Dinko Kreho: Svi na molitvu, svi na stadion

Foto: Dženat Dreković/BH Dani

Piše: Dinko Kreho

Otkako je Bog u domaćim jezicima dobio (zaradio?) veliko slovo, vjerske institucije u Bosni i Hercegovini ustalile su se kao potporni stubovi osokoljenih nacionalizama. Negdje su većinski jedni, negdje drugi, a negdje treći; nisu svi podjednako jaki, niti raspolažu podjednakom medijskom potporom. Ali, klasična marksistička kritika religijske institucije – da je najvećem dijelu klera važnija ovozemaljska vladavina od duhovne zadovoljštine – savršeno je primjenjiva na sva tri zakona. Naravno, kako su južnoslavenske nacije jednokonfesionalne, klerikalni udio u funkcioniranju njima pripadajućih nacionalizama uvijek je bio presudan. Uz to, današnja nezaobilaznost vjerskog elementa u (etno)politici mogla bi se objasniti njegovom javnom marginaliziranošću u prethodnome sustavu. Ali, kad vidimo u kojim se razmjerama i s kakvom agresivnošću tri svećenstva svete za vlastitu zauzdanost u socijalizmu, sjetimo se anegdote iz jednog od srpskih ustanaka. Nakon što pobunjeni srpski kmet najavi begu-feudalcu da slijedi osveta za petsto godina tlačenja, ovaj mu uzvraća: polako, brate, razgodi i ti na petsto godina!

Ovih (pred)bajramskih dana u Sarajevu, vjerski su nam velikodostojnici uputili nekoliko poruka kojima još jednom nedvosmisleno potvrđuju proširenje područja borbe u koje su se upustili. Evo simptomatične: «Pokazali smo se ovog Ramazana kao dobri vjernici, ali i kao dobri navijači i patriote, hoću da vam to potvrdim i otkrijem – Begova džamija je bila svaku noć puna vjernika, osim one noći kad je naša reprezentacija igrala neriješeno s Turskom». Izjava koju je u intervjuu tjedniku Global od 17.09 dao Mensur ef. Malkić, prvi imam Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, plastično oslikava simbiozu religijskog osjećanja, nacionalnoga ponosa, te, u ovome slučaju, i državotvornoga domoljublja, kakva se ustoličuje kao dominantan kulturni obrazac u postdejtonskoj BiH. Imamove riječi djelovat će šokantno tek na one koji odbijaju vidjeti kako raspamećenost navijačkih gomila nije nepoveziva s posvećenim prostorom bogomolje, privilegiranim toposom kontakta s transcendentalnim. Upravo suprotno: u «navijačkome» kulturnom modelu, čijem usponu svjedočimo, bogomolja postaje prostor okupljanja na isti način kao i nogometni stadion; ne združivanja, već mobiliziranja.

Iznimke, dakako, postoje: islamski teolozi poput Adnana Silajdžića, ili kršćanski kao Alen Kristić, opetovano su govorili protiv prakse «udrobljavanja» duhovnog i profanoga, transcendentalnog i političkoga. I mitski obični građanin još uvijek se učestalo potuži na svakodnevno uprezanje religije u pragmatične političke svrhe. Međutim, većina tih kritika poziva se, makar implicitno, na neku izvornu, neukaljanu Tradiciju, na prvotnu nevinost Objave koju političke manipulacije uvijek iznova pervertiraju. Ali, ako je kler zaposjeo privilegirano mjesto u političkome prostoru – do te mjere da u njemu može diktirati uvjete – je li takvo (samo)predstavljanje vjerskoga još uvijek ekces, ili je postalo norma? I nije li uvjerenje kako iza svih institucijsko-klerikalnih perverzija leži čista supstanca Tradicije, koju je moguće dostići transcendentiranjem politike – ideologija sama?

Dakako, mnogi od nas privatno poznaju izvjestan broj onih za koje je kontakt s Božanskim u prvom redu intiman čin. Način na koji takvi vjernici obavljaju svoje dužnosti u najvećem je ostao nepromijenjen u posljednjih dvadeset ili trideset godina. Treba li pritom napominjati da većina njih «dužnosti» smatra znatno obuhvatnijim pojmom od redovite molitve ili posta? Ti ljudi nisu ništa manje politička bića od ostalih, ali religija za njih nije default prostor za artikuliranje političkoga. Ali, što je šačica takvih spram navijački nastrojenih masa i managerski orijentiranih institucija? Jer otkako su, nakon četrdesetogodišnje (auto)cenzure, klerikalne zajednice nanovo zauzele mjesta vodećih nacionalnih Meinungsmachera, u konstelaciji religijskoga traje neka vrsta trajnog izvanrednog stanja. Sjetimo se često navođene tvrdnje Giorgia Agambena o izvanrednom stanju što ga ideološka pripovijest teži predstaviti kao povratak na prirodni poredak stvari – koji bi, naravno, bio hobbesovski bellum omnium contra omnes. Tako je, kako opaža Mile Babić u BiH moguće i da se križ, simbol združivanja (već i simbolikom Isusovih raširenih ruku), posve «prirodno» doživljava kao simbol podjele, razgraničenja, omeđivanja jednoga duhovnog prostora.

Slušamo, dakle, kako su svakojaki ekscesi izvođeni u ime religije samo zastranjivanja u odnosu na njezino istinsko, inherentno dobro lice. Ali, ako uzor-model vjerskoga službenika diktira reis Mustafa Cerić, a prema tom se modelu sve češće ravnaju kako unutar islamskoga klera, tako i s katoličke i s pravoslavne strane – ne postaje li ovaj norma? Ne želim brkati vjeru kao privatnu, intimnu praksu i ovakvu ili onakvu politiku religijske institucije. Međutim, ukoliko vjerski velikodostojnik nastupa s apetitima svenacionalnog managera, ostavlja li relacija bogomolja-stadion uopće mjesta za taj intimni trenutak? Od ovoga mi se pitanja čini važnijim samo jedno: je li moguće upražnjavati takvu «privatnu praksu» koja će određenoj politici suprotstaviti isključivanjem političkog uopće? Možda je vrijeme da se namjesto poslovičnog suprotstavljanja «politiziranog» i «intimnoga» religijskog počne govoriti o aktivnome političkom otporu svih onih vjernika koji ne žele trpjeti hegemoniju nove klerikalne klase. To bi bio moguć izlaz iz jaza koji razdvaja zamišljene pozitivne tradicije abrahamskih monoteizama i svakodnevna očitovanja vrlo opipljive ovozemaljske moći na njima podignutih institucija.

Tekst je preuzet s portala E-novine