Faruk Džiho: Pismo iz Mostara

Piše: Faruk Džiho, Mostar

Golemo.

Tom riječju se u Mostaru znaju završiti sitne čaršijske priče. Tom riječju i zvukom gvozdene marke kad se ostavi na sto za popijenu kafu.

Ovo neće biti još jedan tekst o “Pravim Mostarcima” i “onim tamo”, i silnim ljepotama Mostara. Jer, da je moglo ponavljanje tih istrošenih fraza uvjeriti koga iole normalnog da je situacija baš onakva kakvom je prikazuju te sitne čaršijske priče, do sada ne bi bilo nikoga ko bi vjerovao u suprotno. I dalje će gospoda u Fejićevoj i na Rondou mlatiti praznu priču, nositi rodne listove očeva, koje su slučajno ponijeli jer “gonjaju neke papire”, e da bi dokazali da su im eto i očevi rođeni tu, i da su baš oni ti kojima pripada ta ogromna i neviđena čast (očigledno predstavljena kao jedina čast koja sa sobom ne povlači nikakve obaveze) – da postanu Pravi Mostarci.

Zavjera, brato

Pridošlice i seljaci se uvijek prikazuju kao glavni krivci za stanje u gradu, u bilo kojem intervjuu i reportaži koju najčešće prave grupe stranih amatera (koje će nastojati senzacionalistički prodati naslovljene kao reportaže o podijeljenom gradu u srcu Evrope, balkanskom Belfastu…) koji su poslani ili su došli u Mostar “samo da nisu kući”. Počevši od socijalnih nemira, neimaštine, radnih mjesta pa do same čistoće grada – za sve se pronalazi isti krivac. Pridošlica iz Podveležja, Dubrava ili Stoca bio je sigurno onaj koji je i devedesetdruge sprašio tone i tone čelika sa okolnih brda. Zavjera, brato.

Baš kao da se duž čitave obale Neretve ne zavijori ni jedna plastična kesa nabodena na neki barjak u vidu drače ili šipka, ili kao da nema tona i tona smeća u samom centru grada. Na stranu što su demografske promjene neminovna stvar, i jedini pokazatelj da društvo kao društvo evoluira, mislim da ne postoji ni jedan jedini argument zbog kojeg bi se pridošlice mogli smatrati krivima za stanje u Mostaru.

Kao što smo i navikli, pravi krivci su uvijek vladajuće garniture koje su spremne prodati, i uporno prodaju interese radnika, “obične raje” samo za svoju dobrobit i dobrobit bližnjih svojih. Iako to ne bi bio ovoliki problem koliki trenutno i jeste da se ti isti birokrati svakodnevno ne glorifikuju, baš od tih obespravljenih i osiromašenih građana koji nikako ne uspijevaju čak ni da samo glasno izreknu ko je kriv za ovo što nam se dešava.

Majorizacija, pajdo

I dok balije svakodnevno svršavaju na Safin lik i djelo, kao da je riječ o nekom vanzemaljskom magu za čije se vrijeme u Mostaru “dobro jelo” (kao da isti nije prokockao sve što se imalo prokockati u njegovo doba – ovaj put puno uspješnije nego “prije rata” dok se bavio slot-mašinama); škutori uspijevaju da na razne načine progledaju kroz prste svim manipulacijama gospodina Čovića, uz parolu – Ako nas krade, nema veze, naš je! Majorizacija, pajdo.

Trećih i nema baš previše, ali baš poput Gatala čekaju pravo vrijeme da ubodu i pozovu Nogu i Bećkovića u samostan na druženje uz poeziju i stare junačke pjesme.

Četvrti su postali idolopoklonici i još uvijek žive u prošlosti, klanjajući se liku Najvećeg Sina i uporno se prisjećaju kako se nekad živjelo, naravno svi uz opasku da su seljaci za sve krivi.

I tako se u nedogled može pisati o identitetima, jer svaka ovca očigledno ne samo da ne želi da napusti svoj tor, nego je i voljna da pod cijenu života umre samo u svojim govnima, baš kao da govna druge ovce drugačije smrde. Znam i pete i desete, i svi se krste i ilaču.

Apolitični anarhisti

Čak i oni koji bi trebali voditi omladinu u jednom drugom smjeru, ka nečemu boljem – OKC Abrašević –postali su uglavnom mjestom pogodnim za uhljebiti neradnike i probisvjete, “anarhiste” koje ne interesuje politika, i ostalu alternativnu, kvaziliberalnu bratiju koja bi se “i u venu bola” zbog “alternative” i liberalizma. Čast izuzecima.

Žal za prošlim vremenima ostaje, ali ne kao izgovor da i dalje živimo u prošlosti i po hiljaditi put prepričavamo zgode tih “mostarskih legendi” (koji su umrli više gladni nego siti, i uz konstantni podsmjeh okoline), nego kao podsticaj da nakon što iz ove perspektive uvidimo sve pogrešne stvari koje smo uradili, zajedno djelujemo ka tome da napravimo jedan bolji sistem za svakog od nas.

A konačno se trebamo riješiti tog prikrivanja glavnog krivca jer - nije krivac seljak, nego neko iz “raje”. A tek nakon što to uradimo, možemo krenuti u borbu sa nekim ozbiljnijim stvarima. Jedini je problem što bi nas tada baš nekako manje interesovalo ko je s ove a ko s one… strane.