Danijela Majstorović: Alternative govoru mržnje

Tekst prenosimo sa portala Media Centra, a dio je ciklusa tekstova o govoru mržnje u bosanskohercegovačkim medijima.

Piše: Danijela Majstorović

Lingvistički, socio-psihološki, i kulturološki napori u proučavanju Balkana već neko vrijeme su usmjereni ka dekonstrukciji dominantnih diskursa i stavova, te zamršenih semiotičkih procesa koji za cilj imaju ‘proizvodnju pristanka’, raskrinkavajući tako na kojim i kakvim osnovama počivaju kurentne balkanske ideologije (Slapšak, 2000, 2010, Jezernik, 2004, Velikonja, 2005, Todorova, 1997). Ove ideologije već skoro dvadeset godina nesmanjenom žestinom brišu i friziraju istoriju, što ima katastrofalne posljedice kako za društveno pamćenje tako i za opštu kulturu u cjelini¹.

Naučno-teorijsko dekonstruisanje ovih ideoloških matrica jeste važno, ali je možda još i važnije vidjeti na koji se način kultura ponovo ispisuje i rekonstruiše i sa kakvim etičkim određenjem prema ‘neslavnoj’ prošlosti. Ko i kako danas pokušava da odgovori na ovaj izazov i zašto se ozbiljna kritika i kontra prošlih i sadašnjih zločina i fašizama ‘naših’ i ‘njihovih’ u javnoj sferi proglašava za jeres? Kakve to ‘dogme’ ovakve jeresi potkopavaju?

Kako bih odgovorila na ova pitanja, pokušaću da analiziram novinarsku kritiku aktuelnih postjugoslovenskih ideologija, operacionalizovanu zbog prostorne ograničenosti kroz kolumne Borisa Dežulovića, te kroz medijsko pisanje sa Jugo-predznakom uopšte. U kontekstu u kojem živimo, ove dvije studije slučaja kristalizuju se kao prvorazredna kritika govora mržnje i podjela te predstavljaju platformu za reafirmaciju kolektivnog na rasparčanom kulturnom prostoru.

Iako su portali, blogovi, forumi postali de facto prostor za sijanje nekontrolisane mržnje i isključivanja, upravo su ovi novi mediji istovremeno i potencijalne arene gdje se danas bije bitka protiv govora mržnje. S obzirom na relativnu ‘anarhičnost’ i slobodu internetske komunikacije u odnosu na tradicionalne medije, ovi formati omogućavaju veću interakciju publike, nude raznovrsnija mišljenja u vidu komentara i tako dodatno oblikuju javno mnijenje. Naravno, ne smijemo zaboraviti na političku ekonomiju i ovih medija što uključuje njihov način finansiranja ali i spregu vlasničko-uredničkih odnosa koji umnogome diktiraju njihov sadržaj, te na još uvijek relativno malu internetsku penetraciju, koja se u BiH procjenjuje na između 20-30%, s tim da su procenti u gradovima daleko veći.

McLuhan klasifikuje medije na hladne i tople s obzirom visinu nivoa njihove interakcije s publikom. Internet u cjelini a posebno e-zini, elektronske novine, portali i Facebook imaju veoma visoke nivoe interakcije budući da i njihove publike u velikoj mjeri učestvuju u kreiranju njihovih sadržaja. Tako se članci ‘lajkaju’, dijele (šeruju), pišu se i ostavljaju komentari i slično. Ovako visok nivo interakcije predstavlja značajnu promjenu, kraj linearnog i jednosmjernog komuniciranja. Paradigma hiperteksta je ključna i fundamentalna paradigma mreže (web-a) i upravo joj ona daje moć i potencijal. Nelinearna, nehijerarhijska, bezgranična priroda mreže i semantika višestrukih putanja hipertekstualne navigacije i upravo zbog svoje mogućnosti prilagođavanja, u velikoj mjeri utiče kako na Internet tako i na društvo u cjelini.

Mediji drugog toka

Činjenica da ovakvi novomedijski formati, zbog toga što su jeftniji za održavanje, imaju veću slobodu  (ne zavise od ‘klasičnih’ oglašivača), omogućila je da u državama bivše SFRJ djeluju i novinari/ke i portali koji se odlikuju većom dozom kritičnosti u poređenju sa ostalim medijima glavnog toka. Iako nisu nužno svi članci ovih medija ‘savršenstva novinarstva’, neosporno je da mediji poput e-novina, Samostalnog srpskog tjednika Novosti, portala 6yka, Peščanika, te portala poput halter.org ili index.hr nastavljaju tradiciju nekadašnjeg Feral tribune-a, Arkzina (http://archiv.medienhilfe.ch/Projekte/CRO/ARKzin/mharkzin.htm), Novog preloma i Mladine. Ono po čemu se upravo oni razlikuju od ostalih jeste sistematska kritika ratova 90tih, izvještavanje o zločinima, kritika društva u cjelini, radikalne teme i pristupi s posebnim osvrtom na ‘postjugoslovenstvo’ i ‘postsocijalizam’ što ima pročišćavajući i emancipatorni potencijal jer ide iznad, kako direktnog tako i latentnog govora mržnje, toliko prisutnog u našim medijima, poigravajući se sa službenim istinama i ogoljavajući iste. Dakle, govorila bih o jednoj 'nepopulističkoj' praksi koja se postavlja kao kontra retorici glavnog toka tako što u diskurs uvodi pluralizaciju istina i dubinsku kritiku statusa quo.

U ovom članku predlažem analizu primjera ‘pozitivnog diskursa’ koji utiču na semiotičke procese i značenjske prakse u cjelokupnoj javnoj sferi koja govori srpskim, hrvatskim i bosanskim jezikom. Pogledaćemo kakvim se stilističko-retoričkim sredstvima ovi diskursi služe i u čemu se ogleda njihova inovativnost. Kako svaka dekonstruktivna aktivnost nužno povlači i rekonstruktivnu- analiza ovakvih primjera upravo to i jeste jer će pokazati kako je moguće rekonstruisati zajedništvo u etnički podijeljenom javnom prostoru te kako ovakvi diskursi mogu učestvovati u procesu društvene promjene.  Baš kao što i hegemonija podrazumijeva privremeno ostvarenje nekog značenja, a to su dominantna značenja oličena u toposima heroja, domovine, patriotizma, bezuslovne pravičnosti ‘nas’ i nepravičnosti ‘njih’, dati primjeri će pokazati da je i kontrahegemonija moguća te da i ako je telos istine nemoguć, barem možemo imati pluralnost istina i viđenja koji će svakako osigurati demokratičnije i informisanije učešće građanki/građana u  javnoj sferi ali i u procesu sjećanja i društvenog pamćenja u cjelini.

Slučaj Borisa Dežulovića ili šta spaja Hrvate, Srbe, Bosance, Isusa i Mariju i gejeve?

"Niko ne može govoriti sve vrijeme ni o svim stvarima", kaže Edward Said u knjizi The Representations of the Intellectual i dodaje kako "vjeruje da postoji posebna dužnost obraćanja uspostavljenoj vlasti u sopstvenom društvu, koja je odgovorna svojim građanima, posebno u situacijama kada je ta vlast uključena u očigledno neravnopravni i nemoralni rat, ili u namjerni program diskriminacije, represije i kolektivne odgovornosti". Iako pored njega postoji još niz drugih kritički orijentisanih autora/autorki koji pišu na slične teme, zbog ograničenosti prostora u ovom članku, pokušaću ilustrovati valere ironije i samokritike koji odlikuju upravo pisanje Borisa Dežulovića, kao jedne od ključnih ličnosti kad je u pitanju upotreba kolumnističke prakse u odnosu prema prošlosti,  ali i životu u postjugoslovenskoj sadašnjosti. Ovaj pjesnik, pisac i novinar među prvima se usudio ‘oplesti po svojima’ radom u kultnom Feral Tribune-u, te zbirkom ‘Pjesama iz Lore’, kao vrsti ‘tople posvete zavičaju koja pušta zlo da pjeva svojim riječima'.

Kritički stav prema tuđmanovskoj Hrvatskoj Dežulović postiže bespoštednim humorom ostvarenim kroz istraživački rad ali i virtuoznu upotrebu stilskih sredstava poput metafora i hiperbola koji sasijecaju i ogoljavaju svaki mogući balkanski stereotip. Članak‘Ne voliš baš nikoga? E, onda si baš pravi Hrvat!’ je tipičan žanrovski predstavnik ‘dežulovićevskog’ stila:

Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli. Imaju li Hrvati najlepše i namodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu.

Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.
Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? – poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. – Što su takvi namćori?

Glavna karakteristika Dežulovićevog diskursa je britka autoironija koja topi laži drugog budući da prvenstveno kritikuje laž o sebi. Čitanje njegovih članaka je istovremeno i uznemirujuće i katarzično; služeći se kako dokumentarnim stilom tako i literarnim sredstvima poput alegorije i hiperbole, on dolazi do same suštine laži, fašizma i zla što se obično realizuje neočekivanim obrtom situacije na kraju teksta. I ukoliko je dublja laž u kojoj smo ukopani, toliko je neobičniji rasplet i za čitaoce veći- kako nemir tako i katarza.

Ono što mi je skrenulo pažnju za ovaj Dežulovićev tekst jeste lavina komentara koje je on pokrenuo kada sam ga postavila na moju Facebook stranicu. Priroda tih komentara su prvenstveno kritike da je jugonostalgičar i da širi zarazu ‘jugonostalgije’, a ova metafora “zaraze” ima nedvosmisleno negativnu konotaciju bolesti. Zbog zaštite privatnosti komentatora/ica ovdje dajem neke segmente njihovih reagovanja na tekst sa promijenjenim imenima:

Adis Hodžić:  Ma Dežulović opet ljubi dupe Jugoslovenčinama
Ela Forić: ljubio on ili ne ljubio, jugoslovenaca više nema, a u svemu ovom ima i više nego istine

Adis Hodžić: to pročitaj, a stavi Srbe umjesto Hrvata! Umjesto beogradski obrni i stavi zagrebački frend. Vidjet ćes da je popuno ista stvar! :)

Ela Forić: Srbi nemaju more:-))

Adis Hodžić: Pa imaju Adu ciganliju, sta bi više? :))

Ana Kožul: bolji Hrvat od Hrvata :) još samo da je Hrvat

Adis Hodžić : Ma komšinice, ja bih volio da kad sam pijan konačno jednom uhvatim taj plot ;)

Meni je samo žao sto mi Bošnjaci (ok, ti budi Bosanka) generalno smo(u) još zaraženi sa tim jugoslovenskim nostalgijama, a najviše smo dobili po tamburi. Jel’ nas... treba jos 100 000 pod zemlju pa da se opametimo??

Dežulovićevo pisanje nerijetko uvodi u diskurs i ‘ostale’ obično marginalizovane grupe poput npr. nekonstitutivnih naroda u BiH, pa forumaši portala sarajevo-x skupljaju njegove tekstove copy paste metodom pod thread-om Sv. Dežulović Boris i forumski heretičari opisujući ga kao ‘čovjeka ispred svoga vremena’ koji progovara o predrasudama hrvatskog, srpskog i bosanskog društva, budući da se u sva tri od njih gaje dosta slični šovinizmi, rasizmi i fašizmi:

Golem je stoga strah čestitog Hrvatskog G., jer na njegovo naivno čeljade vrebaju dolje na ulici horde muškaraca u tigrastim tanga gaćicama i djevojaka zelene kose koje se žvalave jezicima. I najliberalniji Hrvatski G., onaj što se deklarira slobodnim od svake homofobije, ustuknut će stoga u rezervi prema konceptu gay-parada i “pretjeranom eksponiranju” seksualnih različitosti. To je ona ključna rečenica, ista na svim jezicima svijeta: “Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih, brate, u njihova četiri zida.” (Peščanik)

U čemu se ogleda Dežulovićeva ‘jeres’ i antipopulizam kad znamo da on danas objavljuje na beogradskom portalu e-novina, u zagrebačkom Globusu, u banjalučkim Nezavisnim novinama i sl.? Pa možda upravo u tome što on neprestano i eruditski pokušava da kaže da je ‘car go’ i pri tome ne štedi ni ‘svoje’ ni ‘njihove’.

Kada govori o Srbiji, Dežulović kritikuje konfiskovanje imovine porodice Gece Kona dajući nadahnjujući, gotovo magično-realistični istoriografski prikaz dešavanja u vili na adresi Tolstojeva 33 gdje ljušti palimpset ovog toponima opisujući ‘kratku povijest Srbije XX stoljeća’.

Kažu da se i danas, za tihih noći, Dedinjem može čuti daleka pjesma derviša beogradske tekije. Ima ih i koji tvrde da to nisu derviši, nego da u pustoj kući Joce Amsterdama pjevaju Hadži Dragan Antić zvani Struja i Aca Lukas. A duhovi proteklog stoljeća okupljaju se u podrumu kraljeve palače na Dediji, tu su i kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, i Aleksandar Karađorđević i drug Tito, i drug Veselinov i drug Milošević, pa čitaju novine iz 1934, kada je započeta gradnja Belog dvora. Jedan od njih uzeo „Opštinske novine" iz tog doba, pa naglas čita: „U neposrednoj okolini Kraljevoga dvora ne sme se dopustiti podizanje privatnih zgrada, u koje se uz dobru kiriju mogu useljavati i osobe sa rđavim predumišljajima". Pa se svi smiju tako glasno da se čini da derviši pjevaju.

Samo stari Geca Kon i njegove sestre šute. Starcu je, kažu, uz glavu i danas Machiavellijev Vladalac, otvoren na 64. stranici: „Neka se vladalac, dakle, trudi samo da pobeđuje i da drži vlast, sredstva kojima će se služiti uvek će se smatrati časnima i biće hvaljena, jer se svetina zadobija uvek spoljnom stranom stvari i uspešnim ishodom poduhvata, a u svetu postoji samo gomila, dok manjina izlazi iz senke jedino onda kada većina ne zna na koga da se osloni."

Kada govori o stanju Srbije ‘na kraju najtragičnijeg stoljeća svoje povijesti’ referišući se na NATO bombardovanje, kaže da je to ‘valjda jedina zemlja na svijetu koja je doživjela klasičnu agresiju, a koja ne zna kako to obilježiti’:

Demokratska Srbija ne želi kapitulaciju bilježiti u pobjede, ali ni bilježiti poraze, pa je deseta godišnjica ostavljena političkoj gerijatriji i maloljetnoj delinkvenciji. Niti čestiti spomenik poginulim civilima ne postoji, jer ni danas, deset godina kasnije, u doba DNK forenzike i Interneta, Srbija ne zna koliko je točno ljudi poginulo u bombardiranju…

Prizor od utorka slika je takve, autistične Srbije, Srbije koja ne zna i ne želi znati, Srbije koja poraze slavi kao pobjede, a pobjeda se odriče, pa se ponosi lažnom gordošću i stidi vlastitog stida, Srbije koja glavinja od jednog do drugog kosovskog mita, bez aureole pobjednika i katarze gubitnika, ispražnjene, umorne i šizofrene Srbije okupljene oko monarha na Trgu Republike i opkoljene zapadnoevropskim bankama.

Dežulovićevi tekstovi postižu svoj cilj žanrovskom slojevitošću i dovođenjem u savremeni kontekst naizgled nemogućih aktera koji čim se postiže efekat slapstick-a koji još više naglašava žaoku kritike i čini da ona djeluje na više nivoa. Tako se ‘Slučaj službenice Marije’ može čitati i kao suptilna kritika klerikalne dogmatičnosti, odnosa prema ‘gedžetima’ u savremenom svijetu, ali i  kao ogled o tragikomičnosti bosanskohercegovačke realnosti.

Nakon toga nemilog događaja Gospodin je Mariji, Isusu i apostolima oduzeo i-Phone, i-Pod i sve te skupe fancy igračkice. A na zemlju se, vele ljetopisi, spustila četrdesetodnevna kiša, biblijski potop poplavio Bosnu, otopio se Sjeverni pol, proradili planetom vulkani, tresla se zemlja, tsunamiji, tornada i snježne oluje, ptičja gripa, svinjska gripa, ljudska gripa, strašne bolesti i epidemije navalile na čovječanstvo, a na koncu počela i Premijer liga BiH.

- Onda, jel mi dobra ova aplikacija? - zadovoljno odozgo gleda stari, zaokruživši pogledom stol. - A gdje je Marija? 

- Eno je u onom orahovom panju, u Posušju - odgovorio Josip. - K'o da ne znaš.

A kada govori o Bosni i genocidu u Srebrenici, on stilskim ponavljanjem Dodikove tautološke izjave da u Srebrenici ‘nije bio genocid’ jer ‘nije bio genocid’ poentira iracionalnost i lažnost predizborne retorike ukazujući kako stotinu puta ponovljena laž može lako postati politički podobna istina:

Nije bio genocid…i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid", …Pa kad Milorad Dodik nekoliko dana pred izbore četiri puta u tri rečenice ponovi da u Srebrenici nije bio genocid, ne trebaju znanstvenicima ni svjedočenja iz Haaga, ni Mladićeva naređenja, ni forenzičke analize, ni popisi žrtava. Budući neki genocidoskeptici, ako ih bude, bavit će se još samo sumnjom u autentičnost Dodikova govora.

Jugosfera protiv politike blaćenja

Ako se Dežulović pokušava pozicionirati protiv govora mržnje tako što će kritički pisati o prostoru bivše Jugoslavije, posebno o Hrvatskoj, Srbiji i BiH, onda vrijedi pogledati kako se sve to danas piše o Jugoslaviji i prostoru koji se nekad tako zvao, a danas je poznatiji pod imenima ’region’ ili ’jugosfera’. Ovakvo pisanje nužno povlači refleksiju zajedništva, političkog, ekonomskog, i kulturnog jer presuponira da mi koji ovdje živimo dijelimo manje više slične političke ideologije, ekonomske promjene, poput privatizacije npr., siromaštva, kulture i načina života, te da svi živimo u postjugoslovenskom društvu. SFR  Jugoslavija, koja se krvavo raspala 1992. godine, i dalje nastavlja ’performativno’ i ’virtuelno’ da postoji, kroz brojne forume, internetske portale, društvene mreže, muzeje, kupovne navike, akademske inicijative, umjetničke projekte, ekonomska umrežavanja unutar ’Jugosfere’ i slično.

Sama riječ Jugoslavija posjeduje izvjestan konotativni višak, zbog čega je baš kao i riječi feminizam ili komunizam problematična i posebno podatna za revizionističke prakse². Dok se Alan Badiou pita da li je riječ ’komunizam zauvijek prokleta’, činjenica je da su u posljednje vrijeme Jugoslavija i jugoslovenstvo, iako ’prokleti’,  sve više u opticaju. Tako česta upotreba termina poput npr. region, Zapadni Balkan, jugosfera i slično, nagovještava da Jugoslavija kao duh možda više nego ikad lebdi nad nama i da se jugoslovenstvo kao konstrukt i možda više stvar izvedbe ili performansa, danas više nego ikad, nalazi upravo u tekstovima koji na kritički način, kroz dubinsko istraživanje i humor, sa distance od dvadeset godina pokušavaju da sagledaju posljedice raspada bivše zajedničke države.

Ono što je ostalo da se uradi u ’postjugoslovenstvu’ težak je teret. Ako je Jugoslavija kao duh Hamletovog oca, onda se ne trebamo samo zapitati da li ’biti ili ne biti’, već kako ’etički biti’ nakon razaranja, genocida, masovnog stradanja, siromaštva, predrasuda, i nabujalog fašizma koji manje ili više eksplicitno proždire balkansku javnu sferu. Kakvu odgovornost je uopšte moguće imati uprkos raznim ideološkim i represivnim silama od politike, institucionalne religije, OHR-a, OSCE-a i velikih korporacija, i na kakvom kritičkom znanju se ta odgovornost mora utemeljiti?

Htjela bih da istaknem da je veoma važno ne samo govoriti o Jugoslaviji već govoriti sa sjećanjem o Jugoslaviji. Sjećanje koje ovdje imam na umu nema veze sa restorativnom  nostalgijom, ili žalom za prošlošću (Boym, 2001), već nastupa upravo iz pozicije refleksivne nostalgije kao nemogućnosti da se ikada ‘vratimo kući’ pri čemu nam upravo ta nemogućnost pomaže kao pojedincima i pojednkama u očuvanju kulturnog sjećanja.  Sjećanje o Jugoslaviji , kao vrsta metaforičke ‘psihoanalize’ ključno je za dalje razumijevanje i odnos prema postjugoslovenskoj stvarnosti i ratovima 90tih, pa i za one poput Ramba Amadeusa  koji se smatraju ‘jugofuturistima’ i svjesni su činjenice da su nam humor i kultura zajednički.

Smatrate li se jugonostalgičarom?

- Ja sam u izvjesnom smislu jugofuturista. Sa velikom radošću sam primio kompjutersku analizu genoma Balkanca, po kojoj ta teorija o rasama i nacijama, koja je tako krvavo podijelila narod, pada u vodu. Genom pokazuje da na Balkanu živi samo 18 posto slovenskog stanovništva, a ostali su Mavari, Kelti, Vizigoti, Feničani, Egipćani, Arapi… Pritom smo imali jedan vrlo snažan zajednički kulturni obrazac: mi smo jedinstven kulturni prostor koji je odrastao na Alanu Fordu i otud fenomen da je Ekrem Jevrić Bob Rock savremenog šou biznisa. Kad vidimo da ima 7,5 miliona ulazaka na YouTube, to pokazuje koliko su nam kulturni obrazac i humor zajednički. To znači da ga nisu zavoljeli samo Crnogorci i Bosanci, već da je to morao da bude SFRJ diskurs.

Upravo iz te pozicije, korisno je sagledati u kakvim se interpretativnim okvirima (eng. frames) jugoslovenstvo pojavljuje i kako je i dalje subjektom naizmjeničnog uključivanja i isključivanja.  Nakon decenija blaćenja Jugoslavije i svih negativnih konotacija koje su pratile ovaj termin, zaboravljalo na nasljeđe nesvrstanih, antifašizma i soldarnosti te socijalne države kao da istih nije ni bilo, interesantno je da su prvi medijski napisi sa jugokonotacijama, ako izuzmemo estradu, imali veze upravo sa ekonomijom. Tako se 2009. pojavio članak Tima Judah-a o Jugosferi, ‘Jugoslavija je mrtva, živjela Jugosfera’ u kome se navodi da je

Dvadeset godina nakon izbijanja ratova na zapadnom Balkanu došlo je vrijeme u kojemu se stare netrpeljivosti zamjenjuju novom regionalnom suradnjom. Jedino što bi eventualno moglo biti sumnjivo, po pisanju lista, je samo ime… Tekst se otvara anegdotom s nedavnog sastanka Nesvrstanih, u kojemu je srpski predsjednik Boris Tadić spomenuo kako bi tvrtke iz zemalja bivše Jugoslavije, iz "naših zemalja", kako je rekao, trebale zajednički nastupati na specijaliziranim graditeljskim ili natječajima za vojnu opremu. Stjepan Mesić je "kimnuo glavom u znak potpore". Upravo ta fraza, "naše zemlje", služi kao uvod u tekst. "Od Slovenije do makedonske granice s Grčkom, većina ljudi ima jako puno toga zajedničkoga, čak i ako ne pričaju o tome. Svakim danom spone između njih, prekinute u 90-ima, lagano se obnavljaju. Jugoslavije je odavno nestala; na njenom mjestu izranja Jugosfera.

Jugosfera daje naznake mogućeg zajedništva iako je akcenat u tekstu na ekonomskoj saradnji, ‘zajedničkim interesima, poslu i trgovini’. U ovom slučaju, jugoslovenstvo u medijima ne predstavlja jeres, već ekonomsku i zdravorazumsku činjenicu bez trunka nostalgije.

Sličan ovome je i članak koji govori o Željeznicama Srbije, Hrvatske i Slovenije kao i članak o zajedničkoj lutriji YU-loto. U prvom se zajednički poslovni poduhvat legitimizuje ekonomskim činjenicama da će ‘bez ikakvih ulaganja u infrastrukturu, transport robe od Ljubljane do Istanbula time biti skraćen sa sadašnjih 65 na 40 do 45 sati’ kao i da će ‘kroz zajedničko poduzeće željeznice Srbije, Hrvatske i Slovenije ostvariti veće prihode’ dok se u drugom navodi kako će 'YU lutrija' imati jedinstvenu uplatu, nagradni fond i premije, a organizovaće je lutrije BiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Kosova’.

Dok se u medijima sve više javljaju ovakvi članci o ekonomskim inicijativama u “regionu”, indikativno je pitanje ‘Zašto se ne smijemo sjećati Jugoslavije?’. Prema Miljenku Jergoviću, sama činjenica da je ukinuto pravo sjećanja je zapravo strašna.

"Jugoslavija je nestala kao državno-politička činjenica. Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava , to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcionira. Jugoslavija se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala, nego se niti ne može raspasti. Što je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo".

"Oduvijek se znalo da će biti tako"

Vratiću se lingvistici i kulturologiji s početka ovog članka citirajući Judah-a:

"Vole istu glazbu i istu hranu. Političke, religijske i etničke razlike i dalje su prisutne. No, svakog ljeta tisuće mladih ljudi nalazi se na festivalu Exit u Novom Sadu u Srbiji, a velike zvijezde bez problema privlače veliki broj publike gdje god da nastupaju. Na veliko živciranje čelnih ljudi hrvatske glazbe, na mobitelima mnogih mladih Hrvata sviraju najnovije srpske pjesme", stoji u tekstu.

Globalizacija je uslovila uspostavljanje kulturnih veza daleko udaljenijih naroda tako da kulturno zajedništvo na Balkanu danas ne čudi i sigurno je da je među mladim postjugoslovenskim generacijama ono neminovno prije svega zbog dijeljenja istog jezika i kulture, prije nego li nasljeđa bivše države. Kritički se osvrćući na ‘godine koje su pojeli lavovi’ ali sa pogledom unaprijed i znanjem da se istorija ponavlja onima koji ne uče na svojim greškama, možemo se i trebamo sjećati Jugoslavije jer je naše sjećanje zbog govora mržnje trenutno politički izmanipulisano. Iako je jugoslovenska ideja danas pojednostavljeno odbačena  kao nostalgičarski diskurs ili politička tvorevina protivna momentu ‘nacionalnog buđenja’, činjenica je da socijalističku dogmu nije zamijenila kritička istoriografija već upravo revizionizam (Radonić, 2010) kao i politike zaborava i brisanja, čije su preteče upravo bili diskursi isključivosti i etnonacionalnog partikularizma. Dok ujedinjena Evropa traga za svojim kulturnim identitetom, nama je on pred očima: u tekovinama antifašizma i solidarnosti iz prošlog doba koje su jedino što preostaje svima koji se osjećaju gubitnicima ovog rata i postratnog doba. Govor-protiv-mržnje u sve siromašnijim i podjeljenijim društvima poput našeg, rijedak je i neisplativ. On zasad tinja u internetskim medijima čija je politička pozadina kritika ratova 90tih i onog što su nam donijeli i sa čim moramo da živimo, borba činjenicama protiv neznanja koje isključivost rađa, kao i kritika onih koji na stanju ‘permanentnog rata’ nastavljaju da profitiraju.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Istraživanje Istorija i mi sprovedeno u Srbiji u martu 2010. pokazalo je kako se u osnovi o toj istoriji vrlo malo zna.

² Dok je za neke Jugoslavija ’tamnica naroda’ i ’totalitarna država’ za druge je ’najemancipativnije razdoblje u istoriji naroda na ovim prostorima’.