Damir Šagolj: Teheranska noć (3)
Radiosarajevo.ba
Piše: Damir Šagolj
KRV NA ULICAMA TEHERANA
Bilježimo i prve sukobe, kamenice lete na sve strane, pale se kontejneri, dižu barikade a na moju se memorijsku karticu neočekivano utiskuju i slike prvih žrtava. Krv na ulicama Teherana!
Ne valja, situacija nikako ne valja, dolaze tekstualne poruke sa informacijama o sukobima i iz drugih dijelova grada. Tu mobiteli prestaju raditi, sms-ovi također i počinje igra gluhih telefona. I mnoštva glasina. Kroz noć tekbiri sa krovova i zbijanje redova. Sutra će biti veliki dan, ili će se situacija smiriti ili se ide u nove, ozbiljnije sukobe.
Ekipa oko predsjednika Ahmedinedžada shvata da su oči javnosti uprte u Teheran, postajemo svjetska priča broj jedan, i on saziva konferenciju za štampu. Svi su strani izvještači pozvani. A, to obično znači silne sate čekanja u ogromnom kompleksu predsjedničkih dvora dok se sve ne isprovjerava i sve službe ne daju saglasnost.
Također nam je jasno da nas novinare, na taj način, sve zajedno predsjednikovi ljudi sklanjaju sa ulice gdje se sukobi nastavljaju. Velika imena svjetskog novinarstva šilje svoje mirkofone i kamere očekujući susret sa Ahmedinedžadom. Fisk je već nervozan, Amanpur ludi jer joj ne radi telefon, Didije Fransoa je jedini smiren, uživa u velikoj priči.
Četiri (!) sata poslije, iza ogromne ikebane sjeda gospodin predsjednik i obraća se uvaženom skupu. Odmah je jasno da nam se ne piše dobro – sjevaju optužbe za pristrasno izvještavanje a na konkretna pitanja dobijamo uopštene odgovore. Sljedećih par dana, već osjećamo, neće biti lako raditi.
Poslije konferencije za štampu, koja je to bila samo formom, trpaju nas u autobuse i vode na Valiasr trg gdje se odvija kontra-miting. Hiljade ljudi se tiska po razrovanom trgu (gradi se metro!), vise sa bandera, naginju se sa krovova da pozdrave pobjednika. Naravno, ponovo ista šema i grčevita borba za prolazak kroz masu u potpunoj ekstazi.
CHAVEZ U TEHRANU
Sva sreća pa se gospodin predsjednik u posljednje vrijeme intenzivno družio sa izvjesnim latinoameričkim liderima pa njegovi govori traju dugo, jako dugo. To nam daje vremena da se još jednom uvjerimo u energiju njegovih pristalica, emociju i vjeru u ispravnost izbora. U jednom trenutku grupica žena u crnim čadorima gubi kontrolu nad sobom kao da su, rahmet mu crnačkoj duši, vidjeli Majkla Džeksona lično. Vriska i cika kao potvrda da je Mahmud Ahmedinedžad u svojoj zemlji velika zvijezda. Borac za pravdu i lider, primjer mladima u cijelom svijetu kako nam poručuju njegove pristalice.
Šta li se dešava u drugim djelovima grada nemamo načina da provjerimo, mobiteli mogu poslužiti samo za slikanje, pa ćemo opet na motor u inspekciju glavnih trgova.
Na Fatemi trgu, blizu Ministarstva unutrašnjih poslova gdje se prebrojavaju glasovi, dvije grupe suprostavljenih demonstranata opasno se približavaju jedna drugoj. Ali, srećom, zeleni odlaze uz Valiasr prema sjeveru a međuprostor zauzima očigledno novooformljena jedinica basiđija.
Novi panciri, šljemovi i pendreci krase šaroliko društvo, od dječaka do penzionera. Amir, stari poznanik što mi danas pravi društvo i pomaže, u stroju prepoznaje rođaka, ljube se i ibrete jedan drugom. Otkud on u basiđima?, pita se moj zbunjeni jaran ali mu nije mrsko što imamo “štelu” u bitnom trenutku. Novinari, pogotovo snimatelji još ako su stranci, ovih dana nisu baš svugdje dobrodošli.
TEKBIRI U NOĆI
Noć ponovo donosi tekbire i paljevinu a ogroman broj informacija i glasina je nemoguće provjeriti.
Ali, jednu informaciju nema potrebe provjeravati. Stranim je novinarima skoro potpuno onemogućen rad a nama kojima ističu vize i novinarske iskaznice iste neće biti produžene. Iako smo imali obećanje. Ogromno, bolno razočarenje. Najveća priča u zemlji koju izuzetno volim se odvija pred mojim očima a ja ne mogu raditi. Jedna od fotografskih kletvi poručuje da je nema ništa gore od priče u kojoj događaje vidiš, osjetiš a nemaš mogućnost da ih dokumentuješ.
Situacija potpuno izmiče kontroli i stižu vijesti o prvim žrtvama. Blizu Trga Slobode grupica pristalica Musavija napada bazu basiđija a ovi otvaraju vatru. Ima mrtvih i poginulih, evo i prvih snimaka lokalnih kolega koji još uvijek imaju mogućnost da snimaju.
Nema se smisla više mučiti i provjeravati tuđe fantastične snimke koje sam ne mogu napraviti, pakujem kofere i, po preporuci gospode iz vlasti zaduženih za strane novinare, fatam se noge. Kroz par jutarnjih barikada do novog aerodroma Imama Homeinija i ukrcavanje na avion za Istanbul.
Ostatak ću priče, kao i sav ostali svijet, pratiti preko televizije i interneta. Za sobom ostavljam Teheran u plamenu i potpuno polarizaciju društva. Čuju se i novi zahtijevi, ovoga puta usmjereni ne samo na predsjednika i sumnju u njegovu izbornu pobjedu nego i oni puno hrabriji. Usmjereni prema institucijama i formi same Islamske republike. Prelaze li granicu ovi mladi ljudi i znaju li u šta se upuštaju?
ŠTA DJECA ZNAJU O REVOLUCIJI?
Revolucija? Nema šanse! Iako se protestima priključuju velike grupe ljudi i bitni pojdinci iz javnog i političkog života, za takve tektonske promjene ipak treba mnogo više. Recimo, ako se sjetimo one revolucije od prije trideset godina, nedostaje rasulo i slabost protivnika ali i ozbiljna spremnost vanjskog svijeta da se aktivno uključi. Imamo li ovdje te elemente?
Sve što prepoznajemo je jedan, doduše obiman, spisak frustracija koji se slaže već desetljećima. Plus nekoliko loših poteza sadašnje vlasti, prvenstveno onih iz oblasti ekonomije. Ali, to jednostavno nije dovoljno, bez obzira na želju progresivne omladine za ozbiljnim promjenama. Dakle, ništa od revolucije.
Doduše, revolucija se upravo dešava, ali tek njena sajber varijanta. Twitter, YouTube i poxy-i što zaobilaze lovce koje je režim postavio da blokiraju i motre internet pomažu zainteresovanim u bijelom svijetu da se domognu slika stvarnosti. Kako stranih novinara sad već skoro pa i nema a i oni domaći su pritisnuti, ostaje nam da se oslonimo na snimke koje tehnički potkovana omladina preko interneta izbacuje u svijet.
I to je to, što se tiče moguće revolucije, baršunaste ili neke druge.
Maksimum kojem se mogu nadati protestanti je da će pritisak i žrvte koje svakodnevno padaju na ulicama biti dovoljan pritisak na vlast da koriguje svoje ponašanje i poteze u budućnosti.
Iako se demonstracije na ulicama nastavljaju a mediji napucavaju situaciju smišljajući nova imena za revoluciju (baršunasta pa zelena i sada Neda revolucija u čast lijepoj djevojci koju je snajper ukinuo a snimak smrti mobitelom preplavio svijet) vlast nema namjeru popustiti. I ne propušta niti jednu priliku da jasno pokaže ko državom vlada.
TWIST AND SHOUT
Istini za volju, dosta se bitnih stvari dešava izvan ulica, duboko u labirintima vladajuće strukture. Veoma je interesantna pozicija Rafsandžanija koji se otvoreno stavio na stranu Musavija. U stvari, da budemo precizniji, na stranu kontra Ahmedinedžada od kojeg je, uostalom, i izgubio u drugom krugu izbora prije četiri godine.
U političkom tvistu, nekada konzervativni Hašemi, navodno najmoćniji i najbogatiji čovjek u Islamskoj republici, je promijenio strane pa sad slovi za umjerenog reformistu. A on je samo poslovično pragmatik i štiti svoje nemale interese. Oni su, u poslednje četiri godine, dobro uzdrmani i pitanje je vrijedi li ga i dalje nazivati najmoćnijim.
Doduše, Hašemi je i dalje glava institucije, famozne Skupštine eksperta koja može, a neće nikada, smijeniti samog vrhovnog vođu te izabrati novoga. Glasine nam šapću da on skuplja glasove po Teheranu i Komu te važe svoj sljedeći potez.
Od toga bi mogao uveliko zavisiti i dalji razvoj situacije. Ko će od velikih ajatolaha na koju stranu, ko prema Montazeriju a ko prema Jazdiju, na koliko glasova mogu računati Hašemi i Ahmedinedžat.
A gdje je Musavi? Nema ga u javnosti, s vremena na vrijeme se pojave glasine da je uhapšen pa pušten, da je u kućnom pritvoru, da je u Komu i pregovara sa ajatolasima. Javlja se saopštenjima na svojim internetskim stranicama pa znamo da je još u igri. Prije nekoliko dana je pokazao odlučnost da istraje u svojim zahtjevima za ponovljenim izborima a na prijetnje za dizanje bune odgovorio da je spreman i na smrt mučenika, šehida.
MUČENIKA SVI VOLE
Ko se jednom barem očešao o kult mučenika u Iranu, recimo prilikom Ašure i oplakivanja imama Huseina, zna kakav je i koliki značaj spremnosti na žrtvu u tamošnjoj kulturi. Mnogobrojni su primjeri iz istorije a sam kult je od ogromne važnosti za shvatanje samih osnova tamošnjeg društva.
Dakle, Mirhusein je spreman ići do kraja. Sudeći po onome što dolazi preko interneta i šta nam poručuje tamošnja omladina i oni su spremni platiti cijenu, iako nisam siguran da su je svjesni.
Ali, koliko su te informacije sveobuhvatne, koliki dio komplikovanog mozaika vidimo i imaju li snage opozicionari suprostaviti se čini se nesalomljivom sistemu Islamske republike?
Hamenei se javnosti rijetko obraća, uglavnom sa visine i štiti sistem, Ahmedinedžad se smješka sa ekrana, CNN vrti u beskonačnoj petlji snimke sa interneta, Obama se stidljivo javlja a protestanti nastavljaju iskazivati nezadovoljstvo koliko im situacija na ulicama dopušta. Nezavisnih novinara skoro pa nema i preostaje nam osluškivati alternativne izvore i čekati rijetke poruke od prijatelja.
Ostaje nam se samo nadati da neće biti krvi, žrtava i brutalnih kažnjavanja kako se situacija bude odvijala. I ako ih bude, da neće biti uzalud. Jer od statusa quo je jedino gore još jedino gorko razočarenje plaćeno ljudskim životima.
Bogata zemlja Perzija zaslužuje bolje, njeni kulturni i kvalitetni ljudi bi trebali biti faktor stabilnosti i razvoja u osiromašenom Bliskom Istoku. Nadam se da će svi veliki igrači dobro procjeniti svoje poteze jer šteta koju cijelom regionu može donijeti destabilizacija Irana u ovom trenutku može biti pogubna. Vide li tu veliku sliku igrači sa obje strane imaginarne linije fronta?
(Kraj)
radiosarajevo.ba
Vezano:
Damir Šagolj: Teheranska noć (1)
Damir Šagolj: Teheranska noć (2)
KRV NA ULICAMA TEHERANA
Bilježimo i prve sukobe, kamenice lete na sve strane, pale se kontejneri, dižu barikade a na moju se memorijsku karticu neočekivano utiskuju i slike prvih žrtava. Krv na ulicama Teherana!
Ne valja, situacija nikako ne valja, dolaze tekstualne poruke sa informacijama o sukobima i iz drugih dijelova grada. Tu mobiteli prestaju raditi, sms-ovi također i počinje igra gluhih telefona. I mnoštva glasina. Kroz noć tekbiri sa krovova i zbijanje redova. Sutra će biti veliki dan, ili će se situacija smiriti ili se ide u nove, ozbiljnije sukobe.
Ekipa oko predsjednika Ahmedinedžada shvata da su oči javnosti uprte u Teheran, postajemo svjetska priča broj jedan, i on saziva konferenciju za štampu. Svi su strani izvještači pozvani. A, to obično znači silne sate čekanja u ogromnom kompleksu predsjedničkih dvora dok se sve ne isprovjerava i sve službe ne daju saglasnost.
Također nam je jasno da nas novinare, na taj način, sve zajedno predsjednikovi ljudi sklanjaju sa ulice gdje se sukobi nastavljaju. Velika imena svjetskog novinarstva šilje svoje mirkofone i kamere očekujući susret sa Ahmedinedžadom. Fisk je već nervozan, Amanpur ludi jer joj ne radi telefon, Didije Fransoa je jedini smiren, uživa u velikoj priči.
Četiri (!) sata poslije, iza ogromne ikebane sjeda gospodin predsjednik i obraća se uvaženom skupu. Odmah je jasno da nam se ne piše dobro – sjevaju optužbe za pristrasno izvještavanje a na konkretna pitanja dobijamo uopštene odgovore. Sljedećih par dana, već osjećamo, neće biti lako raditi.
Poslije konferencije za štampu, koja je to bila samo formom, trpaju nas u autobuse i vode na Valiasr trg gdje se odvija kontra-miting. Hiljade ljudi se tiska po razrovanom trgu (gradi se metro!), vise sa bandera, naginju se sa krovova da pozdrave pobjednika. Naravno, ponovo ista šema i grčevita borba za prolazak kroz masu u potpunoj ekstazi.
CHAVEZ U TEHRANU
Sva sreća pa se gospodin predsjednik u posljednje vrijeme intenzivno družio sa izvjesnim latinoameričkim liderima pa njegovi govori traju dugo, jako dugo. To nam daje vremena da se još jednom uvjerimo u energiju njegovih pristalica, emociju i vjeru u ispravnost izbora. U jednom trenutku grupica žena u crnim čadorima gubi kontrolu nad sobom kao da su, rahmet mu crnačkoj duši, vidjeli Majkla Džeksona lično. Vriska i cika kao potvrda da je Mahmud Ahmedinedžad u svojoj zemlji velika zvijezda. Borac za pravdu i lider, primjer mladima u cijelom svijetu kako nam poručuju njegove pristalice.
Šta li se dešava u drugim djelovima grada nemamo načina da provjerimo, mobiteli mogu poslužiti samo za slikanje, pa ćemo opet na motor u inspekciju glavnih trgova.
Na Fatemi trgu, blizu Ministarstva unutrašnjih poslova gdje se prebrojavaju glasovi, dvije grupe suprostavljenih demonstranata opasno se približavaju jedna drugoj. Ali, srećom, zeleni odlaze uz Valiasr prema sjeveru a međuprostor zauzima očigledno novooformljena jedinica basiđija.
Novi panciri, šljemovi i pendreci krase šaroliko društvo, od dječaka do penzionera. Amir, stari poznanik što mi danas pravi društvo i pomaže, u stroju prepoznaje rođaka, ljube se i ibrete jedan drugom. Otkud on u basiđima?, pita se moj zbunjeni jaran ali mu nije mrsko što imamo “štelu” u bitnom trenutku. Novinari, pogotovo snimatelji još ako su stranci, ovih dana nisu baš svugdje dobrodošli.
TEKBIRI U NOĆI
Noć ponovo donosi tekbire i paljevinu a ogroman broj informacija i glasina je nemoguće provjeriti.
Ali, jednu informaciju nema potrebe provjeravati. Stranim je novinarima skoro potpuno onemogućen rad a nama kojima ističu vize i novinarske iskaznice iste neće biti produžene. Iako smo imali obećanje. Ogromno, bolno razočarenje. Najveća priča u zemlji koju izuzetno volim se odvija pred mojim očima a ja ne mogu raditi. Jedna od fotografskih kletvi poručuje da je nema ništa gore od priče u kojoj događaje vidiš, osjetiš a nemaš mogućnost da ih dokumentuješ.
Situacija potpuno izmiče kontroli i stižu vijesti o prvim žrtvama. Blizu Trga Slobode grupica pristalica Musavija napada bazu basiđija a ovi otvaraju vatru. Ima mrtvih i poginulih, evo i prvih snimaka lokalnih kolega koji još uvijek imaju mogućnost da snimaju.
Nema se smisla više mučiti i provjeravati tuđe fantastične snimke koje sam ne mogu napraviti, pakujem kofere i, po preporuci gospode iz vlasti zaduženih za strane novinare, fatam se noge. Kroz par jutarnjih barikada do novog aerodroma Imama Homeinija i ukrcavanje na avion za Istanbul.
Ostatak ću priče, kao i sav ostali svijet, pratiti preko televizije i interneta. Za sobom ostavljam Teheran u plamenu i potpuno polarizaciju društva. Čuju se i novi zahtijevi, ovoga puta usmjereni ne samo na predsjednika i sumnju u njegovu izbornu pobjedu nego i oni puno hrabriji. Usmjereni prema institucijama i formi same Islamske republike. Prelaze li granicu ovi mladi ljudi i znaju li u šta se upuštaju?
ŠTA DJECA ZNAJU O REVOLUCIJI?
Revolucija? Nema šanse! Iako se protestima priključuju velike grupe ljudi i bitni pojdinci iz javnog i političkog života, za takve tektonske promjene ipak treba mnogo više. Recimo, ako se sjetimo one revolucije od prije trideset godina, nedostaje rasulo i slabost protivnika ali i ozbiljna spremnost vanjskog svijeta da se aktivno uključi. Imamo li ovdje te elemente?
Sve što prepoznajemo je jedan, doduše obiman, spisak frustracija koji se slaže već desetljećima. Plus nekoliko loših poteza sadašnje vlasti, prvenstveno onih iz oblasti ekonomije. Ali, to jednostavno nije dovoljno, bez obzira na želju progresivne omladine za ozbiljnim promjenama. Dakle, ništa od revolucije.
Doduše, revolucija se upravo dešava, ali tek njena sajber varijanta. Twitter, YouTube i poxy-i što zaobilaze lovce koje je režim postavio da blokiraju i motre internet pomažu zainteresovanim u bijelom svijetu da se domognu slika stvarnosti. Kako stranih novinara sad već skoro pa i nema a i oni domaći su pritisnuti, ostaje nam da se oslonimo na snimke koje tehnički potkovana omladina preko interneta izbacuje u svijet.
I to je to, što se tiče moguće revolucije, baršunaste ili neke druge.
Maksimum kojem se mogu nadati protestanti je da će pritisak i žrvte koje svakodnevno padaju na ulicama biti dovoljan pritisak na vlast da koriguje svoje ponašanje i poteze u budućnosti.
Iako se demonstracije na ulicama nastavljaju a mediji napucavaju situaciju smišljajući nova imena za revoluciju (baršunasta pa zelena i sada Neda revolucija u čast lijepoj djevojci koju je snajper ukinuo a snimak smrti mobitelom preplavio svijet) vlast nema namjeru popustiti. I ne propušta niti jednu priliku da jasno pokaže ko državom vlada.
TWIST AND SHOUT
Istini za volju, dosta se bitnih stvari dešava izvan ulica, duboko u labirintima vladajuće strukture. Veoma je interesantna pozicija Rafsandžanija koji se otvoreno stavio na stranu Musavija. U stvari, da budemo precizniji, na stranu kontra Ahmedinedžada od kojeg je, uostalom, i izgubio u drugom krugu izbora prije četiri godine.
U političkom tvistu, nekada konzervativni Hašemi, navodno najmoćniji i najbogatiji čovjek u Islamskoj republici, je promijenio strane pa sad slovi za umjerenog reformistu. A on je samo poslovično pragmatik i štiti svoje nemale interese. Oni su, u poslednje četiri godine, dobro uzdrmani i pitanje je vrijedi li ga i dalje nazivati najmoćnijim.
Doduše, Hašemi je i dalje glava institucije, famozne Skupštine eksperta koja može, a neće nikada, smijeniti samog vrhovnog vođu te izabrati novoga. Glasine nam šapću da on skuplja glasove po Teheranu i Komu te važe svoj sljedeći potez.
Od toga bi mogao uveliko zavisiti i dalji razvoj situacije. Ko će od velikih ajatolaha na koju stranu, ko prema Montazeriju a ko prema Jazdiju, na koliko glasova mogu računati Hašemi i Ahmedinedžat.
A gdje je Musavi? Nema ga u javnosti, s vremena na vrijeme se pojave glasine da je uhapšen pa pušten, da je u kućnom pritvoru, da je u Komu i pregovara sa ajatolasima. Javlja se saopštenjima na svojim internetskim stranicama pa znamo da je još u igri. Prije nekoliko dana je pokazao odlučnost da istraje u svojim zahtjevima za ponovljenim izborima a na prijetnje za dizanje bune odgovorio da je spreman i na smrt mučenika, šehida.
MUČENIKA SVI VOLE
Ko se jednom barem očešao o kult mučenika u Iranu, recimo prilikom Ašure i oplakivanja imama Huseina, zna kakav je i koliki značaj spremnosti na žrtvu u tamošnjoj kulturi. Mnogobrojni su primjeri iz istorije a sam kult je od ogromne važnosti za shvatanje samih osnova tamošnjeg društva.
Dakle, Mirhusein je spreman ići do kraja. Sudeći po onome što dolazi preko interneta i šta nam poručuje tamošnja omladina i oni su spremni platiti cijenu, iako nisam siguran da su je svjesni.
Ali, koliko su te informacije sveobuhvatne, koliki dio komplikovanog mozaika vidimo i imaju li snage opozicionari suprostaviti se čini se nesalomljivom sistemu Islamske republike?
Hamenei se javnosti rijetko obraća, uglavnom sa visine i štiti sistem, Ahmedinedžad se smješka sa ekrana, CNN vrti u beskonačnoj petlji snimke sa interneta, Obama se stidljivo javlja a protestanti nastavljaju iskazivati nezadovoljstvo koliko im situacija na ulicama dopušta. Nezavisnih novinara skoro pa nema i preostaje nam osluškivati alternativne izvore i čekati rijetke poruke od prijatelja.
Ostaje nam se samo nadati da neće biti krvi, žrtava i brutalnih kažnjavanja kako se situacija bude odvijala. I ako ih bude, da neće biti uzalud. Jer od statusa quo je jedino gore još jedino gorko razočarenje plaćeno ljudskim životima.
Bogata zemlja Perzija zaslužuje bolje, njeni kulturni i kvalitetni ljudi bi trebali biti faktor stabilnosti i razvoja u osiromašenom Bliskom Istoku. Nadam se da će svi veliki igrači dobro procjeniti svoje poteze jer šteta koju cijelom regionu može donijeti destabilizacija Irana u ovom trenutku može biti pogubna. Vide li tu veliku sliku igrači sa obje strane imaginarne linije fronta?
(Kraj)
radiosarajevo.ba
Vezano:
Damir Šagolj: Teheranska noć (1)
Damir Šagolj: Teheranska noć (2)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
