Dino Mustafić: U ime Oca i Sina

Piše: Dino Mustafić

Ključne činjenice o ratnim zbivanjima u Bosni su odavno planetarno poznate, ipak, ne smijemo izgubiti sposobnost da se moralno zgražavamo i reagujemo na očigledno zlo koje nam se servira skoro svakodnevno. Nacionalizam je uvijek u srdačnim odnosima sa lakoćom zla, stoga i ne čudi nedavna promocija knjige u Beogradu "Ispovest haškog sužnja" Milana Lukića, osuđenika zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini na doživotnu robiju. On je i u Srbiji pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Sjeverinu, kada je likvidirao putnike autobusa koji nisu imali srpska imena. U Haškom tribunalu osuđen je zbog progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstava, nečovječnih djela, istrebljenja (zločina protiv čovječnosti) i okrutnog postupanja.

Evo samo nekih točaka optužnice: "odveo sedam bosanskih Muslimana na obalu Drine, u blizini Višegrada, prisilio ih da se postroje na obali, te pucao na žrtve, ubivši petoricu; prisilio je sedam bosanskih Muslimana iz pilane i tvornice namještaja "Varda" u Višegradu da odu na obalu Drine i pobio ih; u jednu kuću u Pionirskoj ulici u Višegradu zatvorio je oko 70 žena, djece i starijih muškaraca, bosanskih Muslimana, zatim je kuću zapalio, a one koji su pokušavali pobjeći kroz prozore ubijao je mecima; isto je napravio i u jednoj kući u obližnjem selu Bikavac, zatvorivši opet oko 70 žrtava u kući i bacivši potom unutra nekoliko eksplozivnih naprava; tu su i silovanja i pojedinačna ubojstva, kao i premlaćivanje zatočenih Muslimana u višegradskom logoru".

Uvreda je zdravog razuma, kako kaže H. Arendt, da takav soj ljudi ima priliku da promovira svoju zatvorsku, memoarsku literaturu u Parohijskom domu Hrama Svetog Save u Beogradu. Koliko god da je ta promocija periferan "literaran događaj" u organizaciji Srpske radikalne stranke, nepodnošljivo je jadno, neukusno i vulgarno dozvoliti bilo kojoj političkoj organizaciji da organizira takav skup na kojem će sljedbenici i simpatizeri haških bezdušnika aplaudirati pročitanim pasusima i citatima o junačkom ratovanju i ubijanju nevinih ljudi, velikih "narodnih junaka", koji eto kao žrtve već godinama trunu po haškim i drugim svjetskim zatvorima.

Nije sporno što se Lukić upisao u već bogatu "plejadu autora" haške literature, jer su se ljudi oduvijek dijelili na one koji čitaju pogrešne i loše knjige i one koji čitaju važne i dobre knjige, već je ta promocija i dio mišljenja i govora zajednice. Institucionalna podrška (crkvena i politička) zločinu i zlu se i dalje koristi kao "oruđe nacije" u izoštravanju nacionalnih instikata da preživi "alternativna verzija" historije, gdje čitalac kada uzme knjigu u ruke, može da formira svoju istinu nakon tabela i spiska poginulih "boraca" za svetu srpsku stvar koja se završava riječima "U ime Oca i Sina...."

Možemo unedogled dokazivati očigledne nacionalističke besmislice, tjerati maglu nacionalizma iz naših sokaka, ulica i entiteta, ništa neće biti dovoljno, jer naše društvene zajednice nisu ništa učinile za istinsko suočavanje sa prošlošću, sa zločinima koji su počinjeni u "naše ime". Mogu pljuštati kao kiša isprazna i retorička "izvinjenja" jednih drugima (regionalni politički trend dijaloga i pomirenja), sve dok su akademske elite i partijske nomenklature pune nacionalističkih fanatika i pokvarenjaka koji nikada nisu napustili svoje ideološke pozicije ubica ili saučesnika u zločinu.

Nijedno izvinjenje od državnika u regionu nije bilo bez onog kobnog "ali"- "očekujemo da se i nama izvine za nedjela koja su činjena prema nama", a kada se to i učini, vrlo brzo se kompromitira izjavom da se posebno pozdravljaju generali Gotovina i Markač na proslavama vojnih operacija u kojima su dokazano ubijani i protjerivani civili. Naša korumpirana i osiromašena društva su idealno poprište za daljnje drndanje i tupljenje o "nacionalnim identitetima", gdje su ubice heroji, a zločinci žrtve. Zato treba "njegovati mržnju", prenositi je brižljivo i institucionalno kroz školske lekcije, retuširati historijske činjenice, relativizirati odgovornost kako se ne bi slučajno dogodilo da jednog jutra sin pita oca: "Šta si radio u ratu, tata?". Državna strategija Srbije i Hrvatske je da do takvog pitanja nikada ne dođe, ostaje nam nada da će možda unuci postaviti to pitanje svojim djedovima.

Tekst je objavljen i u današnjem izdanju Oslobođenja