Emir Imamović: O Kusturici u globalu

Neke ljude je nemoguće spasiti od njih samih. Ma koliko truda bilo uloženo. Anila Gajević, glavna i odgovorna urednica Globala, piše u uvodu velikog intervjua što ga je napravila s Emirom Kusturicom: "Ne želeći diskutirati o političkim stavovima slavnog reditelja, sukobu sa zvaničnim, a, bogami, i nezvaničnim Sarajevom, druženju sa Slobodanom Miloševićem i kontraverznim pjesmama o Radovanu Karadžiću, razgovor s Kusturicom planirala sam usmjeriti isključivo na njegovu bogatu biografiju. No, kao da je želio nešto poručiti bosanskohercegovačkoj i sarajevskoj javnosti javnosti, objasniti zašto je i kako došlo do njegovog sukoba s ovom sredinom, Kusturica nas je stalno vraćao na politiku, ideologiju i i, neizbježno, rat..."

Istina, Emir Kusturica, jedan od najnagrađivanijih – možda i najnagrađivaniji – živih evropskih filmskih reditelja, bas gitarista, antiglobalista i veleposjednik, komunista i glumac, poslao je poruku "bosanskohercegovačkoj i sarajevskoj javnosti". A poruka glasi: "Ja iza svake svoje kontraverze stojim i uvažavam svaki dokaz o svojoj grešci i moj prag tolerancije je postao širi. Pristajem na svašta na šta nisam ranije". U najkraćem. U nešto širem: Radovan Karadžić nije ratni zločinac, Alija Izetbegović je kriv za rat u Bosni i Hercegovini, Slobodan Milošević je kriv jer nije bio u stanju da vodi ni supermarket, Dodik je "enterprise" i najbolji podsjetnik na Dayton, Goran Bregović i Saša Lošić su sarađivali sa UDB-om, ali on, Emir Kusturica, neće udariti nikoga ko misli drugačije. Jer mu je prag tolerancije postao širi!

Zbilja, Emir Kusturica iz Globala i onaj Emir Kusturica od prije nekoliko godina nisu isti. Zbog godina, čistog planinskog zraka, poboljšane cirkulacije kao posljedice svakodnevnog trčanja, šta li, ovaj novi Kusturica je staložen, rječit, spreman da, kako sam kaže, filozofira. Ili, kako je napisao izvjesni Milinko Aleksić, posjetitelj sitea beogradske Politike, a povodom teksta o susretu Emira Kusturice sa Abdulahom Sidranom: "Kusturica se nije pogordio, nije pao u greh gordosti, u odnosu prema Sidranu iako je on ostao musliman u religijskom smislu. Mislim, Kusturica je pronašao duhovne korene, u njima se utemeljo i ostvario materijalno svoj, ako smem da kažem san, 'MEĆAVNIK’!".

Jalijaš je ustuknuo pred propovijednikom: mirno, bez vike i fizičkih prijetnji, neki novi Emir, tolerantno i s puno uvažavanja za tuđe zablude, šalje poruku "bosanskohercegovačkoj i sarajevskoj javnosti": ništa vi još, nesretnici, shvatili niste, ali nema veze, tu sam ja, oslobođen konačno grijeha gordosti, da objasnim i oprostim, u pauzama putovanja po "belom svetu", što rekli u Jagodini.

Zanimljivo je i neobjašnjivo kako se nečije lupetanje ispravno doživljava kao budalaština prvog reda, a nečije, makar baš bilo budalaština prvog reda, kao stav o kojem, kako piše Anila Gajević, „itekako treba razmisliti“. Kada bi, recimo Danis Tanović – valjda o njemu možemo govoriti kao o svjetskoj rediteljskoj klasi – rekao: „Kao da kosmos nije tako velika livada da je tehnologija nesretna okolnost pored toga što uspijeva u dobrom segmentu društvenog života da nam spašava živote i tako dalje, ali, s druge strane, to je najveća šteta koja postoji. Pa je to stavljeno u tu političku korektnost. Ti, ako hoćeš da budeš suvremen, moraš da budeš politički korektan i podrazumijevaš da je Brat Pitt zamjena za sveca, a da je ovaj Canon nešto što je važnije od bilo čega drugog. A to nije tako i, ako počneš da misliš da to nije tako, onda od tog momenta ti počinješ da budeš kontraverzan“, tom istom Danisu Tanoviću bi „bosanskohercegovačka i sarajevska javnost“ poručili da se pod hitno treba pregledati i početi uzimati neke lijekove. Kada Kusturica pomiješa babe i šarafe, Brada Pitta i Radovana Karadžića, to je onda, u najboljem slučaju, samo kontraverzno. Ako već nije stav o kojem „itekako treba razmisliti“.

Ivo Andrić, omiljeni pisac i Emira Kusturice, je kazao: "Posle naše smrti možete ispitivati šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo". Sarajevo je, skoro, došlo do tačke u kojoj je, kada je o Kusturici riječ, bitno samo ono drugo; ono što je za života snimio i što dijelom ali bez ikakve dileme, spada u najbolje od bosanskohercegovačkog, jugoslavenskog i evropskog filma. Ta, umalo dostignuta ravnodušnost – vjerovatna posljedica umora od iznevjerenih očekivanja i naivnih nadanja da će zabludjeli sin reći: "Priznajem, griješio sam", pa navesti nešto bitnije razloge od šaketanja sa Admiralom Mahićem – vodila je ka jednodimenzioniranju priče koja je direktan povod novih rasprava o "kontraverznom" reditelju. Priču, valjda, svi znamo: na inicijativu nekakvog bankara iz Italije, opčinjenog Sidranovim stihovima i Kusturicinim filmovima, njih su se dvojica sastali i dogovorili realizaciju trećeg dijela priče o obitelji Zolj. Odnosno, snimanje filma Prvi puta s ocem na izbore. Nema tu, zbilja, ništa komplicirano. Barem u tehničkom smislu. Abdulah Sidran ima scenario i želi da ga režira čovjek s kojim je napravio dva kapitalna djela filmske umjetnosti, Sjećaš li se Doli Bel i Oca na službenom putu, koristeći se neotuđivim pravom da sa onim što napiše radi šta hoće. "Imam jedan tekst, ne bih ga nikom dao da ga rezira, a Emiru bih, makar se nikad ne čuli i ne vidjeli", kazao je sidran 24. septembra 1999 godine. Neki bogati bankar spreman je investirati u suradnju Sidran Kusturica, dok Kusturica želi raditi sa Sidranom, makar je u narednih pet godina, kako sam kaže, zauzet.

Psihijatri, kada objašnjavaju laicima, kažu da sve što se ne izgovori na vrijeme, negdje mora izaći. Odnos Sarajeva i Kusturice pun je, uslovno kazano, neizrečenog. Barem u jednom smijeru. Dok je sam sebe proglašavao personom non grata, rodni grad nazivao guznim crijevom ili velesrbovao, Sarajevo je čekalo da bude obrnuto, da se ispostavi kako je, kao u tekstu rahmetli Karima Zaimovića, pravi Emir Kusturica heroj Armije BiH, a onaj što snima Underground njegov dvojnik Pantelija S. Milisavljević. I što se Kusturica više trudio – a trudio se svojski – da mu Sarajevo ostane samo ono što piše u ličnoj karti kao mjesto rođenja, dotle je Sarajevo pokušavalo shvatiti šta mu je, makar je sasvim jasno šta mu zaista jeste: Emir Kusturica je, jednostavno, srpski nacionalista, a to u krvavim devedesetim nije značilo samo palamuđenje s Matijom Bećkovićem ili dizanje tri prsta u Cannesu, nego – barem u Emirovom slučaju – i robno-novčanu razmjenu. Oni, Milošević, njemu pare za film, on njima Underground, oni njemu planinu, on njima boj za Kosovo, oni njemu nešto treće, on njima sebe bez ostatka.

"Ja sam postao omražen ne po onome što sam učinio ili rekao, nego po onome što nisam učinio", kaže Kusturica i, kao junak jednog njegovog filma, "lepo laže". Kusturica, prije svega, uopšte nije postao omražen, barem ne onoliko koliko je zaslužio, zbog onoga što je učinio. Samo što u tome nije prvi, niti, da se ne lažemo, jedini. Nije to, naravno, nikakvo, kamoli dovoljno opravdanje, ali činjenica jeste. Kao što je činjenica to da kada se jednom kaže "jebaji ga" za nešto preko čega se inače ne prelazi olako, onda to postane pravilo. A Sarajevo, čim mu neko kaže da ga makar malo voli, prelazi preko svega. I u tome je isto kao što je vazda bilo: grad je to koji traži da ga se javno voli, makar ga se potajno ili neskriveno preziralo.

Da je drugačije, cijela priča oko Sidrana i Kusturice bi, prvo, ostala jednostavna kao što jeste, pa joj ne bi trebala medijska artiljerijska priprema ili isprazna objašnjavanja onoga što objašnjenja ne treba. Jednostavno, Abdulahu Sidranu i Emiru Kusturici niko živ nema prava braniti da rade zajedno. Kao što ni njihov film, makar bio remek djelo, ne može promijeniti činjenicu da je Emir Kusturica veliki reditelj i veliki Srbin o čijim stavovima uopće ne treba razmišljati. Ono je, naime, učinio sve da se za njegovog života, kao što Andrić reče, ne mora ispitivati ni šta je bio niti šta je radio, jer je, prosto, sve jasno.

Azar Nafisi, iranska književnica i američka profesorica, autorica romana Lolita u Teheranu, u posljednjem broju Slobodne Bosne kaže: "Sloboda izbora je važna, ali ljudi moraju imati pravo i da te izbore kritikuju. Ako neka djevojka želi da se pokrije, i to je njen izbor koji joj ne nameću ni roditelji, ni okolina, ona na to ima pravo. Ali i ja također imam pravo da kažem da je pokrivanje žena čista opsesija". E pa tako je i sa, recimo, historijskim pomirenjem, onim što mu je prethodilo i što bi moglo uslijediti. Neko ima pravo da misli kako je Dabić Raša dramski lik, neko ima pravo da mu to ne bude naročito važno, neko da bira s kim i šta radi, kao što neko ima pravo da to kritizira ili prezire. Pa makar zbog toga i sam bio prezren od onih što misle da je ne biti na strani fašizma pitanje političkog, a ne civilizacijskog opredjeljenja.