Denis Romac: Obamin "soft power" na Balkanu

Foto: gettyimages

Piše: Denis Romac, Novi list

Amerika je na Kosovu 1999. zaključila desetljeće rata na Balkanu, tako da danas, kako je to primijetio Dušan Reljić, analitičar berlinskog Instituta za međunarodnu politiku i sigurnost, Balkanom vlada pax americana, a ne pax europaea

Nije li upravo butmirski summit u vojnoj bazi NATO-a najbolja potvrda kako Amerika nakon deblokade hrvatskih pregovora nastavlja proces stabilizacije regije i ubrzanja njezinog puta prema NATO-u i Europskoj uniji? Hrvatska hita prema članstvu u EU, Srbija bi vrlo brzo mogla krenuti njezinim stopama, dok je iza BiH 14 izgubljenih godina, poput britanskih »godina koje su pojeli skakavci«, kako je Churchill nazvao razdoblje u kojem se Britanija propustila naoružati i pripremiti za Drugi svjetski rat. Daytonskim sporazumom zaustavljen je rat, no Bosna se propustila pripremiti za mir. Washington je shvatio kako je ovo vjerojatno posljednja prilika za spas jedinstvene države.

Iako u ovom slučaju Amerika i Europa nastupaju jednoglasno - zbog tog jedinstva Washington je odustao od već donesene odluke o imenovanju Clifforda Bonda, nekadašnjeg veleposlanika SAD-a u BiH, za posebnog američkog izaslanika za provedbu ustavnih promjena u BiH, jer je to imenovanje naljutilo Bruxelles - među njima nije moguće prikriti razlike. Švedski šef diplomacije Carl Bildt, koji je od 1995. do 1997. bio i prvi visoki predstavnik u BiH, smatra da je Ured visokog predstavnika (OHR) stvar prošlosti, no Amerikanci se ne slažu jer ne vide kako će se političari u BiH složiti bez inozemnog guvernera, kad se ne slažu ni s njim.

Premda je BiH, kao i cijeli Zapadni Balkan, formalno pod ingerencijom EU, nesumnjivo je da ovog puta ipak Amerikanci vode glavnu riječ. Bez Amerike teško je i zamisliti ozbiljnije reforme u BiH. Upravo je Washington devedesetih - potvrdivši trajnu nemoć i nejedinstvo EU na Balkanu - odigrao ključnu ulogu u slamanju srbijanske agresije. Amerika je na Kosovu 1999. zaključila desetljeće rata na Balkanu, tako da danas, kako je to primijetio Dušan Reljić, analitičar berlinskog Instituta za međunarodnu politiku i sigurnost, Balkanom vlada pax americana, a ne pax europaea.

No osim što je Dayton Bosni donio »američki mir«, usput je izazvao i nove probleme, jer u sebi nosi klicu podjele države. To pak, po tipičnoj balkanskoj matrici, stalno izaziva nove virulentne situacije, koje zbog naoko sitnih problema, prijete eskalacijom u neusporedivo krupnije i ozbiljnije konflikte. Za Balkan, nikakva rijetkost: sjetimo se samo bizarnog slovenskog teritorijalnog zahtjeva prema Hrvatskoj, kojeg skoro nitko izvan Slovenije i Hrvatske uopće nije uspio shvatiti, a zbog kojeg je na godinu dana zaustavljen proces ujedinjenja Europe.

Amerika upravo na bosanskom slučaju želi zaustaviti proces daljnje dezintegracije Balkana, premda pritom ima problem pri uvjeravanju svojih srpskih sugovornika, budući da je na jugoistoku zapadnobalkanske regije, na Kosovu, Washington nedavno podržao separatizam kosovskih Albanaca.

Iako je silno zainteresirana za stabilnost u svom neposrednom susjedstvu, Europa nije kadra samostalno rješavati balkanske sukobe, ni zauzdavati balkanske gaulajtere. Europska politika mrkve i batine na Balkanu ne daje očekivane rezultate.

Uvođenje bezviznog režima najbolji je primjer, jer je upravo ta odluka Bruxellesa ponovno raskolila BiH. Ukidanje viza Srbiji, a ne i BiH, dovelo je do paradoksalne situacije da srebrenički krvnik Ratko Mladić, sa srbijanskom putovnicom u džepu, može putovati Europom bez vize, no ne i njegove bošnjačke žrtve koje, za razliku od bosanskih Srba, nemaju dvojno državljanstvo.

Amerika se zato vratila na Balkan, ali to više nije Bushova Amerika koja je govorila jezikom sile i oružja. Sada je riječ o »soft poweru« Baracka Obame, koji stavlja naglasak na europska načela: pregovore, suradnju, kompromis i konsenzus.

Washington ne želi više doći, lupiti šakom o stol i nametnuti svoje rješenje, jer želi govoriti drukčijim jezikom. Takvim jezikom, međutim, balkanski političari ne govore, čime objašnjavamo i relativan neuspjeh prvog butmirskog pokušaja rekonstrukcije BiH. Stoga preostaju dvije mogućnosti: ili će lokalni političari morati promijeniti svoj politički jezik, ili će pak na svojoj koži osjetiti kako »soft power« katkad podrazumijeva i silu.

Vezano:
Valentin Inzko: Riječi o novom ratu strijele su za dušu
Mesić: Neka odstupe svi koji ne žele da Bosna opstane
DW: Pesimistične procjene o reformi Ustava BiH
EK: Dokle su stigle zemlje Zapadnog Balkana?

radiosarajevo.ba