Amer Tikveša: Vjeronauka kao umijeće ratovanja

Piše: Amer Tikveša, Školegijum

Kada upisujete dijete u školu, jedno od prvih pitanja s kojim se susrećete je da li će ono pohađati nastavu vjeronauke. Ako kažete “Ne”, suočavate se s mogućnošću njegove izolacije od druge djece, a ako kažete “Da”, možda ste pristali na ideološku manipulaciju njime. I to takvu koja ga je spremna poslati u rat. To nam pokazuje i analiza udžbenika nacionalne grupe predmeta, koju je 2007. proveo Fond otvoreno društvo.

Unutrašnji i vanjski nasrtaji starosjedilaca

U islamskoj vjeronauci za osmi razred stoji: “Bosanskohercegovački muslimani su starosjedioci ove zemlje. Oni su oduvijek živjeli na ovim prostorima i stoljećima nepokolebljivo branili BiH od vanjskih nasrtaja i unutrašnjih pokušaja njenog razaranja.” (Sulejmanović i Kapetanović, El Kalem, Sarajevo, 2005).

Zatim: “U našoj ponosnoj domovini Bosni i Hercegovini je bilo mnogo boraca koji su vlastitim životom potvrdili veličinu i istinitost svoga šehadeta. I danas su Bošnjaci spremni na tu potvrdu šehadeta, ako zatreba, braniti Vjeru i Domovinu.” (Vjeronauka za 7. razred osnovne škole, Omerdić i Kalajdžisalihović, El Kalem, Sarajevo, 2005).

Stradanje Jevreja: Božiji gnjev kažnjava prestupnike

U pravoslavnoj vjeronauci jedan od ilustrativnijih primjera je borba za Kosovo: “Kosovska etika, izražena u narodnim pjesmama, smatra se i danas najvišim dometom moralne svijesti jednog naroda, utkane u bol za izgubljenom državom koju treba vaskrsnuti oslobađanjem Kosova i svih srpskih zemalja…” (Pravoslavna vjeronauka za 7. razred osnovne škole, N. Pajić, Katihetski odbor, Banja Luka, 2005).

Stradanje Jevreja smatra se opravdanim: “Dok se hrišćanska crkva širila i jačala, crni oblaci Božijega gnjeva skupljali su se nad prestupnim jevrejskim narodom. Proročanstvo Spasiteljevo, da od Jerusalima i hrama neće ostati ni kamen na kamenu, ispunilo se doslovce.” (Pravoslavna vjeronauka za 6. razred osnovne škole, N. Mojsilović, Katihetski odbor, Banja Luka, 2005).

Svi imaju jednako pravo na našu vjeru!

U katoličkoj vjeronauci pokrštavanje očigledno nije nimalo nasilan proces, nego poželjan: “Prihvaćanjem kršćanstva, doseljenici, zajedno s preostalim starosjediocima izgrađuju novu Europu, utemeljenu na antičkoj i kršćanskoj kulturi. Među novopridošlim narodima nalaze se i Hrvati, koji se pokrštenjem uključuju u zajednicu europskih kršćanskih naroda.” (Odvažni svjedoci, vjeronaučni udžbenik za II razred srednje škole, Gadža, Milanović, Paloš i Vuletić, Katehetski salezijanski centar, Zagreb-Sarajevo, 2004).

Alojzije Stepinac, sudionik ustaških zločina, za katoličku vjeronauku je “branitelj čovjekova dostojanstva”: “Poznate su njegove riječi izrečene 1942: ’Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: Oče naš, koji jesi na nebesima’.” (Mt 6,9) (Ja sam put, vjeronaučni udžbenik za 5. razred osnovne škole. R. Razum, Kršćanska sadašnjost, Zagreb-Sarajevo, 2004).

A šta ako neće to da govore? Pokazali su logori. Dakle, slati dijete na vjeronauku ne znači samo naučiti ga da Boga voli, već, vrlo lako, i da ljude mrzi.

Tekst je preuzet iz trećeg broja dvolista Školegijum, koji možete čitati u našoj Trafici