Dženan Skelić: Krivi smo mi!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nečovjek ubio ženu pred kamerom u prenosu Live Instagrama, uz par hiljada direktnih posmatrača i pedesetak huškača. Prije toga jedna sutkinja je odbila da odredi mjeru zabrane prilaska, jer nije nalazila kako ima dovoljno razloga za to, i pored činjenice, da je jadna žena već ranije dobila batine!

Nakon ubistva žene, krenuo u pohod i ubio još najmanje dva lica. Počinioc od ranije poznat policiji. Svi se kao čude i nikome ništa nije jasno, a na poslijetku su im uglavnom krive društvene mreže i mediji. E, pa nećemo tako, draga gospodo. Krivi smo mi, jer su nam takvi ološi prihvatljvi, dragi, simpatični a sve češće i uzori?!

Trending

Poznati univerzitet u Sarajevu pod hakerskim napadom

Decenije unazad slavimo zločince, veličamo ih, pravimo od njih uzore, sahranjujemo ih pokraj čestitih gazija, šehida, evlija ove zemlje na Kovačima, amnestiramo njihove grijehe, proglašavamo ih ponajboljim sinovima, herojima nacije.

Piše: Dženan Skelić, za Radiosarajevo.ba

Kakve smo samo mitove o njima ispripovjedali i izmaštali, kakvim ih stihovima opjevali, da su pored njih svi drugi blijede siluete u sjeni. Razne ćele, juke, cace. Šljam jednog društva, koji se u normalnim zemljama krije u anonimnosti, kod nas je uzdizan na pijedestal uzoritosti.

No, nije ta naša ljubav prema delikventima, kriminalcima, siledžijama i kabadahijama počela ratnim dešavanjima. Prisutna je ona odvajkada. Gotovo oduvijek, Balkan se, a sa njim i Bosna, dičio više svojim šanerima, dilerima, prevarantima, kockarima, lopovima, makroima i ubicama, nego intelektualcima, umjetnicima, misliocima i stvaraocima.

Sindrom 'žestokih momaka s asfalta'

U našoj duhovnoj tradiciji postoji snažan i dubok korijen divljenja i empatije sa nosiocima terora, počiniocima nasilja. Čak smo pronašli i način da im tepamo, pa ih od milja nazvali "žestokim momcima s asfalta".

Primitivne nosioce asociojalnog, sociopatskog, destruktivnog i psihopatskog, naše društvo već decenijama uvažava i poštuje više nego svoju inteligenciju.

Inteligenciju u stvari ne poštuje nikako, što je evidentno iz izjave uvaženog Reisa, koji nedavno reče, kako smo "mi jedini narod pametniji od svoje inteligencije".

Nije ni čudo onda da je razni ološ, ogrezao u nemoral i kriminal, obilaženjem bogomolja nastojao da stekne status nekakvog - "brata vjernika".

Neki bi rekli, da svako sebi bira društvo kojem pripada. Tako svjedočimo tome da opšti društveni fenomen prihvatanja "neprihvatljivog" odnosno društvene tolerancije do podrške za socijalno i društveno, u normalnim kontekstima, ne prihvatljiva djela i nosioce tih djela, dobija svoj legitimitet i kroz izostanak osude od strane vjerskih institucija, pa sve do pomjeranja granice vjerski propisane distance, vjerničkog korpusa, spram takvih osoba.

Mi ne samo da smo tolerantni spram socijalno neprihvatljivog ponašanja i njegovih nosioca, ne samo da ih prihvatamo, ne samo da im se divimo, mi im u konačnici iskazujemo i apsolutno razumijevanje i suosjećanje, sve do opravdanja.

Gotovo za svako počinjeno nasilje, već u procesu zgražanja, ukoliko takvo postoji, pojavljuje se zametak traganja za razlogom, opravdanjem, kroz koje se uskoro izjednači žrtva i nasilnik, ili čak dođe do toga da stvarne žrtve nestane, a na njenom mjestu, kao centar suosjećanja završi - počinioc zločina.

Fenomen femicida: 'Očajni' Kuduz i Badema koja je 'zaslužila smrt'

Ovo je posebno očito, kada je riječ o feminicidu. Zar to nije slučaj sa Kuduzom, koji postade metafora, paradigma nesretne ljubavi, očajnog, povrijeđenog čovjeka, "pravednika, koji nije birao svoj put". Zar nije davno prije Bademe, Hanka, u očima "moralne" mahale, zaslužila kaznu i smrt?

Zar nije više nego evidentno, kako u našoj kolektivnoj percepciji, Hasanaginca nije primjer nepravedne žrtve, već prilika neminovnog, teškog ali pravednog,  usuda žene, što je podbacila u odnosu na kriterije uloge supruge, odrezane mačem prosječnog uma, zatucane kasabe?

Uz sve to, svjedočimo enormnom prisustvu nakaradnih poruka, nosioca vjerskih titula, koje umanjuju prava žena i potiču različite oblike njihovog zlostavljanja u cilju "prevaspitavanja".

Takav narativ, iz takvog izvora, predstavlja ozbiljan poticaj nasilju nad ženama, u društvu poput našeg, koje je sklono infantilnim motivima i reakcijama, te bogato muškom nesigurnošću i lažnim moralnim kodeksima uspostavljenim samo, ne bi li strahom od kazne, spriječili imaginarnu izdaju i još imaginarniji gubitak "muškarčeve" časti.

Na poslijetku je tu, već tradicionalno korumpirano, nefunkcionalno, nekompetentno i od stvarnosti, života i običnog čovjeka svjetlosnim godinama udaljeno pravosuđe, uključujući organe reda i tužilaštvo.

Policija bez volje, ambicije i želje da radi svoj posao, posebno ako to podrazumijeva situaciju "u trvdo", odnosno, konfrontiranje sa opasnim likom, sa kojim bi radio bio dobar.

Običnog čovjeka, bez dosjea, nenasilnog i pristojnog bi sa druge strane ta ista policija vjerovatno beskrajno maltretirala i proganjala, ali "žestoke momke" ne. Nije policija očito tu radi žestokih momaka, već radi običnih građana, koji plaćaju porez. Tužioci i sudije se, također, ne žele zamjerati nekome ko je opasan ili moćan, jer i on prima plaću samo kako bi zagorčavao život "malom" čovjeku.

Kad je nenormalno - normalno

Tužioc i kriminalac obično imaju i mnogo zajedničkih prijatelja, pa je i to razlog više da se zatvore oči, a s druge strane, činjenica je i kako ti kriminalci mogu biti veoma korisni ljudi "ako zatreba". S druge strane, obična mlada žena, nije potencijalno niti korisna niti može da nanese kakvu ozbiljnu štetu.

Ostali činioci ovdje nisu relevantni, niti bitni. Nebitno je odakle ubici pištolj, da li je psihički bolestan, da li je bio nadrogiran, da li je kopirao dečka iz Beograda…

Bitno je samo to da mi već decenijama, a bome i duže, prihvatamo neprihvatljivo i da smo ga vremenom učinili poželjnim i uzoritim, da smo sve normalno proglasili nenormalnim i obratno, da smo odbacili sve vrijednosti iza kojih stoji trud, rad, zalaganje, borba, odricanje i predanost, a prigrlili svijet slučaja, točka sreće, pamfleta, što boldira, da zvijezda može biti svako, ukoliko ga zvijede pogledaju.

Krivi smo mi, jer smo izgubili ljudskost, jer smo gorčinu pretvorili u zavist, pa nam niko nije dovojno dobar, pa su nam svi pogreni, pa nikome ne priznajemo nikakvu vrijednost niti zasluge. Krivi smo mi, jer zamišljamo da će nebeska nagrada dopasti onome, ko nije učinio ništa da umanji patnju svijeta.

Mene je sramota. Je li tebe sram?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.