Dragi Ćiro, jes' mi nešto lijepo

Piše: Emir Imamović (e-novine.com)

„Dragi Tito, jes' mi nešto lijepo!“, replika je iz kultnog televizijskog serijala Top lista nadrealista. I fakat je lijepo...

Eto, na primjer, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je u svom Programu mjera za ublažavanje ekonomske krize navela kako će tokom ove godine, uz pomoć Razvojne banke FBiH i komercijalnih banaka, osigurati milijardu maraka kredita za proizvodnju, uz kamatu do šest posto. O kako ozbiljnoj vladi i Programu se radi, govori činjenica da je ta ista vlada za sebe podigla kredit od 180 miliona maraka i uz kamatu od skoro osam (7,99) posto.

Čime je, očito, demonstrirala spremnost, znanje i sposobnost da uz pomoć Razvojne banke FBiH i komercijalnih banaka, osigura milijardu maraka kredita za proizvodnju, uz kamatu do šest odsto. Predsjednik druge vlade, one državne, Vijeća ministara kako se zvanično zove, Nikola Špirić, dakle (koji u bogatoj političkoj karijeri još nije bio član Panislamističke partije Malezije i Hrvatske čiste stranke prava) kazao je kako Antikorupcijsko vijeće, koje je, gle, osnovala njegova vlada, ne radi ništa. O čemu, bolje nego iko drugi, Špirić može govoriti: da radi, ne bi on prvi od državnih para kupio luksuzni automobil (audi Q7) i platio ga nekoliko desetina hiljada maraka više nego je tražio diler vozila iz Brčkog!

Vlade, dakle, nisu imale vremena da odu u Zenicu i tamo vide kako indijski vlasnici spremaju hiljade otkaza za radnike Željezare, oživljavajući zakonski umrtvljenju kategoriju „radnika na čekanju“. U prevodu: ne daju im odmah radne knjižice, nego ih šalju na prinudni, neplaćeni odmor do boljih dana, što je prema važećim zakonima – nemoguće. Oni koji ostanu na poslu mogu se nadati da im plate neće biti smanjene za pedeset, nego samo za trideset odsto.

A opet, je fakat, lijepo... Odnosno, bilo je lijepo. Punih pet dana! Stotinu i dvadeset sati! Koji minut gore-dole. Otkako je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila Belgiju u Genku sa 4:2, pa dok euforija zbog pobjede nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Belgijom u Zenici od 2:1 nije poklekla pred umorom. Poslije kojeg će, recimo tako, opet početi stvarnost.

Vrag će ga, jer nema ko drugi, znati šta je tačno. Da li to što je – kako piše Senad Avdić u svojoj kolumni deprimirajućeg naziva (Noćas spaljujemo iluzije) – travnički guru znao, pojednostavljeno rečeno, kako odabir najboljih i vjera u njih mora polučiti uspjeh ili su mladići koji igraju za BiH jednostavno kvalitetniji nogometaši nego su mislili i oni što za njih navijaju? To može, ponovimo, samo vrag znati.

Onaj koji je treneru božanskog šarma podario nešto što jeste i znanje, ali i ono drugo za što ne postoji adekvatna riječ u jezicima ovdašnjih plemena i zbog čega je samo On mogao biti i đavolov (Tuđmanov) klaun i spasitelj bosanskog (fudbalskog) ponosa i francuski zatvorenik i prištinski heroj i ikona zagrebačkog Dinama i trener splitskog Hajduka. Šta god bilo, magično je. I drži. Pet dana u komadu. Pet predivnih dana u kojima se na prvim stranama dnevnih novina pisalo o Džeki i Misimoviću, Supiću i Pandži, Rahimiću, Bajramoviću, Spahiću...; u kojima televizijski dnevnici nisu počinjali slikama masovnih grobnica i vijestima o masovnim otkazima, nego kadrovima treninga fudbalera; u kojima se nije pričalo o neisplaćenim penzijama, nevraćenim kreditima, zakašnjelim platama, Dodiku i Brankoviću, Špiriću i Silajdžiću, visokim i niskim predstavnicima, entitetima i ustavima, nego o nečemu tako običnom kao što je fudbal.

To nije ljubav, nije ni naka droga, al' sve dok igra Željo, ja znam da ima Boga, pjeva na novom, još uvijek neobjavljenom albumu Zabranjenog pušenja, Sejo Sexon. Formalno i suštinski, agnostički i religijski, sportski i nadasve historijski, Sejo je potpuno u pravu. No, kada Travničanin sa švicarskim, hrvatskim i bosanskim pasošem, u svojoj sedamdeset i nekoj trči počasni krug oko stadiona, e to i još više onih sat i po prije, ima veze sa životom. Običnim, sasvim običnim životom koji se počeo raspadati onoga trenutka kada ga se počelo mistificirati, da bi proces nestanka bio ubrzan topovima.

To kada 15.000 ljudi u Zenici skandira ime Srbina iz Gacka – Nemanje Supića, kada Hrvat Boris Pandža čupa travu dok trči za belgijskim napadačima, kada Bošnjak Zlatan Bajramović grli Hrvata Ćiru Blaževića, a Srbin Zvjezdan Misimović centaršutevima pogađa Bošnjaka Edina Džeku, kada jedan Banjalučanin u radijskoj anketi kaže da do sada nije a od sada hoće navijati za reprezentaciju BiH, a Hercegovka sa zapadne obale Neretve prognozira pobjedu BiH od tri – nula, kada se sa tribina ne poziva na puštanje krvi i kada nikome, zapravo, nije važno koje je nacionalnosti Safet Nadarević, ali jeste to što mu je pobjegao protivnički napadač, e to je dokaz da možda, samo možda, nije sve crno k'o noć u zemlji sa najviše nesreće po broju kvadratnih kilometara na svijetu.

Građani male zemlje za velike pokolje nisu retardirani. Iako postoje masovni dokazi da je sasvim suprotno. (Nakon zemljotresa u utorak, 31. marta, ujutro, Sarajevom se proširila vijest da će se novo podrhtavanje tla desiti između tri i pola četiri poslije podne. Uposleni u Bussines centru Unitic – nekad bili Momo & Uzeir – na vrijeme su izašli iz kancelarija, kako bi, normalno, spasili guzice i sa sigurne udaljenosti provjerili može li se, fakat, odrediti tačno vrijeme zemljotresa!?) Znaju, dakle, kako oni koji svakodnevno gladuju, tako i oni što će tek na prinudnu dijetu, da ni jedna, ni dvije, ni sve utakmice svijeta ne mogu promijeniti stvarnost; da zbog toga što je Edin Džeko za protivničke golmane ono što je Zoran Đinđić bio za Slobodana Miloševića neće biti ni posla ni para, ali to od jednog tima i jednog trenera i nisu očekivali. Tražili su bodove, već pripremljeni na još jednu ili dvije moralne pobjede – što je, je li, omiljena sintagma rođenih gubitnika – a dobili osjećaj da, ipak, ima nade.

Prvo na stadionu, pa onda... Za osuđene na zemlju u kojoj do jučer nade nije bilo ni na stadionu, a izvan je svakako nema niti će je uskoro biti, dvije su utakmice ograničile vrijeme kakvo se ne pamti. Vrijeme u kojem se nismo osjećali kao najveći šupci, vođeni demokratski izabranim još većim šupcima. Nego kao, vjerovali ili ne, ljudi kojima nije amputiran osjećaj za sreću.

e-novine.com/radiosarajevo.ba