Bure Baruta: Nevidljivi Valter

Piše: Ahmed Burić

- Znaš li kako se zove Robna kuća ‘Sarajka’?
- Ne znam.
- Pa, Muslimanka.
(vic koji se ovih dana priča povodom otvaranja tržnog centra u Sarajevu)

Dan oslobođenja Sarajeva protekao je u tranzicijskom paradoksu: otvoren je islamski tržni centar, jedini takav u Evropi, a gradski saobraćaj nije radio. Život nam je tako smmješten između prljavih i starih tramvaja i sjajnih blještećih pazarnih kula, sve po principima.

Uvijek kad čujem BBI (čita se, naravno, bi bi aj) iskra sjećanja me vrati u rano djetinjstvo. Igra koju su igrale djevojčice zvala se lastika (ili ‘gume’), a za one kojima igre počinju i završavaju s kompjuterom, treba pojasniti. Radi se o preskakanju gume koju zategnutu na člancima drže dvije djevojčice. To je izvjestan vid gimnastike koji zahtijeva vrlo pristojnu tehniku rada nogu i fizičku spremu. Djevojčice koje su bile najbolje u gumi, često su bile fizički najsposobnije u raji, bolje od velikog broja muškaraca. Šta je ovo pitate se, otkud sad ovaj s ovim sjećanjima. Pa, to je bilo prvo spelovanje koje smo ikada naučili: uz skakanje trebalo je spelujući govoriti M-i-s-s-i-s-s-i-p-p-i (em-aj-es-es-aj-es-es-aj-pi-pi-aj), ime najveće američke rijeke i tako se uz igru prepoznavala tehnika izgovora engleskog jezika.
Ako ste pomislili da je ovo vježba iz nekakvog jezičkog puritanizma u kojem će se onaj što ovo piše zajebavati za upotrebom engleskih riječi – po defaultu niste u pravu. Istina, još se uvijek uhvatim za glavu tu i tamo kad na naslovnici magazina za žene i besposlene pročitam naslov tipa – celebrity baby boom (što je, ipak, lakša fraza od ‘ekspanzije rađanja djece kod poznatih’), ali to je druga priča. I danak ovom vremenu.

Pazarna tvrđava

Kad smo već kod danka vremenu, valja i oglasiti ono što već svi znaju. U Sarajevu, na mjestu nekadašnje Robne kuće Sarajeva, otvoren je veliki, pravi, prvi tržni centar, kažu jedini takav u Evropi, koji posluje prema islamskim principima. Svoje su odsvirali znani umjetnici, na otvorenju su se uslikali svi važniji sarajevski likovi i ispucan je i vatromet. U centru neće biti alkohola i proizvoda od svinjetine, a muslimanima vjernicima namijenjen je i mesdžid za obavljanje namaza, odnosno vjerskih obreda.
Ono što je (barem meni) nešto važnije od Evrope je Opština Centar, odnosno da je na njenom području to jedini takav objekat. Tako da je otprilike jasno kuda se ovim centrom otišlo u kulturološkom smislu. Ne kaže niko da je bolje da umjesto pazarne tvrđave u vlasništvu porodice Čengić (glavnih logističara Izetbegovićevog režima) i nekolicine “taldžija”, među kojima je i izvjestan broj političara sa ljevice i centra stoji Mercator ili Delta, ali sama činjenica da se stvar rodila na mjestu prirodno određenom za glavni gradski trg, postavlja određena pitanja. Ona se prvenstveno tiču načina poslovanja: konzorcij BBI je u BiH uglavnom osnovan novcima iz islamskog svijeta, a njegovi ekskluzivni provodnici bili su Čengići. Za njih je, pogotovo Hasana,, odmah nakon rata, izgledalo da se neće spasiti od pritiska Međunarodne zajednice. Principe islamskog bankarstva kojima se reklamiraju još uvijek niko nije uspio objasniti. I ne može. Banke su banke i tu nema nikakve metafizike, a kamate su, prema svjedočenjima onih koji su povjerili novce BBI-ju, veće nego kod ostalih komercijalnih banaka.

Mašala, aviona

Znači, mašala, posluje se. I nastaviće se tako. Centar će još neko vrijeme izmamiti izraz čuđenja pokojeg starijeg Sarajlije koji se nikada neće htjeti navići na njega, a mi ostali ćemo tamo otići i potražiti nešto za sebe, ili u posjetu prijateljima i poslovnim partnerima koji su iznajmili poslovne prostore tamo. Svijet je takav, a Općina koja se često voli kititi imenom “epicentar” u ekonomskom registru je ostavljena čovjeku za koga se vežu neke od najozbiljnih finansijskih ratnih transakcija. Ali, i to je jedna od naših najvećih tragedija – Hasan Čengić se neće transparentno pojaviti kao vlasnik ili neko ko vodi te poslove, poput recimo Miškovića u Srbiji ili Todorića u Hrvatskoj, koji u BBI centru ima veliku samoposlugu. On će poput Selimovićevih likova iz pozadine uživati u plodovima svog rada, brižno pazeći da se ne otkrije baš sve u šta je umiješan. Prije desetak godina nekadašnji šef pravnog odjela OHR-a, upsio se malo povjeriti, rekavši: “Ganjamo ga (Hasana Čengića, op.a) sa svih strana, ali nemamo ništa ozbiljno protiv njega. U papirima ga nigdje nema, vrlo je oprezan. Zasad imamo samo nezakonitu kupnju aviona, ali, budimo realni, to nije dovoljno nizašta.”

E sad, je li dovoljno ili nije – ne znam! Jeste, jer kad te hoće ‘poklopiti’ onda se i na Guantanamo može otići za puno manje od ilegalnog aviona, ali to su očigledno pravila međunarodne pravde. Bilo kako bilo, Centar je tu gdje jeste, i stvar je legla. Legalno, koliko se može.

Recite ime

Možda se čovjek time ne bi ni bavio da 6.aprila, na dan koji je Sarajevo tri puta obilježio (okupacija i oslobođenje u 2. svjetskom ratu i početak napada na grad 1992. godine) nije detalja koji stvar boji apsolutnim paradoksom. Štrajk radnika Gradskog saobraćajnog prevoza je počeo i završio isti dan, pa se BBI Centar nije mogao vidjeti iz tramvaja i autobusa isti dan kad je otvoren.

Sve u svemu, stvar je gotova: Sarajevo, odnosno njegova centralna općina, jesu dominantno muslimanske. Subjekt privatnog sektora kakav je BBI samo je to ovjerio i tu činjnicu valja prihvatiti. S druge strane, primjer javnog prijevoza – GRAS je, naprosto, pokraden, zapušten, ponižen, a sobraćaj nije riješen kako valja - drži drugi tas vage ovoga društva. Ono je društvo prošlosti, i nema ni sadašnjosti, ni budućnosti. Zato se toliko i tako neumjereno slave uspjesi iz prošlih vremena. Ali, zato ne treba tražiti krivca na zemlji. Stvari su se poredale tako da nam je život smješten između prljavih i starih tramvaja i blještećih pazarnih kula. Tu negdje bi mogla i stati priča o gradu za koji se jednom pričalo da ima dušu, a koji je branio čovjek čiji je nadimak bio Valter, po njemačkom modelu pištolja koji je najviše volio. Mit o njemu je stvoren naakon njegove smrti, ponajviše filmom Hajrudina Šibe Krvavca, ali ponekad pomislim da bi ovakvom Sarajevu trebao jedan zaštitnik, nevidljivi junak koji bi se kao u stripu pojavio i onda isčezao, baš onako kako se Valter (Bata Živojinović) pojavljuje u narečenom filmu. Prvi zadatak tog junaka bio bi da zaštititi Sarajevo od samoga sebe, od mita o lažnoj veličini i važnosti i od mentaliteta koji stvarima ne želi gledati u oči. Ta surevnjivost je već jednom koštala Sarajevo. I od njega napravila ovo što je danas.

radiosarajevo.ba