Emir Imamović: Bregović i Kusturica - kraj jednog divnog prijateljstva

Sukob Gorana Bregovića i Emira Kusturice, koji je počeo "nesmotrenom" Bregovićevom izjavom u emisiji Red Carpet, nije povezan s filmskim ukusima i autorskim poštenjem. Bregović je lukav i shvaća da mu Kusturica više ne treba

Filmove koje je kasnije radio, primjerice film Crna mačka, beli mačor, ne može spasiti ni dobra filmska muzika”, rekao je Goran Bregović u intervjuu Red Carpetu Nove TV govoreći o Emiru Kusturici.

Čim je čuo kompozitorove riječi, poznati srpski redatelj, čuvar Mokre Gore, ekološki rendžer, antiglobalist i komunist Emir Kusturica repetirao je i uzvratio preko beogradskih visokotiražnih dnevnika: “Nije Goran Bregović prvi, koji je, najblaže rečeno, dodvoravanjem uspio ‘zaraditi’ malo para, to je česta pojava. Da bi sa svojom kolegicom Severinom upriličio koncert u Splitu, morao je tamošnjem gradonačelniku ponuditi malo više od ‘pozajmljene’ muzike koju svira. Morao je nabrzinu medijski ‘strijeljati’ jednog četnika pa je odabrao najpoznatijeg, mene. Samo, ovaj put malo se... zaletio. Mene je malo teže ‘odstrijeliti’, a nisam ni četnik. Ako se Bregović ne upristoji i popravi svoje ponašanje, svirat će gdje zaslužuje.

Da mu nisam dao šansu da pravi muziku za moje filmove, nitko za njega ne bi ni čuo. Završio bi kao pornoglumac, sto posto. Izgleda da služim kao svojevrstan ‘katalizator’ za takve likove, koji grade svoje karijere pljuvanjem po meni. Pogledajte samo što se događa s koncertom u Splitu. Bregović će bez problema tamo svirati, a nas Srbe u tom gradu i dalje bacaju u more i njihov gradonačelnik svašta priča o nama”.

I tako je nekad divno prijateljstvo, u međuvremenu već tiho završeno, došlo do nove faze, u kojoj bi na kraju mogli pljuštati i šamari. Kusturica se nikad nije libio takvog načina rješavanja nesporazuma. U međuvremenu, dakako, nije se nimalo promijenio.

Samo su dvije osobe bile u stanju od nekad talentiranog redatelja (barem su dva njegova filma, Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu, bosanskohercegovački i bivšejugoslavenski klasici) napraviti budalu. Jedna osoba je sam Emir Kusturica, a druga - Goran Bregović.

Proljeća 1992. u Kusturičinu tadašnjem pariškom stanu iznenada, u gluho doba, zazvonio je telefon. Muškarac s druge strane predstavio se kao Sefer Halilović, načelnik glavnog štaba Armije BiH! Rekao je da zove kako bi se dogovorili o uključivanju poznatog redatelja u obranu njegove domovine. Nije, naravno, tražio da se canneski i venecijanski pobjednik spremi odmah te da usput sam sebi kupi uniformu i čizme i dođe u Sarajevo kako god zna, zaduži pušku i krene u boj za slobodu. Ne, navodni Halilović je, u najkraćim crtama, tražio da Kusturica iskoristi svoju poziciju, medijsku pozornost i utjecaj i, kako se tada govorilo, širi istinu o pravednoj borbi.

“Ma ne znam... Ovaj... Meni je Goran rek’o da mi ne trebamo... Eto, pričat ću ja s Goranom, al’ mi... ovaj...” mrmljao je, navodno, Kusturica u telefonsku slušalicu.

Nikada Sefer Halilović nije nazvao Emira Kusturicu. Generalskim imenom i satelitskim telefonom - jer drugi nisu radili pa se s “običnih” nije moglo sa Skenderije dobiti ni Baščaršiju, a kamoli Pariz - poslužio se čuveni sarajevski novinar. Kusturica, međutim, jest mucao u slušalicu i stalno se pozivao na Gorana. Dakako, Gorana Bregovića, s kojim će od te pariške noći surađivati još godinama iako danas tvrdi: “Nas dvojica prekinuli smo svaki kontakt kada me prevario za glazbu iz filma Arizona Dream. Platio sam mu da napiše skladbu, a on mi je podmetnuo jednu korzikansko-židovsku pjesmu. Tako je on kod mene zarađivao. Još me obrukao kod Iggyja Popa. Kad ga je francuski sud osudio da plati kaznu, taj iznos bio je manji od onog koji je zaradio.”

Dvije godine nakon filma Arizona Dream Kusturica je, naime, snimio film Underground, za koji je “originalnu glazbu” napisao - Goran Bregović. Nikada nije potvrđena informacija da je njihovo prijateljstvo tada puklo, jer je Bregović na svoju ruku objavio i, kao i uvijek, unovčio soundtrack načinjen uglavnom od srpskih i romskih narodnih pjesama, od kojih je najpoznatija Djeli Mara Šabana Bajramovića ili, u prijevodu s romskog, Mesečina Gorana Bregovića.

"Verbalni boj" najčuvenijeg srpskog redatelja i snalažljivog glazbenika ponajmanje ima veze s filmskim ukusima i autorskim poštenjem. Za razliku od Kusturice, koji svojim estradiziranim pravoslavljem i miloševićevskim jugoslavenstvom nalikuje na pomahnitale junake vlastitih, doista sve lošijih filmova, Bregović je, jednostavno rečeno, lukav. S raspadom Jugoslavije trebao mu je netko za inozemnu - danas već respektabilnu i samim time profitabilnu - karijeru pa je učvrstio suradnju s Kusturicom. No, s krajem bosanskog rata shvatio je da uz dugokosog srpskog redatelja može svirati na Mokroj i Ravnoj Gori, a bez njega i u Zagrebu, Splitu, Sarajevu - čiju je opsadu mudro prešutio, za razliku od bombardiranja Beograda protiv kojeg je protestirao spektakularnim koncertom u Ateni. Sve u svemu, shvatio je da mu Kusturica donosi više štete nego koristi.

Je li zaista Kusturicu zaboljela Bregovićeva ocjena njegovih filmova ili više nije mogao trpjeti jed zbog neuzvraćene ljubavi? Možda jest, ali sigurno nije. Rafal s Ravne Gore ispaljen je u vrijeme nimalo pogodno za redatelja kojem - kako je napisao Andrej Nikolaidis u podgoričkom tjedniku Monitor i zbog toga kažnjen sa 12.000 eura od crnogorskog Vrhovnog suda - “budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira ‘pravoslavnim kršćaninom’, bilo mu je lako odabrati ‘svoje’ u ratu u Bosni.

Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da s njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom, kad god je mogao, pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio priznati da je porijeklom ‘pravoslavni kršćanin’.”

Krajem prošloga i početkom ovog mjeseca, zahvaljujući javnosti još nepoznatom talijanskom bankaru i meceni opčinjenom bošnjačkim piscem i scenaristom Abdulahom Sidranom i ranim radovima Emira Kusturice, u Anconi se umalo dogodio susret bivših suradnika. To je u dijelu sarajevske javnosti dočekano s nekritičkom podrškom, praćenom naglom amnezijom, te protumačeno kao znak sigurnog povratka odbjeglog sina Emira.

No, otkako se vratio s koncerta u talijanskom lučkom gradu - za koji, uzgred, uporno tvrdi da ga nije ni bilo iako fotografije govore drukčije - Kusturica koristi svaku priliku da podsjeti kako Sarajevo nema njemu šta opraštati, nego da mu oprost duguje, ističući u učestalim intervjuima svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, ne kao posljedicu legitimnog, osobnog odabira, nego kao, prvenstveno, ćosićevsko-bećkovićevski politički program od kojeg ne odustaje. Krik iz Mokre Gore stoga jest upućen i Bregoviću, ali je prvo adresiran na one beogradske krugove - podjednako bivše miloševićevce kao i sadašnje tadićevce - koji bi se možda mogli sjetiti kako su srpske pare i planine dijeljene nekome ko je iz “muslimanskog” Sarajeva donio svjetsku slavu, ali i “sumnjivo” ime.

Vezano: Kusturica i Bregović u otvorenom sukobu