Elizer Papo: 'Popis' - Priča iz života sarajevskih Sefarda

Balkance uopšte, a Bosance posebno, krasi posebna vrsta urođene rezignacije za sve što ima veze s vlašću. Nije bitno da li se radi o njihovoj ili o tuđoj vlasti – jer svaka vlast je u Bosni nekom njegova – a nekom tuđa.

Piše: Elizer Papo za Behar.hr

Zbog ovog neprijateljstva što ga prosječan Balkanac gaji prema vlastima, u Bosni i u Crnoj Gori uvriježio se običaj da se u razgovoru među pristojnim svijetom vlast i njene institucije ne pominju po imenu. Umjesto imena institucije treba koristiti zamjenicu – i to ne muškog ili ženskog – nego srednjeg roda. Sračunali su, valjda, da to najviše ponižava. Primjerice, Sarajlija će uvijek prije reći odvelo tog i tog - nego što će se udostojiti da spomene policiju koja je dotičnog odvela. Jest da je ponekad teško pogoditi o kojoj se instituciji radi – ali ponižavanje institucija je valjda dovoljno bitno da se malo izgubi na preciznosti. Ponekad, kad baš nema drugog izlaza, spomene se i institucija – ali tek na kraju rečenice, iza redovnog ponižavajućeg srednjeg roda – na primjer: tog i tog pozvalo u vojsku.

Pred sam rat napravljena su u Bosni dva popisa stanovništva. Prvo redovni popis koji se u Jugoslaviji ionako vršio svakih deset godina, da bi mu uslijedio lokalni, bosanski, koji se vršio pod firmom izbora – iako rezultati nisu bili mnogo drugačiji od rezultata popisa. Na prvom popisu mnogi su našli za shodno da iskažu svoj revolt prema podjelama koje su se dešavale u zemlji pa su odlučili da se deklarišu kao Eskimi ili Indijanci. Drugi, opet, sa više razumijevanja za lokalpatriotizam i plemensku posebnost, deklarisali su se kao Komanči, Apači i slično. U to je vrijeme Sarajevom kružio vic o dva prijatelja koja su se našla u nekoj kafani – pa, pričajući o ovome i onome, na koncu nadođoše i na politiku i popis. Jedan prijatelj upita drugog:

- I dobro, kako si se deklaris'o na popisu?

- Ko Indijanac, brate, a ti?

- Ko Apač.

- Ohoho, separatističke tendencije…

- Ti ni jedne, unitaristo jedan unitaristički.

Bilo je onih koji su se htjeli prijaviti kao Marsovci. Jedan se osjećao pingvinom, a kažu da je bilo i nekoliko magaraca – ali su odbijeni pod izgovorom da ove nacionalnosti nisu priznate u Jugoslaviji. 

U istom tom tragikomičnom duhu broda koji tone, ali se divno zabavlja pristupili su popisu i malobrojni sarajevski Jevreji. U jednoj porodici potučeni su svi rekordi jugoslovenskog apsurda. Ispalo je da od šest članova porodice nema ni dvoje koji pripadaju istom narodu, istoj vjeri – ili, ako ništa, bar govore isti jezik. Najapsurdnija od svega je činjenica da se u rečenoj porodici niko nije morao pretjerano truditi da pretjeruje, preuveličava ili laže. Dovoljno je bilo reći puku istinu iz vlastitog kuta.

Nono Bension, izjavio je da je po nacionalnosti Jevrejin, po vjeroispovjesti Sefard (ovde se okrenuo da objasni ženi da su Sefardi i Aškenazi zapravo isti narod – a da imaju različite sinagoge), dok mu je maternji jezik Ladino. 

Odmah poslije njega, nona Klara, je izjavila da je po nacionalnosti Sefartkinja, po vjeroispovjesti Jevrejka – a da joj je maternji jezik španski. 

Sin, Solomon, čovjek od svojim šezdesetak godina izjavio je da je po nacionalnosti Jevrej – a po vjeroispovjesti Jugosloven. Kad mu je na to popisivačica saopštila da jugoslovenstvo nije religija prekinuo ju je bijesno:

- Ja po Ustavu imam pravo da vjerujem u šta hoću – je li tako?

- Naravno … ali …

- E onda ja koristim svoje ustavno pravo i vjerujem u Jugoslaviju.

- Ali, gospodine, vjeroispovjest je pitanje … – a ne …

- Ja ne shavatam u čemu je problem. Ovom se ukazala gospa, onom se ukazalo ono, meni se ukazala Jugoslavija. Ja sam, gospođo, ne morate mi vjerovat', Jugoslaviju vidio svojim očima, i ja vjerujem da Jugoslavija postoji. To je moje najdublje vjersko uvjerenje. Na koncu, to je moje ustavno pravo.

Nemajući ni volje ni živaca da se dalje raspravlja, popisivač ica u rubriku vjeroispovjest upisa Jugosloven.

- Maternji jezik? – upita ga.

- Srpski!

Popisivačica mehanički napisa srpskohrvatski – ali je Salamon prekinu:

- Nisam rekao srpsko-hrvatski – nego srpski.

- Deša agora (Ladino: ostavi sad, pusti se toga) – prekide ga nona, obraćajući mu se na ladinu da gošća ne bi razumjela – a ti ke ti sali komu lu jaman (Ladino: šta tebe briga kako ga zovu).

- Ja sam hrvatski govorio u Gradišci, što sam mor'o – i više mi ne pada na pamet – odbrusi joj Salamon.

- Samo da ne bude poslije ‘prcale se tuđe koze – a mog jarca muda bole’ - rezignirano zaključi nona diskusiju.

Popisivačica izbrisa riječ hrvatski – pa se, prekidajući neugodnu situaciju, okrenu Greti, Salamonovoj ženi:

- Šta ste vi po nacionalnosti?

- Jugoslovenka.

- Vjeroispovijest?

- Komunista.

Ne htijući ulaziti u nove rasprave o ustavnim pravima, popisivačica zabilježi ono što joj je rečeno.

- Maternji jezik?

- Njemački.

Ovdje popisivačica podiže pogled. Nije znala procjeniti da li se to zavitlavaju s njom. Posljednja stvar koju je očekivala, nakon svega što je čula u ovoj kući, bila je izjava o njemačkom kao maternjem jeziku. Preleti pogledom po prisutnima. Niko se nije smijao. Ponovo spusti pogled na papir, bilježeći iskaz i konstatujući pitajućim tonom:

- Interesantno …

- Znate - poče Greta nespretno objašnjavati – mi smo Jevreji – pa smo kod kuće govorili njemački.-

Zar Jevreji govore njemački? – upita popisivačica.

- Jevreji ne govore njemački – potrudi se nona da objasni – Jevreji govore španski. Aškenazi govore njemački.

- Nono, Jevreji govore hebrejski i žive u Izraelu - ispravi je unuk, David.

- Šta, a ja nisam Jevrejka? – upita nona.

- Mi sad više nismo ništa. U Španiji smo bili Judejski izgnanici. U Turskoj smo postali Sefardi, Jevreji prognani iz Španije. U Austro-Ugarskoj Izraeliti sefardskog obreda. U staroj Jugoslaviji Jevreji Sefardi. U NDH Židovi. U novoj Jugoslaviji Jugosloveni jevrejskog porijekla (ovdje pogleda Gretu). Saćemo valjda bit’ Bosanci jugoslovenskog porijekla jevrejsko-sefardske vjere komunističkog obreda (ovde pogleda Salamona).

E pa, gospodo, samo vi nastavite skupljat’ porijekla – al’ bez mene.

- A šta ti fali da budeš samo čovjek? – upita ga Lea, starija sestra.

- Pa kad smo svi samo ljudi – što nas popisuju? Evo, hoćeš ti prva reći da si po nacionalnosti čovjek, i po vjeroispovjesti čovjek? Možete svi vi ležat’ potrbuške i smišljat’ kako se danas osjećate, i kako biste se sutra deklarisali. Izađi sad pa pitaj nekog na ulici šta si ti Lea Kaveson po nacionalnosti – svi će ti odma’ reći da si Jevrejka, mo'š ti glumit’ Bosanku kol'ko oćeš.

- Ti si kreten – dreknu na njega Lea.

– Upišite slobodno – reče, obraćajući se popisivačici – u sve rubrike; nacionalnost: kreten, vjeroispovijest: kreten…

- Mama – obrati se David Greti – maloprije kad gospođi nije bilo jasno otkud ti Jugoslovenka govoriš njemački – šta si joj rekla? Znate mi smo Jevreji …

- Ti zvučiš k'o pravi mali jevrejski Milošević. – ponovo će Lea.

- Što, bil’ ti željela da sam jevrejski Alija i mirna Bosna?

- Mama, jesi li ti sigurna da si ti rodila ovog kretena?

- Pusti ga Lea – prekide je nona – svako od vas će napravit’ ono što smatra ispravnim. Moj brat Hajim je ovako govorio trideset i devete, četrdesete. Da ga je, bogdo, tata posluš'o – sad bi svi bili živi.

- Nono, kako možeš nasjesti na njegove priče? I ti si preživjela – a nisi otišla za Izrael.

- Da, tako je tata odlučio onda, i tako sam ja odlučila četrdeset i osme. Hajim je otišao gradit’ Izrael – a ja sam ostala gradit’ Jugoslaviju. David će – čini mi se za Hajimom, a ti ćeš, po svoj prilici, k'o i nona ti. Bojim se samo da te ne upita starost đe ti je bila mladost.

Popisivačica, zaboravljena od sviju, nakašlja se retorički – pa kad se svi pogledi obratiše na nju upita Davida:

- Kako se ti zoveš?

- David, David Kaveson.

- Zanimanje?

- Student.

- Nacionalnost?

- Izraelac.

- Pa, ne možeš biti Izraelac, to je … šta ja znam, to je … druga država.

- Je li vama neko rekao da se ja ne mogu izjasnit’ kao Izraelac – ili vi to onako… iz glave?

- Pa je li imaš ti izraelski pasoš?

- Šta ste vi po nacionalnosti?

- Zašto?

- Onako …

- Muslimanka.

- I, jel’ imate muslimanski pasoš?

- Davide! – viknu Greta.

- Mama, samo pitam.

Bez suvišnih komentara popisivačica pristade i na ovu autodefiniciju – pa nastavi s pitanjima u želji da se što prije dočepa neke malo normalnije porodice:

- Vjeroispovjest?

- Jevrej.

- Maternji jezik?

- Hebrejski!

- E, sad si ga pretjer'o – prekide ga Greta – ne samo da ne znaš hebrejski, nego kad je bio kurs u opštini, i kad sam te zvala da dođeš sa mnom – nisi htio. Na kraju sam ja Jugoslovenka učila hebrejski, a ti Izraelac si iš'o po kafićima.

- Da, ali si ti išla.

- Ja jesam, ali ti nisi.

- Pa šta oćeš? Gospođa me je i pitala koji mi je maternji jezik. Je si li mi ti majka? Jesi. Govoriš li hebrejski? Govoriš. Znači koji je moj maternji jezik? Hebrejski. Nije me niko ni pit'o koji ja jezik govorim.

Ovdje se i popisivačica već počela smijuljiti. Greta ga pogleda pogledom punim ljubavi – pa se okrenu popisivačici:

- Tvrdoglavo, moja gospođo, tvrdoglavo.

- Imam i ja jednog ovakog kod kuće. Svima nam stalno drži predavanja. Valjda im to dođe u tim godinama, ili je tako vrijeme …

Lea se nakašlja tek koliko da prekine razgovor. Nije voljela kad hvale Davida u njenom prisustvu.

- Kako se ti zoveš, sine – upita je popisivačica, koja se već osjećala poprilično kod kuće.

- Lea Kaveson.

- Zanimanje?

- Student.

- Nacionalnost?

- Bosanka – odgovori podignutim glasom, kao da je time željela nadoknaditi nedostatak sigurnosti.

Očekivala je reakciju. Niko, čak ni David, nije rekao ni riječi. Izgleda da svim tim Jevrejima, Sefardima, Jugoslavenima i Izraelcima nije smetalo da u porodici imaju i Bosanku. Svima je bilo jasno da njen novi identitet proističe iz njene ljubavne veze, ali se niko nije petljao. Svak je na jedvite jade pronašao svoju ravnotežu – tako da nikom nije padalo na pamet da remeti tuđu.