Enver Kazaz: Punoljetna pubertetlijka Srpska

Piše:Enver Kazaz, za Radiosarajevo.ba

U Banjaluci je 9. januara obilježena 19. godišnjica kojom je Republika Srpska, kako je rekao Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine ovog bosanskog entiteta, prešla granicu punoljetstva i ušla u pubertet. U povijesti još nije zabilježen takav slučaj – pređe se granica punoljetstva i tek onda uđe u pubertet. Ali, Republika Srpska je po svemu iznimna, pa će se u budućnosti morati podrobno izučavati poremećaj u njenom psihofizičkom razvoju što ga je dijagnosticirao Dodikov poslušnik. Ako se već slijedi Radojičićev organistički diskurs dolazi još jedna nejasnoća – nije nam otkriven pol onog što je nakon punoljetstva ušlo u pubertet. Zato se ne zna je li ovo Karadžićevo čedo mladić ili djevojka, ili je možda oboje istodobno u istom organizmu, a veliko je pitanje kako će se ponašati u pubertetu. Hoće li biti dodikovski prostačko i hirovito, karadžićevski ubilačko, agresivno i nestabilno, ili koljevićevski autodestruktivno i samoubilački nastrojeno, odnosno plavišćevski proračunato, karijerističko sa preciznim kalkulacijama da postane šef svim svojim konkurentima, po cijenu i da bude hapšeno.

Koji je roditelj odgovoran za čedo?

Radojičićev organistički diskurs, nadalje, postavlja pitanje o odgovornosti roditelja za čedo. Otac je, zna se, u zatvoru, optužen za ratne zločine, a majka se malkice posmucala uokolo nakon što je izašla iz haškog zatvora. Znamo da ju je u Beogradu u neki stan smjestio prisvojitelj čeda, Milorad Dodik, i znamo da je ono svo ushićeno i radosno dočekalo majku koja se, prema njenim riječima, u sudskom procesu za ratne zločine još jednom, nakon njihovog izvršenja, „žrtvovala u Hagu za ceo srpski rod“. Prisvojitelj je za godišnjicu u Banjaluci bio u svom elementu: drčan koliko i prost, žedan vlasti koliko i bahat, diktatorski samouvjeren koliko i spretan u finansijskom i svakom drugom pustošenju Karadžićevog siročeta.

Svaki je patriotizam, poput navedenog Radojičićevog, utemeljen na organističkom diskursu, i svaki patriot domovinu, tepajući, zove majkom i pramajkom. Samo republičkosrpski patriotizam, jer je star svega 19 godina i lišen povijesnog nasljeđa, domovinu tretira kao čednu pubertetlijku. Ako se ona uda, a ne može za Dodika jer to bi bio prisvojiteljski incest, pitanje je šta će rađati – republičkosrpske ili samo srpske patriote, ili će ipak biti malo popustljivija prema BiH kao majci bošnjačkih i bosanskih patriota, pa će se udostojiti da ponekad shizofreno rodi i bosansko-republičkosrpske patriote.

No, na stranu ironiziranje Radojičićeve gluposti. Važno pitanje je: na kakvom simboličkom kapitalu i imaginariju banjalučka politička elita utemeljuje republičkosrpski identitet. Kako je protekla sama ceremonija obilježavanja godišnjice i kako je taj identitet insceniran. Da li se u činjenici da dodikovci za rođendan RS-a proglašavaju 9. januara 1992., a ne naprimjer čin njene međunarodne legitimacije u Daytonu 5. 12. 1995. godine skriva važan ideološki narativ. Da li dodikovci izravnim baštinjenjem Karadžićevog nasljeđa karadžićiziraju bosanske Srbe i Srpsku u cjelini. Postoje li bitne razlike između Karadžićeve i Dodikove RS i da li takvo obilježavanje rođendana sprečava ovaj bosanski entitet da se u budućnosti dekardžićizira te samim tim i denacificira, demilitarizira kako bi se demokratizirao i liberalizirao i od ekskluzivno srpskog u svakodnevnoj političkoj praksi postao bosanski entitet sva tri konstitutivna naroda, što mu Daytonski sporazum i propisuje. Da li se u činjenici da je 9. januar istodobno dan Republike Srpske i dan njen krsne slave - Svetog arhiđakona Stefana, otvoreno ukazuje da je ona maksimalno pravoslavizirana, te da njene institucije ne poštuju ustavnu odredbu o normativnoj sekularnosti države. Je li, dakle, RS isključivo pravoslavno-srpski, a ne i entitet s pravom Hrvata i Bošnjaka na konstitutivnost u punom identitarnom obimu – i političkom, i kulturološkom i, u konačnici, religijskom. Nisu li ta dva naroda i na samom činu obilježavana dana RS diskriminirani na nacionalnoj, političkoj i religijskoj osnovi, kao i svi drugi nepravoslavci i nesrbi koji žive u RS-u.

Baština Karadžićevih zločina

Svakim kanoniziranjem povijesno bitnih datuma nastoji se prema teorijskim postavkama simboličke antropologije, kulturologije, etnologije, historiografije i čitavog niza drugih društvenih i humanističkih disciplina utemeljiti određena forma i sadržina kolektivnog identiteta. U slučaju „punoljetne“ RS izborom 9. januara 1992. godine za datum njenog nastanka, on se kanonizira i ugrađuje u simbolički poredak nacionalno najvažnijih povijesnih događaja. To je, podsjetimo, dan u kojem je Karadžićeva politička elita proglašavajući na Palama Srpsku Republiku BiH (kasnije preimenovanu u RS), Srbima u BiH nametnula politički stav prema kojemu se oni izdvajaju iz nje kao Federalne jedinice u sastavu SFRJ i pristupaju Miloševićevom krvavom projektu koji je već završio kratki rat u Sloveniji, a agresijom na Hrvatsku upravo pustošio ovu zemlju počinivši u njoj stravične ratne zločine. Drukčije rečeno, Karadžićeva elita je ovom separatističkom odlukom derogirala ustav BiH, a bosanske Srbe i definitivno uvukla u ideologiju i politiku ratnih zločina. To dakle, nije samo čin kojim se iskazuje srpska nacionalna politička volja u BiH, nego i čin kojim se potvrđuje podrška a onda i pripojenje Miloševićevom već dokazanom ratnozločinačkom projektu.

Prihvatanjem takvog 9. januara za najvažniji datum u kanonskom poretku nacionalno najbitnijih povijesnih događaja, republičkosrpska politička elita inkorporira u simbolički kapital RS-a i sva njegova povijesno-simbolička značenja, vežući ih uz to i za religijski plan nacionalnog identiteta. Karadžić kao simbolički i politički otac RS postaje na toj osnovi ravan svetom arhiđakonu Stefanu. Na implicitnoj razini simboličke poruke, Karadžić se sakralizirao postavši mitski, politički i povijesni svetac RS-a, a sveti arhiđakon Stefan se historizirao i politizirao, dok je njegovim svlačenjem iz religijskog u političko polje implicitno poručeno da su svi Karadžićevi zločini, pa genocid u Srebrenici, počinjeni po odobrenju i pod direktnim nadzorom svetog arhiđakona Stefana.

Datum samoproglašenja RS-a, bez bilo kakvog međunarodnog političkog priznanja i saglasnosti drugih nacija u BiH, ovom ritualnom političkom ceremonijom postaje u konačnici mitskim rođendanom RS-a, a vezivanjem politike i religije on je uvršten u niz nakaradnih političkih mitova na Balkanu.

Takvom interpretacijom politička elita RS-a upisuje ga u kolektivnu povijesnu memoriju u kojoj vlastito tumačenje krvavog rata u BiH nastoji učiniti vladajućim i normativnim. U njoj se Karadžić kao prvi predsjednik RS ritualnom ceremonijom nastoji očistiti od političke, ideološke i zakonodavne odgovornosti i krivice za ratne zločine. Međutim, prema Dodikovoj mantri o individualnoj odgovornosti za ratne zločine, mitski otac RS-a ipak jest izdavao naredbe za klanje, silovanje, paljenje tuđih kuća i stanova, progone, konclogore, granatiranje civilnih ciljeva, sav onaj užas u kojem su ubijani ljudi u BiH. Zato Karadžić, mitski otac RS-a, u interpretaciji rata koju formira i zastupa Dodikova politička elita ne može biti tek običan ratni zločinac, već nacionalni sakralni heroj, zbog kojeg Dodik i mora negirati genocid u Srebrenici.

Ratni zločin kao dio simboličkog kapitala

Negacijom srebreničkog genocida, najjačeg toposa krvavih ratova u kojima se raspala SFRJ, Dodik ne nastoji spasiti isključivo Karadžićevo političko nasljeđe nego i očistiti mitski dan rođenja RS-a od svake vrste odgovornosti i sjećanja na ratne zločine, sa srebreničkim genocidom kao njihovim i stvarnim i simboličkim vrhuncem. Time on, kao i svaki vođa ritualnih svetkovina, samo razotkriva svoje polazište. Jer, izbor 9. januara 1992. godine za dan rođenja RS-a inkorporira u simbolički kapital ovog entiteta i sva zbivanja u vremenu od početka bosanskog rata 1992. godine do njegovog kraja 1995. Svaki je, dakle, ratni zločin na toj osnovi upisan u simbolički kapital kojeg je politička elita nametnula današnjem RS-u. Jednostavnije rečeno, na ovaj način ta elita daje za pravo svima onima koji RS označavaju genocidnom i ratnozločinačkom tvorevinom.

Sama pak inscenacija 19. godišnjice rođenja RS-a na banjalučkoj pozornici nastojala se preko ritualizacije glasa srpske babe iz Trebinja, koju je igrala Darinka Đurašković, predstaviti kao arhetipska svepovijesna čežnja srpskog naroda u BiH za političkim rođenjem RS. Metonimijskom redukcijom glasa naroda na glas trebinjske babe određuje se onom Radojičićevom pubertetliji i pol i arhetipska osnova poroda. RS je rođena u tom glasu, ona je njegova vjekovna čežnja, a trebinjska baba potiskuje Biljanu Plavšić sa pijedestala majke RS-a u drugi plan i postaje mitskom praroditeljkom Karadžićevog političkog čeda. Na scenu Dodikov režiser dovodi i, valjda babinog unuka, koji će nastaviti njen glas i otjelotvoriti ga u muškom, herojskocentričnom i patrijarhalnom političkom futuru. Preko unuka, pak, RS je prikazana kao transgeneracijska, svepovijesna narodna volja, a ritualna ceremonija briše granicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da bi se mogla odvijati u mitskom sveprezentu. Na toj osnovi potpuno se poništava povijesno sjećanje, njegova faktografija užasa, a kolektivna memorija u ritualnom procesu kanoniziranja nacionalno važnih datuma i simbola čisti se od prljave ratnozločinačke savjesti.

Sve je na toj sceni bilo etnoromantičarski idilično i čisto, a glas trebinjske babe u kolektivnu memoriju zakucavao je niz autostereotipova o nacionalnoj prošlosti i apsolutnoj nevinosti političkih elita, ratnozločinačke ideologije institucija RS-a, prije svega vojske i policije, koje su baš u ime i baš na taj način koncipiranog arhetipskog glasa trebinjske babe klale i silovale, rušile gradove i ubijale djecu, provodile etničko čišćenje teritorije koju je Karadžić sa svojim separatistima označio srpskom 9. januara 1992. godine na Palama.

Na toj osnovi banjalučka inscenacija rođendana RS izravno je pokazala proces uobličavanja političkog mita iz pokušaja negacije historije i njene faktografije, mita koji brisanjem historijske faktografije, paradoksalno, postaje puna potvrda ratnih zločina i genocida. A samom njihovom negacijom završna faza u njihovoj realizaciji.

Etičko čišćenje ratnih zločinaca

Drugim riječima, banjalučka ritualna ceremonija je još jednom ratne zločince pretvorila u nacionalne etički čiste heroje, a RS je zasjala u punoći stravične povijesne laži Dodikove političke elite. Negacijom genocida, Dodik postaje potpuni ideološki i politički Karadžić, jezički i ritualno politički završavajući njegovo krvavo djelo, a banjalučkom ceremonijom on se hoće ubaciti na mjesto mitskog sina mitskoga oca RS.

Bahati prostak, što Dodik svakodnevno dokazuje svojom političkom retorikom, nije propustio dati orgazmički intoniran intervju Televiziji RS povodom 19. godišnjice. Tamo je obećao ukinuti Vijeće naroda u Narodnoj skupštini RS-a. Ako je Karadžić fizički likvidirao nesrbe na prostoru RS-a, njegov nasljednik hoće to učiniti ustavno-pravno. Na taj način on iz mitskog ambijenta ceremonije ulazi u stvarnost svakodnevne političke prakse, da bi primijenio, „tehnologiju civiliziranih nacija“, kako kaže njegov rasistički portparol Rajko Vasić, i proveo ustavnu likvidaciju Bošnjaka i Hrvata u svom entitetu. RS kao povijesni Karadžistan sada postaje Dodikistan koji obavlja završnu fazu etničkog čišćenja svega nesrpskog u sebi.

U istom intervjuu mitski sin mitskog oca RS-a ponovio je teze Emila Vlajkija, velikosrpskog nacionaliste u ulozi hrvatskog potpredsjednika RS-a, prema kojima se u Srebrenici nije desio genocid, jer je Mladićeva krvava armada pustila žene i djecu da odu iz ovog grada. Dodik, sišavši iz ritualne političke ceremonije, kojom je negirao historiografsku faktografiju, postaje u ovom intervjuu svojom neprestanom negacijom srebreničkog genocida umnoženi Karadžić.

Jer, negiranjem genocida obavlja njegovu završnu fazu, a više nema potrebe da fizički ubija, nego ustavno-pravno likvidira. On ne pušta ljudsku krv, jer to vasićevski civilizirani narodi ne rade, ali zato poništava svaku mogućnost političke realizacije i zaštite nesrpskih nacionalnih identiteta u RS. Prihvatanjem Daytonskog ustava on vrši njegovu negaciju, a ne provedbu. On mitskoj RS udahnjuje smisao, a stvarnu i političku do kraja obesmišljava. Spuštanjem mitskog u stvarno, nakon što je prošla ceremonija, on i verbalno i politički praktično realizira Milošević-Karadžićev ideološki projekt.