Danis Tanović: Ne smijemo pokleknuti!

Govor Danisa Tanovića na sinoćnjojsvečanoj dodjeli titule počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu

Dobro veče!

Dozvolite mi da se na početku zahvalim gospodinu rektoru profesoru doktoru Faruku Čaklovici , dekanu Akademije scenskih umjetnosti Zijadu Mehiću, Nastavno-naučnim vijećima Filozofskog i Arhitektonskog fakulteta, Nastavno-umjetničkim vijećima Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije, profesoru Harisu Pašoviću i svima koji su svojim autoritetom i zalaganjem učinili da mi se danas dodjeli zvanje počasnog doktora sarajevskog Univerziteta.

Želim da se zahvalim svojim dragim roditeljima bez kojih ja ne bih bio ovo što jesam i večeras sigurno ne bih bio ovdje. Hvala vam na svoj brizi, ljubavi i razumijevanju koje ste mi ukazivali sve ove godine. Hvala mama. Hvala tata.

Merci Maelys d’etre toujour la pour moi.

Primio sam mnogo priznanja i nagrada širom svijeta, ali ova večeras mi je posebno draga jer je dobijam od svojih kolega u svom gradu u kojem sam odrastao i školovao se.

Činjenica da sam prvi filmski reditelj kome je ukazana ova izuzetna čast obavezuje me da ovo svoje kratko obraćanje posvetim položaju i važnosti koju umjetnost i kultura imaju u našim životima i društvu.

Nažalost, u naše vrijeme, mnogi ljudi kulturu i umjetnost smatraju nepotrebnim luksuzom ili je identificiraju sa jeftinom, besmislenom, zabavom.

I zato ovdje danas pred vama apelujem da se protiv fizičkog i intelektualnog nasilja, koje je osakatilo naše društvo, borimo daleko većim zalaganjem i ulaganjem u kulturu i umjetnost. 

Umjetnost i kultura nisu samo najbolji ambasadori naše zemlje – kultura i umjetnost bude u svakom čovjeku, u svakom od nas ono što je najbolje, ono što je najhumanije u nama.

Umjetnost, bilo koja umjetnost, jedini je način da čovjek sa drugim ljudima podjeli svoje lično iskustvo - ali i da svoj život obogati iskustvima drugih ljudi.

Naši su autori u svim umjetničkim granama, svojim djelima u korespondenciji sa relevantnim umjetničkim standardima u svijetu. Punoća njihovog izraza, smisao za ironiju i humor, suštinsko shvatanje i opisivanje svijeta neke su od karakteristika koje je svijet prepoznao. Trebalo bi mi previše vremena da nabrojim sve nagrade i priznanja koje su bosanski umjetnici dobili u proteklom desetljeću.

Ali pojedinačni uspjesi naših umjetnika ne mogu i ne smiju biti zamjena za državnu kulturnu politiku. Ti su uspjesi samo dokaz da je naša kultura dio svjetske kulturne baštine. Naša je obaveza prema čovječanstvu da je sačuvamo i unaprijedimo.

Historija nije bila naklonjena našoj zemlji.

Rat, destrukcija i bestidni materijalizam su teško ranili naše društvo. Ali mi moramo – crpeći snagu iz naših etničkih i vjerskih različitosti – pronaći ono što sve nas koji živimo u Bosni i Hercegovini, suštinski povezuje, a to je naša hiljadugodišnja kultura. Borba za njen adekvatan tretman od strane države je izazov pred kojim ne smijemo pokleknuti.

U svijetu prema kojem idemo, u svijetu bez granica i armija, državni i nacionalni identiteti se mogu očuvati samo u onim društvima koja planski i značajno ulažu u očuvanje svoje kulturne historije ali i u stvaranje novih umjetničkih vrijednosti koje će buduće generacije čuvati kao svoju kulturnu baštinu.

Živjeti bez kulture i umjetnosti znači živjeti bez duha.

Živjeti bez duha znači predati se.

Gospodin Krleža u svom eseju o gospođi Evropi, govoreći o stećcima, kaže da niko nikad nije našao stećak na kojem Bosanac kleči. Nikad.

Ne smijemo iznevjeriti naše pretke; ne smijemo nikada pokleknuti. Hvala.