Boris Pavelić: Hrvatska vojska u EUFOR-u, ili inicijativa političara koji se u regiji ne snalazi

"Republici Hrvatskoj ne dopušta se sudjelovanje u operaciji EURFOR ALTHEA u Bosni i Hercegovini, a u kojoj sudjeluju čak i države koje nisu članice Europske unije. Ovakvim pristupom tijela Europske unije tretiraju Republiku Hrvatsku, svoju punopravnu članicu, na neprihvatljiv način i tome se moramo suprotstaviti. Na žalost, po ovom su pitanju također izostale konzultacije i dogovor".

To je rečenica iz pisma koje je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović 22. decembra 2022. uputio predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću.

Piše: Boris Pavelić za Radiosarajevo.ba

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

Javnost za taj dokument nije znala do četvrtka, 9. marta, kada ga je ured predsjednika objavio, tvrdeći da "predsjednik Vlade RH ne samo da nije odgovorio na pismo Predsjednika Republike, nego nije pokazao ni interes za sastanak i razgovor". Time Plenković, premda tvrdnjama ureda hrvatskog predsjednika, "izravno onemogućuje rješavanje problema u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnost te šteti usklađenom djelovanju hrvatske državne vlasti".

Objavljivanje Milanovićeva pisma skladno se uklapa u teško poremećene odnose ključnih nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj, koji su, prema ocjenama relevantnih ustavnih stručnjaka, prešli čak i kritičnu granicu disfunkcionalnosti.

Vlada i predsjednik, umjesto da surađuju u oblasti odbrane i sukreiraju vanjsku politiku, vode svaki svoju politiku, uz neprestana uzajamna javna optuživanja i svađe, slabeći obrambenu sposobnost zemlje i njezin ugled u inozemstvu.

Utoliko se objavljivanje Milanovićeva pisma Vladi, dva i pol mjeseca nakon što je upućeno, može čitati kako još jedno poglavlje u obeshrabrujućoj sagi o lošoj vlasti i nestabilnoj državi. No, što god bio motiv objavljivanju tog pisma – bila to "ustavna dužnost i briga za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti u Republici Hrvatskoj", kako tvrdi Milanović, ili bila pak puka osobna razračunavanja, što se čini vjerojatnijim – neobično je da Milanović njima reaktualizira svoj zahtjev koji smo već smatrali zaboravljenim – zahtjev da Hrvatska vojska sudjeluje u mirovnoj misiji EU u BiH Eufor-Althea. 

Odmah na početku valja jasno reći: od Milanovićeva zahtjeva neće biti ništa. Ako i zanemarimo protivljenje koje su mu iskazali čelnici EU, sigurno je da Milanović za svoju zamisao neće dobiti suglasnost Plenkovićeve Vlade, bez koje ona uopće ne može biti formulirana kao suvisla i službena diplomatska inicijativa.

09.03.23. 18:55

Objavljeno pismo Milanovića upućeno Plenkoviću: Šta je napisao o BiH i zašto je pominjao EUFOR?

Plenković je, naime, s Milanovićem prekinuo sve odnose: "Do kraja mandata ove Vlade neće biti političke suradnje s predsjednikom Republike", izjavio je u petak, 10. marta, dan nakon što je Milanovićev ured objavio pismo od 22. decembra. Jasno je, dakle, da Milanović ne može računati na kooperativnost čak ni u najvažnijim pitanjima državne politike, a naročito ne za politički gotovo bizarnu inicijativu, da se HV priključi europskim mirovnim snagama u BIH.

Valja, usput, primijetiti i podatak koji znakovito ilustrira koliko je Milanoviću uistinu važna europska mirovna misija u BiH. U pismu Plenkoviću, naime, piše kako se Hrvatskoj "...ne dopušta sudjelovanje u operaciji EURFOR ALTHEA...". Ime misije, primjećujete, napisano je pogrešno: misija se zove 'EUFOR', a ne 'EURFOR'. Greška naizgled sitna, možda tek tipfeler – ali ako ured predsjednika države samome sebi dopušta takve pogreške, što da tek zaključimo o važnosti koju pridaje misiji, njezinim ciljevima, i zamisli da u njoj sudjeluje i Hrvatska vojska?

Zanimljiviji je, međutim, politički kontekst u kojemu je Zoran Milanović objavio svoje pismo. Dogodilo se to tri dana nakon što se ministar obrane BiH Zukan Helez, potpredsjednik SDP-a BiH, javno suprotstavio stavu svojega zamjenika, HDZ-ovog Slavena Galića, koji je u ponedjeljak, 6. marta, u bosanskohercegovačkom izdanju zagrebačkog Večernjeg lista izjavio da podupire moguće pridruživanje Hrvatske EUFOR-u, jer je Hrvatska i članica EU kao i NATO-a.

Neobično je, dakako, bilo već i to što se zamjenik ministra obrane odvažio javno komentirati međudržavne i multilateralne odnose bez da se konzultirao sa svojim nadređenim: bila je to, očito, još jedna u nizu naznaka o ozbiljnom stranačkom i hrvatsko-bošnjačkom sukobu u vrhu Ministarstva obrane BiH. No još je neobičnije da potom, tri dana kasnije, predsjednik susjedne države objavljuje pismo – nakon što je njemu šutio gotovo dva i pol mjeseca – sa stavom koji podupire stajalište jedne - dakako hrvatske - strane u tom neugodnom raskolu u važnome Bosne i Hercegovine.

Sve su to, dakako, tek pretpostavke na temelju vremenskih koincidencija; ne i rezolutne tvrdnje. Možda je Milanović svoje pismo objavio uistinu potaknut osjećajem "ustavne dužnosti i brige za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti u Republici Hrvatskoj". Ali, možda i nije: možda, naprosto, izdaleka započinje predizbornu kampanju za predsjedničke izbore u decembru sljedeće godine? No što god bio razlog, jedno je sigurno: objavljivanje tog pisma nije pridonijelo poboljšanju odnosa Hrvatske sa susjednom zemljom. Kada je, naime, riječ o Milanovićevu zahtjevu za pridruživanjem HV-a EUFOR-u, što je Milanović na njemu više inzistirao, više je političkih sukoba u susjednoj zemlji izazivao. Prisjetimo se  nakratko kako je to izgledalo ujesen prošle godine, kada je Milanović jedno vrijeme gotovo iz dana u dan ponavljao svoj zahtjev, da poslije toga o njemu zašuti sve to objavljivanja pisma protekle sedmice. 

Počelo je naizgled dobrosusjedskom inicijativom za sudjelovanjem Hrvatske vojske u EUFOR-u, a završilo – relativiziranjem genocida u Srebrenici. "Hrvatska će kao ravnopravna članica NATO-a ravnopravno sudjelovati i u svim pojavnim aktivnostima i djelatnostima tog NATO-a, ali prema vlastitoj volji i prosudbi...", kazao je Milanović u rujnu prošle godine, petnaestak dana prije iznimno osjetljivih izbora u BiH.

Dodao je: "Tome se nitko u NATO-u neće suprotstaviti i bolje je da se ne suprotstavljaju, jer naše namjere nikad nisu bile gramzive, predatorske, nego obrambene i humane. Oni kojima smo spasili glavu i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti, a kamoli šta više".

Hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić na to je odmah reagirao pismom odbijanja glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, podsjećajući, među ostalim, i na presudu Haškog suda šestorici civilnih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne. Udruga “Majke enklava Srebrenica i Žepa” poslala je pismo glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu i izaslanici glavnog tajnika UN-a za prevenciju genocida Alice Wairimu Nderitu, zahtijevajući da spriječe sudjelovanje HV-a u europskoj vojnoj misiji u BiH. Milanoviću to nije bilo dovoljno upozorenje. Štoviše: “Mislio sam da je to dostojanstvena udruga majki.

No, to su sada već stare žene”, uzvratio je neprimjerenom, osobnom primjedbom. “Nadam se da nisu pale u kliješta beskrupuloznih muljatora iz Sarajeva. Imaju li ti ljudi dvije vijuge u glavi? Te srebreničke majke - kažem ‘te’ jer nadam se da one ne stoje iza toga - su 2015. godine na poziv tadašnje predsjednice došle u Knin. Da nije bilo oslobođenja Knina, koji su oslobodili vjerojatno gremlini, možda bi bilo i drugog genocida u Bihaću, izjavila je tada Munira Subašić. Dan pobjede je čestitala riječima: ‘Živjela Hrvatska, živjela BiH i sav dobar narod‘. Šta je ovo? Imaju li ti ljudi dvije vijuge u glavi? Dakle, pisati neka nesuvisla samoporažavajuća pisma je gubitak svakog integriteta".

Koji dan kasnije, Milanović je nastavio nadasve grubo raspravljati s udrugama žena, srebreničkih žrtava, koje su ga, na temelju njegovih vlastitih izjava, optužile da negira genocid u Srebrenici. Želeći argumentirati da to ne čini, upustio se u klasično relativiziranje: "Tu za mene nije zadnja riječ nekolicina sudaca koji su u tom predmetu sudili. Moram pitati Židove kojih je ubijeno šest milijuna, i Tutsije u Ruandi kojih je umlaćeno u mjesec dana 800 tisuća, i Srbe kojih je stradalo zajedno sa Židovima i Hrvatima u Jasenovcu na desetine tisuća, i pet do šest hiljada mladih muškaraca koji su ubijeni oko Srebrenice u pokušaju da se probiju kroz srpski obruč”.

Sve je to Milanović izgovorio 9. novembra prošle godine, tačno da dan kada je, 29 godina ranije, HVO srušio Stari most u Mostaru. Na taj dan, dakle, umanjiti broj žrtava genocida u Srebrenici s 8.731, koliko je 2004. potvrdila sama Vlada Republike Srpske, na "pet do šest tisuća mladih muškaraca" - pa zar takvu izjavu hrvatski predsjednik smatra političkom preporukom da se vojska njegove zemlje pridruži mirovnim snagama EU u Bosni i Hercegovini?!

Bez ikakve sumnje, prošlosedmična reaktualizacija Milanovićeva zahtjeva za sudjelovanjem HV-a u misiji EUFOR-ALTHEA nije više od čudnovatog podsjećanja na promašenu, ako ne i uvredljivu inicijativu političara koji se u regionalnim odnosima vrlo teško snalazi. Istodobno, da je Zagreb vodio drugačiju politiku prema BiH, zasigurno bi se moglo naći političkog prostora da se HV-u otvori sudjelovanje u EUFOR-u – ali, dok na Pantovčaku stoluje Zoran Milanović, to se, naprosto neće dogoditi.

***
Autor je ugedni novinar iz Hrvatske i autor knjige "Smijeh slobode" posvećene Feral Tribuneu.