Bill Carter: U2 ponovo na Balkanu

Uoči koncerta u Zagrebu, na oficijelnoj strani grupe U2 objavljeno je sjećanje na njihov koncert u Sarajevu 1997. godine, koje u cijelosti prenosimo, uz dozvolu autora.

Godine 1993. Bill Carter je bio humanitarni radnik a radio je i na dokumentarnom filmu o životu u Sarajevu, gradu pod opsadom od oko 18 000 srpskih vojnika koji su sa okolnih brda pucali na grad. Iako je bio odsječen od ostatka svijeta Carter je vidio grad kao znak nade u ratu na Balkanu, jer Sarajlije su odbijale da budu podijeljene duž etničkih linija, te se mnogo Srba pridružilo u odbrani grada protiv srpskih nacionalista.

Tada se Carter sreo sa U2 na ZOO TV Tour 1993 i u planu mu je bilo, zajedno sa bendom, pokazati mladima u ostatku Europe kako se živi u opkoljenom gradu na njihovom kontinentu. Četiri godine kasnije, po završetku rata u BiH, U2 dovlači POPMART Tour u Sarajevo, a evo već slijedeće sedmice ćemo ih gledati na jednom od dva koncerta u Zagrebu, na stadionu Maksimir.

Bill je režirao dokumentarac Miss Sarajevo, a Bono Vox mu je bio producent, i tako snimljenu priču objavio u jako hvaljenim memoarima Fools Rush In. U aprilu je postao počasni građanin Sarajeva jer je bio vođen “noblest načelima” koja su omogučila širenje istine o Sarajevu i građanima tokom opsade. Zamolili smo Billa da nas podsjeti na priču o njegovom prijateljstvu sa članovima benda U2 i na priču o prijateljstvu članova U2 sa ljudima sa Balkana.
----

U junu 1993. godine nalazio sam se na jednoj TV stanici kada sam čuo Bona i Edgea kako daju intervju za MTV. Pričali su priču o ujedinjenoj Europi i tome kako je to san vrijedan sanjanja. Naravno da sam se složio sa time, ali tu je postojao jedan problem. Sjedio sam u prostoriji gledajući TV koji radi na agregat, okružen ljudima koji su toliko mršavi kao da su izašli iz logora, a još znam i to da će do kraja mjeseca snajperisti sa okolnih brda ubiti stotine ljudi kao da su konzerve na strelištu. Nalazio sam se u Sarajevu, mrtva tačka najsurovijeg i najkrvavijeg rata u Europi još od Drugog svjetskog rata. U tom momentu ideju o ujedinjenoj Europi nisam mogao ni zamisliti a ne sanjati.

Došao sam u Sarajevo, kao da sam došao u pakao, kako bih dovezao humanitarnu pomoć sa konvojem mladih ljudi obučenih kao klovnovi. Nevjerovatno ali istinito. Tog dana, nakon što sam čuo momke iz U2 kako pričaju na MTV-u, došao sam na ideju da ih nekako kontaktiram.

Falsifikovao sam neke dokumente, nazvao par poznanika da mi učine uslugu i dvije sedmice kasnije sjedio sam u backstage-u nagovarajući momke iz najmoćnijeg benda na svijetu da učine nešto. Ni sam nisam znao šta bi to oni mogli uraditi ali eto nadao sam se da ćemo nešto napraviti.

To veče sam bio licem u lice sa Bonom i Edgeom. Ispričao sam im priču o ljudima koje sam upoznao u Sarajevu, o muzičarima, o kompletnom orkestru koji je vježbao u podrumu, o pozorištu i njihovoj produkciji, zatim o slikaru koji je našao neki način da u takvim uslovima dođe do boja, o čovjeku koji je svirao čelo na groblju nakon što bi pao mrak a njegova muzika je odjekivala kroz cijeli grad od 250 000 duša, bez hrane, vode, plina i struje. Do kraja večeri i našeg druženja Bono je predložio da dođe u Sarajevo u narednih nekoliko dana. Bez obzira što je to zvučalo kao odlična ideja, objasnio sam mu da je to nemoguće. Srpska vojska koja je bila na brdima oko Sarajeva je pomno motrila na grad i bilo kakvo kretanje ljudi automatski bi postajalo meta za artiljerijski napad. Vidno razočarani Bono, zajedno sa Edgeom, zamolio me da razmislim o svemu. Bilo je očigledano da nisu imali namjeru da odustanu. Rekli su mi: “Dobro razmisli o nekoj stvari i uradićemo to. Vrijeme je da se uradi nešto radikalno.”

Tada se rodila ideja o satelitskom linku. To je bilo najjednostavnije riješenje. Umjesto da dovedemo U2 u Sarajevo, odlučili smo da dovedemo Sarajevo na koncert U2 na punom stadionu. Tokom tog satelitskog prenosa na koncertu u Kopenhagenu, jedan čovjek iz Sarajeva je pitao ekipu iz benda dali bi jednog dana došli u Sarajevo i održali koncert na šta mu je Bono odgovorio: “Da, naravno da hoćemo.”

1997. godine, dvije godine nakon završetka rata, U2 su došli u Sarajevo kako bi na stadionu Koševo održali obećani koncert. Do današnjeg dana nemam pojma znaju li momci iz U2 koliki će uticaj imati ovaj koncert na grad Sarajevo, državu ili regiju. Bilo je tu 40 000 ljudi sa cijelog Balkana na istom koncertu samo dvije godine nakon završetka rata. Kod nekih ljudi je bio ukorijenjen strah hoće li se pored njih na koncertu naći osoba koja je prije koju godinu i koja je pucala na njih. Pa i kako bi znali? U ovom slučaju žrtva i ubica su slični, govore isto, jedu istu hranu i komšije su. Te noći, kada je počela muzika, više nisu bila bitna imena, nacionalnost ili religija. Najbitnija je bila muzika zbog koje su tu. Jednostavno slavljenje muzike postalo je proslava završetka rata, a koncert je bio nagrada preživjelima.

Ispunjenjem svog obećanja da sviraju 1997. godine u Sarajevu, U2 su uspjeli napraviti nešto što je komplikovanije i teže nego što se čini: doslovno su pružili Bosancima osjećaj povjerenja te donijeli osjećaj nade. Nade da je rat gotov. Nade da će se osjećaj za normalnost, očitovan u najvećem rock bendu na svijetu, vratiti u Sarajevo. Bilo je jako riskantno da jedan bend govori o ratu, da pokazuje lice rata na ogromnim video zidovima te tako svoju publiku dovede u nezgodnu situaciju, ali to je tako funkcionisalo. Zaista su se dosta potrudili kako bi omogućili satelitske linkove iz Sarajeva na njihove ZOO Tv koncerte i Larry mi je jednom prilikom rekao: “Mislim da će istorija pokazati da su ovi sateliti bili prava stvar.”

O koncertu u Sarajevu, momci iz benda su rekli da će im ostati u sjećanju do kraja života.

Gotovo 15 godina nakon rata, stanje mira na Balkanu je klimavo. Još uvijek tu ima nekih tenzija ali se mir održava kao neumorni voz koji ide uzbrdo. Ipak je to mir koji se zasniva na povjerenju ljudi koji su donedavno bili neprijatelji. Međutim, niko više ne vjeruje da se to može ponoviti. Turizam se opet počeo razvijati kao i ostale industrijske grane.

I tako dolazimo do 9. i 10. augusta kada će U2 održati koncerte na zagrebačkom Maksimiru. Opet će se skupiti 40 000 ljudi sa cijelog Balkana. Niko ne vjeruje da jedan rock bend može promijeniti svijet, ali ovo je nešto drugo. Nakon 1997. godine kada se U2 upoznao sa regijom, ovdje počinje drugo poglavlje a to je prijateljstvo benda sa ovom publikom.

u2.com/radiosarajevo.ba