Elma Tataragić: Poraz nije opcija

Piše: Elma Tataragić za radiosarajevo.ba

Čitam o deložaciji Ars Aevija i kao da me polako steže oko vrata. Iako nisam u Sarajevu dok ovo čitam, osjećam onaj sarajevski pritisak, onu vodu u kojoj se pokušavamo kretati naprijed. Zašto je sve tako teško?

Dok čitam o ovoj sramnoj deložaciji, koja je samo dodatna kap na cijelu nesretnu priču o našem nesuđenom muzeju savremene umjenosti, sjedim u Muzejskoj četvrti u Beču. Dok ogorčeno čitam tekst na svom mobitelu, pogled mi bježi prema velikoj bašti ove Muzejske četvrti koja vrvi od mladih ljudi. Tačno, nisu svi došli u muzej, ali zar nije samo blizina ovih muzeja, koja su dom velikih umetničkih djela, dovoljna da se čovjek osjeća bolje i snažnije.

Muzejska četvrt u Beču je veliko zdanje otvoreno 2001. godine, i možda se ne može porediti sa Ars Aevijem (sastoji se od više muzeja). Ali koliko možemo porediti Sarajevo sa Bečom, onda možemo i naš nepostojeći Ars Aevi sa Muzejskom četvrti koja godišnje privuče 3,8 miliona posjetilaca! Impresivno, zar ne. Sada ne bih da pretvaram ovo u novac, nema potrebe, ali bih rekla da bi Ars Aevi također za nekoliko godina ostvarivao velik i značaj profit koji bi uticao na standard života u našem glavnom gradu, pa i zemlji.

O civilizacijskim posljedicama deložacije Ars Aevija iz Skenderije može se pričati danima. O katastrofalnoj kulturnoj politici također. A o odnosu naših vlasti spram kulture i nemogućnosti da sagledaju da kultura ne samo da može, već i jeste, profitabilna industrija našeg društva, možemo samo reći jednu prostu rečenicu ili dvije: Odnosa nema. Vizija ne postoji.

S druge strane, da li uopće narod koji ne pamti svoju historiju (pa i onu kulturološku) može imati odnos spram sadašnjosti ili budućnost?

Istoga dana, na večeri u restoranu u kojem je večerao i sam Beethoven, moj kolega koji jako dobro poznaje prilike na Balkanu i svake godine dolazi na Sarajevo Film Festival zbog posla, a ne zabave, kaže da voli Sarajevo, ali da je zaprepašten količinom nacionalizma koji generalno osjeća na Balkanu (u Sarajevu možda najmanje). Dok jedemo savršenu bečku šniclu (koja uzgred rečeno i nije neko najprofinjenije jelo na svijetu) tješi me on i kaže da je potrebno vrijeme da se stvari okrenu na bolje... vrijeme, rad i strpljenje.

Gledam ga i ne vjerujem, jer ja njega ne bih mogla odvesti u restoran u kojem je, recimo, jeo Ivo Andrić. Ne bih mogla, ne zato što Ivo Andrić nije jeo i pio po restoranima i kafanama, već zbog toga što nas nije briga za to. Mi smo preokupirani svojim nacionalizmom i sitnim interesima da se nikada i ne zapitamo o našem Nobelovcu. Naravno da je ova bečka šnicla odlična, jeo ju je sam Beethoven dok je u kući pored skladao i naravno da se osjećam ponosna što sam tu. Ali, zašto mi kući nemamo takva mjesta?

Da li onda narod koji se ne sjeća ni Ive Andrića ni Maka Dizdara može shvatiti vrijednost kolekcije Ars Aevi? Da li onda političari za koje glasa taj isti narod mogu uopće dokučiti koliko malo nam nedostaje da postanemo pravi kulturni centar Balkana? Da li iko može da me sa sigurnošću demantuje kada kažem da bi Ars Aevi godišnje imao barem pola miliona posjetioca, dok se sadašnje Sarajevo sa ponosom hvali brojkom od 180000 turista godišnje?

Da li mi uopće imamo zrnce zdravog razuma?

Završavamo sinoćnju večeru, a moj kolega mi kaže: Hej, pa samo prije 100 godina mi smo svi bili dio iste države. Tačno, i onda se sjetim Iranaca koji uvijek vole da kažu da je sadašnjost samo jedna kap u historiji čovječanstva i da svaka kap nije ista. Ne vjerujem u revoluciju, život me godinama uvjerava u suprotno, ali vjerujem u nadu, vjerujem da nas ima još uvijek dovoljno sa malo zdravog razuma, energije, pameti i talenta da i ovaj trenutak koliko god težak bio prebrodimo. Ali kada kažem prebordimo, ne mislim da iz ovoga izađemo poraženi. Ne smijemo više dozvoljavati da se ovakve stvari ponavljaju i iz godine u godinu dešavaju, dok mi šutimo i živimo u svojim izolovanim krugovima.

Ne, poraz nije opcija! (5.5.2012.)