Boris Dežulović: Rado ide Stipe u vojnike

Karikatura: Nik Titanik

Piše: Boris Dežulović

„Hrvatska je jamac Daytonskoga sporazuma, i kad bi Milorad Dodik referendumom o odcjepljenju srušio Daytonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati. Zato bih vojno prekinuo koridor!”, izjavio je predsjednik Republike Hrvatske i vrhovnik oružanih snaga Stjepan Mesić u neformalnom razgovoru sa skupinom novinara na Pantovčaku.

Vjerojatno samo zbog žamora i zvonjave šampanjskih čaša u velikoj dvorani predsjedničkog dvora nije se valjda čulo i kad je Mesić, vidno raspoložen, dodao i to da bosanski Srbi referendumom mogu „iznijeti samo onoliko zemlje koliko su je na prašnjavim opancima i donijeli”.

Tuđmanova bijela uniforma

Potkraj mandata hrvatski je predsjednik, eto, lijepo poludio, dosadio mu mir na brdovitom Balkanu, pa otpustio kočnice što su dobro držale cijelih deset godina, zapjevao i s pojasa razdjenuo, otkočio oružja, izvadio osigurače i ponovno širom otvorio istočni front. Nakon svakodnevnih kafanskih svađa s Dodikom u popularnoj sapunici Gradić Dayton, najprije je posjetom Kosovu dan nakon pravoslavnog Božića zabio „prst u oko” bratskoj Srbiji, onda pomilovanjem ubojice Siniše Rimca Srbiji u oko zabio i drugi prst, onaj srednji, da bi, eto, pred odlazak u penziju bosanskim Srbima praktički objavio i rat.

I sva je sreća, kako stvari stoje, da je boljim demokratskim običajima predsjedniku države rok trajanja ograničen na dva mandata, odnosno deset godina, jer narodni čovik Stipe Mesić na predsjedničkim bi izborima ove čovječje sitne ribice, trpove, alge i lišajeve potukao u prvom krugu, položio treću zakletvu, pa izvukao iz depoa Vojnog muzeja Hrvatskog vojnog učilišta na Črnomercu onu Tuđmanovu bijelu uniformu, postrojio na Jarunu sve one kampanjole, dajceve i haubice, pa udario na Republiku Srpsku.

Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general zbora Josip Lucić, dobio bi u četiri ujutro kratku, žurnu poruku „Koridor mora pasti!”, iz Opelova automehaničarskog servisa u Velikoj Gorici uzletjela bi obadva hrvatska MiG-a, a oni bi smiješni Tuđmanovi podvodni srbolovci navukli disalice i ravno s parade na Jarunu krenuli Savom uzvodno prema Brčkom.

Da mu, eto, samo još koji tjedan potraje mandat, doživjeli bismo sigurno i da Stipe Mesić vrati iz penzije generale Damira Krstićevića, Milenka Filipovića, Krešimira Ćosića, Ivana Kapulara i Davora Domazeta Lošu, predsjedničkim bi ukazom pomilovao i aktivirao i generala Mirka Norca, a specijalni agenti Messada, Mesićeve specijalne antiterorističke divizije, oteli bi u Haagu generala Antu Gotovinu i doveli ga na položaje u Posavinu.

Rado Stipe ide u vojnike

Rado, eto, ide Stipe u vojnike, sve mašući regrutacijskim pozivom potpisanim onomad u vojnoj bazi Wright-Patterson, Ohio, mirotvoran kao da će Daytonski sporazum trajati stotinu godina, a spreman kao da će sutra rat. U svom pravednom gnjevu prema razularenom premijeru Republike Šumske Miloradu Dodiku, predsjednik Mesić potpuno je izgubio živce, pa zaboravio i ono na što umni i pribrani ljudi već godinama podsjećaju i njegova srpskog kolegu Borisa Tadića: ni Srbija, ni Hrvatska nisu ugovorni garanti mira u BiH zato što su velike svjetske vojne i političke sile, niti su te dvije balkanske vojne pošte protektorat nad bosanskim mirom dobile zato što su baštinici Gandhijeve ideje mira među narodima. A nisu bogami obavezu garancije Daytonskog mira dobile ni kao diplomatsku nagradu za svoje ustrajne, dugogodišnje mirotvorne napore.

I Stipu Mesića, naime, baš kao i ratne mu drugove Dodika i Tadića, valja podsjetiti s vremena na vrijeme, dokle god toga vremena uopće ima: Srbija i Hrvatska su, upravo obrnuto, na čuvanje Daytonskog mira obavezne po kazni - ponavljam: po kazni - kao države koje su direktno kumovale ratu u Bosni i Hercegovini. Ni Srbija ni Hrvatska, sjetit će se hrvatski predsjednik, potpis na Daytonski sporazum nisu stavile kao znak svoje dobre doplomatske volje i međunarodnog ugleda, već zavrtanjem ruku, pod mrkim pogledom Richarda Hoolbrokea i Wesleyja Clarka. Kao što ni njemačkom kapitulantu admiralu Karlu Dönitzu, Hitlerovu nasljedniku na čelu Trećeg Reicha, nije padalo na pamet da se po dvorištu zatvora Spandau kurči kao garant mira u Europi.

Ne mogu stati na kraj švercu

Svojim su potpisom na obavezu poštivanja Daytonskog sporazuma Hrvatska i Srbija dobile jasan zadatak - ne čast, nego zadatak - da se pokriju ušima i da drže jezik za zubima, a mač u koricama, odnosno, diplomatskim rječnikom, da a) poštuju integritet Bosne i Hercegovine, i b) sve razmirice rješavaju mirnim putem. Ukratko, da im ni u ludilu ne pada na pamet upravo ono što je pred kraj mandata u ludilu na pamet palo razigranom predsjedniku Mesiću.

Srećom, međutim, razigranom i raspojasanom predsjedniku za rat je preostalo tek manje od mjesec dana, a „institucije sistema” u Hrvatskoj za mjesec dana ne mogu presjeći ni lanac švercera cigareta na splitskom pazaru, kamoli koridor Brčko. Pa će, onako kako ga je prije deset godina započeo velikom i važnom državničkom gestom, penzionirajući sedam prpošnih generala što su se naumila igrati građanskog rata, svoj historijski mandat završiti još jednom, posljednjom velikom i važnom državničkom gestom: umirovljenjem prpošnog vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga.

Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista