Emir Imamović: Doktor Mustafa i mister Cerić

"Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni." (Ivo Brešan, Gorgone)

Piše: Emir Imamović za e-novine

Mladi specijalizant Psihijatrijske klinike Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo obično nije stizao pogledati dnevne novine prije povratka s posla. Jedini mladi ljekar na klinici, pokušavao je ostaviti što bolji dojam pred prekaljenim kolegama, što je ponekad podrazumijevalo i odlaske po kafu, naučiti što više i ono malo slobodnog vremena bi koristio za razgovore s ljekarima iza kojih su decenije rada s pacijentima pomračenog uma. Nekim čudom, tog se jutra probudio rano, sat prije uobičajenog vremena za ustajanje, popio kafu i, da ne bi bez veze sjedio u kuhinji, otišao na posao. Prije nego će proći kroz kapiju klinike, pogledao je na sat i vidio da bi, po prvi puta u posljednjih dva mjeseca, mogao uz jutarnju kafu prelistati novine. Pola sata kasnije, grozničavo je obilazio kioske oko bolnice tražeći posljednji broj zagrebačkog nedjeljnika Globus. Jedna mu je, prva koju je pitao, prodavačica rekla da se prodao; druga je kazala da ne ga i ne dobija... Treću nije ni vidio, ni čuo. Na malom prozoru kioska bila je zalijepljena cedulja s porukom: “Vraćam se odmah“. Da novine nije kupio na četvrtoj, pozvao bi taksi i spustio se do centra grada. Platio je Globus baš kao da mu od njega život zavisi, kupio još jedno Oslobođenje - za svaki slučaj, ako je neko namjernom greškom pokupio njegov primjerak, neoprezno ostavljen u ordinaciji koju je dijelio sa starim psihijatrom – da pokaže kako i novinski autori primjećuju ono što je već stidljivo ispričao svom nekadašnjem profesoru i budućem ravnopravnom kolegi.

Vremešni, sjedokosi psihijatar sa skoro trideset godina bolničkog staža i profesurom na dva sarajevska fakulteta, u posljednje je vrijeme fanatično pratio sport. On, kojeg nisu zanimale muške fascinacije nogometom, dok je gledanje utakmica smatrao gubljenjem vremena, od teškog se posla i nimalo bolje stvarnosti, branio prikupljanjem informacija o rekordima Bundes lige i životnim pričama nekadašnjih siromaha s periferije Rio de Janeira, čiji je broj zarađenih miliona proporcionalan broju cipela.

“Profesore...“, zadihani specijalizant je smatrao kako još uvijek nije došao do tačke nakon koje i najstarije može oslovljavati po imenu, „jeste li vidjeli... u novinama...?“

Umjesto da odgovori kako sigurno nije vidio ono što je, očito, uzbudilo mlađeg kolegu, profesor je podigao pogled s novina ne završivši tekst o rekordnom zbiru golova napadača Wolfsburga, Džeke i Grafitea. Volio je tok momka, mladog, budućeg kolegu koji je još uvijek imao dovoljno godina da vjeruje kako kroz ono čime se bavi može objašnjavati svijet i dovoljno naivnosti da ne prihvata činjenicu kako problem njegove zemlje nije u tome što ljudi ne znaju istinu, nego u tome što ih, u najboljem slučaju, ne zanima.

“Sjećate li se”, specijalizant nije čekao da mu profesor kaže kako, što je svakako već znao, u zadnje vrijeme čita samo o sportu, “kada sam vam pričao kako vjerujem da je Cerić podvojena ličnost?”.

Profesor je skinuo naočare, naslonio se i uzdahnuo. Sjećao se, naravno, kratkog razgovora s mladim ljekarom u kojem je ovaj gorljivo obrazlagao svoju tezu kako se na osnovu intervjua moćnih ljudi bosanskog političkog i vjerskog života može dokazati kako se radi o, najblaže rečeno, dvoličnim ljudima, i da bi bilo važno javnosti predočiti dokaze o takvoj dvojnosti, kako bi se demistificirali autoriteti. Bilo je još sat vremena do vizite i ljekar je, živo zainteresiran za razloge mladićeve vidne usplahirenosti, kazao da bi bilo dobro da ga malo podsjeti o čemu se radi i na kojeg tačno Cerića misli.

Kao da je jedva čekao profesorovu pažnju, mladić je na stari stol stavio Oslobođenje i Globus, u dnevniku našao komentar na intervju Mustafe efendije Cerića zagrebačkom Globusu, a u samom Globusu i prve dvije strane razgovora sa poglavarom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

“Vidite profesore, on ovdje kaže: 'Bošnjaci trebaju biti avangarda u promicanju bosanstva... Oni koji još gaje iluzije da se na račun BiH može graditi neka druga država povijeno imaju krivo', a skoro je, polovinom aprila kazao: 'Prvo je vjersko, ali se IZ pojavljuje i kao surogat onoga što su naši preci trebali uraditi, a to je nacionalna država Bošnjaka. To je ono što zamjeram bošnjačkoj inteligenciji, da nisu dovoljno uložili truda da razvijaju nacionalnu komponentu kod Bošnjaka koja bi proizvela i potrebu za nacionalnom državom. I jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskog carstva - što su njihovi ciljevi na Balkanu, da li samo vjerski opstanak ili da imaju državu na Balkanu koja će ih štititi od genocida kakav se desio u proteklom ratu'. Možda se nećete složiti sa mnom, ali zar nekakva bošnjačka država ne bi podrazumijevala nestanak Bosne i Hercegovine? Osim ako ne misli, a vjerujem da ne misli, kako je moguće Bosnu organizirati kao nacionalnu državu Bošnjaka i da će na to u bilo kakvom procesu pristati Srbi i Hrvati?”

“Dobro kolega, to je jasno...”, rekao je profesor tek da bi pustio mladića da dođe do daha.

“Ili ovo: 'Pravi put za zbližavanje stavova jeste dijalog, javna debata i prvi put međusobno povjerenje', a sjećate se onog snimka s televizije na kojem on govori: 'Kome, ba, da se mi prilagođavamo? Nek se sad oni nama malo prilagođavaju!'. Nije li to u potpunoj suprotnosti jedno s drugim?”

“Jeste, kolega, naravno da jeste”.
“Evo, ne moramo, ako vas zamaram, detaljno... Kaže: 'Mi u Bosni na različite načine volimo Bosnu. Ja je kao Bošnjak volim jer nemam druge domovine ni države'. Na stranu sada, evo u Oslobođenju je to i Miljenko Jergović primjetio, što ova rečenica može značiti i kako Srbi i Hrvati iz Bosne u stvari imaju svoje druge države; hoću reći da ovo kaže isti onaj čovjek koji je kazao da je nama, Bošnjacima, Turska mati. Ili ovo: 'BiH treba u punom smislu riječi postati moderna, normalna, demokratska, funkcionalna, multikulturna država, ostvarene pune ravnopravnosti i jednakosti svih građana, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost'. To dakle kaže neko ko, što valjda ne treba objašnjavati, osporava odluke građanskih sudova, a u javna obdaništa preko nekih svojih činovnika uvodi islamski vjeronauk...”

“Dobro”, profesor se nalaktio i nagao prema mladom kolegi prekidajući ga u energičnom traženju citata suprotnih onome što u BiH još od 1993. radi Mustafa Cerić, “šta vi, zapravo, meni hoćete reći?”

Specijalizant je zastao, pogledao u starijeg kolegu, pa u novine, pa opet u profesora. “Ovaj... Ja sam mislio uz vašu pomoć, ako ste zainteresirani, napisati jedan tekst za novine, vjerujem da bi ga rado objavili, da komparacijom pokažem kako...”
“Kako je šta? Mustafa Cerić podvojena ličnost koju bi trebalo liječiti?”
“Ma ne... Naravno da on ovo radi namjerno, da ima jedno lice za vanjsku i jedno, stvarno, za unutrašnju upotrebu. Da blagoglagoljivošću u inostranstvu skuplja podršku dok ovdje praktički predstavlja najmoćniju političku figuru i da mu ambicije idu do toga da se prometne u nacionalnog lidera koji će prekomponovati barem onaj dio Bosne na kojem žive Bošnjaci”.
“Pa zar to, mladiću, već ne pišu novinari, ne govore o tome, istina rijetki, u televizijskim emisijama?”

“Naravno profesore, ali vi ste mi jednom rekli, baš ste upotrijebili termin usavršena ignorancija, kako je veliki broj afera doveo do uravnilovke, da više niko ozbiljno ne doživljava novinarske tekstove... Mislim, one profesionalne...”
“Pa vi, dakle, vjerujete, kako će vas ozbiljno shvatiti? Da će ono što je, manje više očito, kada bude potpisano od nekoga ko ima ljekarsku titulu nešto značiti?”

Možda to i nije uradio namjerno, ali profesor je svojim posljednjim pitanjem presjekao mladog kolegu. Onoga što je do prije pola sata vjerovao baš u to: da će njegov, već je znao, opširan i temeljito argumentiran tekst izazvati buru u javnosti. Da će ga, možda, pozvati da gostuje na televiziji i da će baš on razbiti okamenjenu svijest.

“Da ja vas, kolega, nešto pitam. Šta vama govori činjenica da stotine hiljada ljudi na izborima glasa za one o kojima sve znaju, a onda dan kasnije u navijačkoj euforiji gledaju televizijsku emisiju ili čitaju novine u kojima se pokazuje kako su oni koje su izabrali najobičnija bagra? Ili, nećemo dugo, brzo će vizita, zašto je u ovoj zemlji svaki pokušaj da se organiziraju masovne radničke demonstracije osuđen na propast?”
“Možda zato”, specijalizantu se počela vraćati krv u lice, “što su ljudi svjesni kako nemaju nikakvu stvarnu moć i uticaj...?”
“Ili možda zato što im podsvijest govori kako je sve posljedica njihovog demokratskog izbora?”
“Čekajte profesore, hoćete mi reći kako su građani izabrali da budu siromašni?”
“Gdje je uzrok bijede?”
“Pa ima više faktora... Ali da ne dužim, u vlasti”.
“A ko je izabrao vlast?”

I ono malo nade što je imao, iz mladića je ishlapilo. Profesor kojeg je s pažnjom slušao kada god je imao priliku, s kojim je volio razgovarati o svemu i svačemu, od politike, preko profesije, do filmova braće Cohen, ubjeđivao ga je kako opći očaj kojim su okruženi u stvari predstavlja prirodno stanje stvari.

“Čekajte malo, je li vi to meni govorite kako stvari treba prihvatiti onakvim kakve jesu, pomiriti se s užasom i pokorno živjeti?”
“Ne, ne dragi kolega... Samo, znate, čovjek s godinama nauči kako nije loše unaprijed se pripremiti na poraz. Što ne znači da se ne treba boriti”.
“Ali...”, mladić je nešto želio i morao reći, samo što nije imao šta.

Profesor je ustao, dlanovima poravnao mantil, naočare stavio u džep i pogledao kolegu: “Vizita će... Idemo pričati s onima koji možda jesu ludi, ali nisu zli. I znate, napišite to što mislite, pa donesite da vidim”.
“Pa sad ste mi rekli da nema svrhe...”
“Nema kolega. Ali je jedino što možete gore napraviti jeste da šutite”.

Iste večeri je mladi ljekar otvorio file u wordu, naslovio i snimio dokument, pa iz knjige jednog od svojim omiljenih pisaca prepisao: “Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni.”

Dok je ispravljao slovne greške, nikako se nije mogao odlučiti o kome tih nekoliko rečenica govori: o Mustafi Ceriću ili o onima s kojim dijeli državljanstvo. I čiji je tu, zapravo, mozak okamenjen.

Preuzeto s portala e-novine

radiosarajevo.ba