nepravdi, pružajući tako svojim čitaocima utjehu kako nisu sami na ovom mračenom i tužnom planetu.

Šta pisci rade u kolumnama?

Pišu novinske tekstove zato jer su pisci pa im je logično da od pisanja trebaju i mogu zaraditi za preživljavanje. Što u ovom gradu ipak ne mogu, jer su tiraži novina i magazina kukavno mali i nebitni, pogotovo ako se sjetimo da u BiH trenutno ima oko 800.000 nepismenih ljudi prema podacima UNICEF-a.

Pišu protiv reisa Cerića, pedofilije u Bošnjaka, te potom bivaju proglašeni islamofobima.

Jednostavno popunjavaju kolone slova, kartice, i novinske stranice.

Da znam (i mogu) išta drugo raditi, nikad ne bih pristao pisati redovno za novine. Pisanje za novine je stanovita uzaludnost, ako se sjetimo kako novine završavaju - kao kape na glavama molera ili na anusima pijanaca. Tim više postaju smiješne i nebulozne gorljive polemike i dijaloški poligoni kao da je novinski papir istinsko bojno polje. Šteta je za mnoge novinare i pisce što barem nekoliko dana nisu turistički proveli na prvoj borbenoj liniji prošloga rata. Mislim da bi sigurno bili manje frustrirani i željni medijske krvi i slave koja traje 24 sata ili 7 dana.

Doduše, pisanje za novine ima i dobrih strana; jedna od njih je ta da je pisac u stalnoj kondiciji za pisanje. Pogubnost ove pozitivne strane jeste što je u novinama uvijek bitna količina i mišićna masa, kvalitet je neupitno u drugom planu. Prvo pitanje uvijek glasi: koliko kartica teksta treba napisati? Ili komanda glasi: napiši 5 kartica teksta, to će biti dovoljno. Gdje se kvalitet teksta neminovno gubi u mišićnoj masi bespotrebnih riječi.

Na taj način pisac refleksno piše duge tekstove, iako nema stvarne potrebe za tolikim viškovima rečenica ili riječi. Postoje, naravno, i oni urednici i sami pisci koji zaista i misle kako je najbitnija velika količina napisanog teksta u što kraćem vremenskom roku. Takvi pisci i urednici su više nalik na mesare ili piljare na Markalama. Oni tako fizički i izgledaju.

Sa druge strane, većina pisaca smatra kako će od svojih kolumni napraviti jednu ili više knjiga. Tada kolumne neminovno moraju imati određenu količinu literarnosti u sebi, kako bi unutar knjige probili magični rok trajanja od 24 sata ili 7 dana. Zato pisci moraju imati dvije sklopke u glavi: jednu za svoju književnost, drugu za novinske tekstove. I moraju znati kada da pritisnu jednu a kada drugu. Vjerovatno postoje i oni koji ne prave razliku između literarne i novinske forme (bez obzira koliko kolumna može biti literarna), pa im knjige traju 24 sata ili 7 dana.

Ja, lično, pišem za novine zbog novčanog i spisateljskog zadovoljstva. Unutar okvira kolumne sam dosta puta objavljivao fragmente, kratke priče ili eseje iz knjiga na kojima sam radio sa potpunom posvećenošću i koncentracijom. Zbog toga jer mi se nije pisala nova kolumna, a honorar je trebalo zaraditi. Nekad čovjek misli na taj jadni honorar (to je onda kada je zasićen novinarskim pisanjem), a drugi put su mu sam proces pisanja i tekst na prvom mjestu. Nekad pisac ne misli ni na jedno ni drugo. Mada je svaki pisac koji piše za novine i pomalo egzibicionista, u čemu ne vidim ništa loše. Bitno je da se ne pretjera sa egzibicionizmom, jer to onda postaje bolest. Nekim piscima bi najteža kazna bila kada bi im se zabranilo pisati za novine. Taj pakao medijske anonimnosti oni ne bi mogli izdržati.

Biti pisac i godinama pisati novinske kolumne je slično trčanju maratona. Naporno, dugo i dosadno.

Biti pisac i godinama pisati novinske kolumne bilo bi vrhunsko zadovoljstvo onda kada bi čovjek mogao biti plaćen sukladno kvaliteti svoga teksta, čitanosti i opštoj recepciji.

Faruk Šehić