Faruk Šehić: Kuće od riječi

Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Kuće od riječi
Foto: X.com / Faruk Šehić i Hind Khoudary

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U objavi na mreži X, Hind Khoudary, novinarka, piše: „Još ne vjerujem da moja soba više ne postoji. Izreal je bombardovao našu kuću i sravnio je sa zemljom. Sve je nestalo. Sada smo beskućnici.“

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Požar zaustavljen brzom intervencijom bh. vatrogasaca: Vatra odbijena na 300 metara od kuća

Požar zaustavljen brzom intervencijom bh. vatrogasaca: Vatra odbijena na 300 metara od kuća

Uz objavu je postavila svoju fotografiju - selfi pred ogledalom u sobi. Na fotografiji se vide fotografije iz prošlosti zalijepljene za ogledalo. Tu su još plišani medvjed i njena odjeća u ladici. Tako to biva kada svoj život možeš sažeti u nekoliko jednostavnih rečenica na engleskom. Tako počinje era života, koja nikad neće prestati, jer ko jednom postane izbjeglica uvijek to ostaje, taman se skućio sto puta.

Znam taj osjećaj kao što ga znaju i stotine hiljada ljudi iz BiH, Hrvatske, s Kosova, gdje je rat kao velika gumica izbrisao naše prethodne živote. Cijelu knjigu sam napisao o tome, o želji da se nestali život kako-tako rekonstruiše. Zapravo, to je centralna tema svega što sam napisao u književnosti i novinarstvu. Nije uvijek najdominantnija, ali ova tema je ono što me je odredilo i obilježilo, napravilo piscem.

Osnovni razlog zbog kojeg počinjem pisati neku knjigu jeste bol koju osjećam. Bol je pokretač koji u meni vuče famozni triger za nastanak književnog djela. Može to biti nešto sasvim banalno: besmislena ljubavna patnja, ili san koji ti se ponavlja i ne da ti mira. Kao što je san bio jedan od okidača za pisanje mog prvog romana. San u kojem stojim ispred majkine kuće i gledam kroz lišće vinove loze, koja raste po drvenoj konstrukciji i ogradi. Noć je i nebo je modroplavo, ali osvijetljeno velikim Mjesecom. Osjećam neopisivu sreću i zadovoljstvu u duši. Odmah nakon toga počinjem osjećati neobjašnjivu tugu. U snu postajem svjestan da je slika u kojoj se nalazim samo iluzija, jer više ne postoji. Ne postoji majkina kuća ni vinova loza, ni hlad koji je ona pružala tokom toplih ljetnih dana. Ni cijeli dio grada naslonjen na rijeku Unu.

Faruk Šehić: Anđeo istorije u Bosni

Faruk Šehić: Anđeo istorije u Bosni

Ovaj san sam sanjao nekoliko puta, ali i to je bilo dovoljno da se upiše u mene. Nije ovo bio jedini okidač za pisanje knjige, ali je bio inicijalni, onaj koji je pokrenuo razmišljanje o nestaloj, spaljenoj, potonuloj prošlosti. Drugi triger je bila moja želja da napišem roman o prirodi. Samo o prirodi, bez ljudskog društva, o biljkama, životinjama, godišnjim dobima. Naravno, nisam uspio u toj nakani pošto je to bila neiskrena želja da pobjegnem od teme, koja me je polagano obuzimala. Bilo je to 2005. kada sam počeo pisati prve odlomke prvog romana. Nisam morao ništa istraživati kao neki anglo-američki pisac. Meni (i nama) se naše teme prvo dogode, pa onda pišemo o njima. Nemamo potrebe za izmišljanjem kada nam se realna fantastika dešava pred očima, ulazi u nas i postaje naša biografija. Naravno, i ovo ima svoj rok trajanja. Eksploatacija tema unutar nas ima svoje ograničenje, u jednom trenu moraš zakoračiti u vodu autofikcije i čiste fikcije.

Znam kako se Hind Khoudary osjeća, i duboko saosjećam s njom i svim Palestincima u Pojasu Gaze, koja se pretvorila u zonu nekažnjenog ubijanja. Ubijanje Palestinaca se u Izrealu većinski smatra poželjnim. Ono što svakodnevno gledamo iz Gaze je distopija, koja je za tamošnje preživitelje realizam, noćna mora iz koje se ne mogu probuditi.

Jedna druga novinarka kaže kako je u jednom trenutku shvatila da neće moći nastaviti sa svojim životima, onim prije napada na Gazu.

Faruk Šehić: Tri decenije sanjanja snova

Faruk Šehić: Tri decenije sanjanja snova

Novinari, pisci, obični ljudi iz Gaze kažu kako će obnoviti svoje porušene domove, kako će izgraditi sve srušene džamije, crkve, istorijske objekte od neprocjenjive vrijednosti čim rat stane. Njihova želja i volja za životom je ogromna. U dokumentarcu o stradanju Gaze tokom prvih dana izraelskog napada (nakon 7. oktobra) dvojica mladića sjede pored ruševina zgrade. Unutra je jedan od njih nekad živio. Ovaj drugi ga tješi i govori kako nisu bitne dječije stvari, jer ih može ponovo kupiti. I sve druge stvari u stanu se mogu zamijeniti. Obojica su odlučni kako će nastaviti život u/na ruševinama, nadajući se završetku pakla koji žive.

Mladić čiji je stan u zgradi je novinar. Izrealska vojska namjerno je gađala zgradu samo zato što je njegov stan tamo. Često IDF šalje poruke palestinskim novinarima i upozorava ih kako će biti targetirani, ako nastave s radom. Više od stotinu novinara je ubijeno do ovog trenutka. Novinari i drugi ljudi svaki dan se javljaju tvitom da su živi. To je već postao običaj, poruka: „Živ sam.“

Adania Shibli, autorica „Sporednog detalja“, u intervjuu za The Guardian rekla je kako su je riječi izdale, nakon afere sa otkazivanjem dodjele nagrade za ovaj roman na sajmu knjiga u Frankfurtu.

Nakon rata kad se obnove domovi, zgrade, sve što je obnovljivo, započeće ona druga, unutrašnja obnova. Izgradnja neopipljivog svijeta. Potraga za smislom/besmislom svega što se desilo. Tu će pisci i drugi umjetnici doći do značaja. Biće potrebne nove riječi koje će opisati novo stanje u kojem će se naći preživitelji iz Gaze.

Ilija Ladin u jednoj pjesmi ironično piše: „Ima dobra u tome kad ti sruše kuću na zemlji / Mora ga biti.“

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije