Amer Tikveša: Matrica medijskog političkog djelovanja u BiH

Svi mediji preporučuju se vladarima postojećeg poretka kao sredstvo za sprovođenje posebnih oblika upravljanja.
Guy Debord: “Društvo spektakla”

Piše: Amer Tikveša

Za medije u Bosni i Hercegovini može se reći da funkcionišu na način koji je uveliko proskribiran od strane niza mislilaca od kojih je vjerovatno kod nas najpoznatiji, bar kad je teoretisanje o medijima u pitanju, Noam Chomsky. Funkcionišu, dakle, kao PR agencije vladajućih elita. Taj način može se opisati kroz sintagme poznate u teoriji (političke) propagande kao što su „proizvodnja pristanka“, „povijesno upravljanje“, „simulacija diskusije“ i dr. Dakako, svaki model trpi različite modifikacije zavisno od konteksta unutar kojeg se primjenjuje, pa bi, kad je BiH u pitanju, proizvodnju pristanka bilo prikladnije zvati održavanjem pristanka.

Pristanak je proizveden već s izlaskom BiH iz SFR Jugoslavije, a potvrđen i učvršćen Daytonom. Govorim o pristanku na vladavinu nacionalnih elita koje su zahvaljujući svojoj personifikacijskoj ulozi u predstavljanju nacionalnih interesa postale jedini pripadnici više klase u BiH. To su postale jer kao personifikacije nacije stiču pravo na raspolaganje resursima za njenu odbranu, a kako je nacija u njihovom diskursu stalno ugrožena, raspolaganje resursima, tj. njihova potrošnja postaje neograničena. Legitimitet za to stiču zahvaljujući brojnosti birača. Te elite, iako u velikoj mjeri kreatori svih nesreća koje su se u BiH desile u zadnjih 15 godina, i danas su na vlasti.

Glasačko tijelo kao medijski proizvod

Tu se dolazi do pitanja uloge medija. Mediji su zaduženi za proizvodnju sadržaja koji će pojedincima osigurati personifikacijsku ulogu u njihovoj borbi za gospodarenjem nacionalnim resursima i osigurati što je moguće veći broj birača, za šta će dobiti određene beneficije. Tako se uspostavlja da konačni proizvod medija nije sam medij, npr. novina ili tv emisija, nego poslušno glasačko tijelo. Mediji su sredstva za proizvodnju od strane vladajućih elita poželjne stvarnosti.

Mediji, naravno, tu svoju ulogu manje ili više uspješno maskiraju metanarativima tipičnim za novinarstvo, kao što su nezavisnost, objektivnost, istinitost. Svaki medij voli za sebe reći da je nezavisan. Nezavisnost osigurava objektivnost u pristupu bilo kojoj temi, a objektivnost vodi ka istinitosti prikaza onoga o čemu se govori.

Svakako najilustrativniji primjer u bh. kontekstu za to dokle može ići izdizanje nezavisnosti kao vrhunaravnog novinarskog ideala je izjava Fahrudina Radončića na Dnevniku 3 FTV-a od 22. 9. 2009. Naime, kad je vlasnik Avaza, jednog od najuticajnijih medija u BiH, formirao svoju stranku, rekao je da će se njegova stranka boriti za naklonost njegove novine. Dakle, vlasništvo od strane vlasnika biva predstavljeno kao nezavisno od njega. Vlasnik prvo sebe predstavlja kao čovjeka koji zna šta je novinarski posao i ne želi da mu šteti ni po koju cijenu. Čak je, dakle, i on podložan kritici svog medija. Njegov medij vodi se kriterijima objektivnosti i istine i ako se on pokaže sklonim nekome, to znači da je moralni kredibilitet te osobe neupitan.

Profesionalni kredibilitet kao roba

Naravno, od trenutka te izjave do dana današnjeg o vlasniku Avaza u ulozi političara u njegovim medijima nije izrečena niti jedna negativna opaska, a prenesena je i pozitivno predstavljena svaka njegova politička aktivnost. Dakle, Avaz, od svog vlasnika predstavljen kao medij koji govori istinu, naklonjen je svom vlasniku, te kao takav odlike nezavisnosti, objektivnosti i istine prenosi i na njega. Uopšteno, nezavisnost, objektivnost i istina nisu atributi koje medij priskrbljuje samo sebi, oni bivaju transponirani i na onoga o kome medij afirmativno govori. Profesionalni kredibilitet se nastoji predstaviti što kvalitetnijim da bi mu time porasla i prodajna cijena. Funkcioniše kao roba. Apliciramo li tu tezu na neki drugi medij, u centru pažnje nećemo naći vlasnika medija, ali ćemo naći političku opciju iza koje medij stoji. Sticajem okolnosti vlasnik Avaza je i političar te time njegov primjer postaje i zanimljiviji, a također se bori za status personifikacije nacije.

Pomenuti medijski metanarativi neostvarivi su i iz razloga jer se mediji partikulariziraju prema ratom do krajnjih konsekvenci dovedenim i Daytonom zapečaćenim podjelama, tako da se može govoriti o bošnjačkim, hrvatskim i srpskim medijima u BiH. Iako je mali broj medija koji će sebe deklarisati kao nacionalne, svi mediji koji imaju politički uticaj to jesu zahvaljujući različitim istinama od kojih polaze, a te su istine temeljne unutar jednog naroda.

Uzmimo za primjer samo pitanje agresije, jedno od ključnih pitanja od kojih zavisi međunacionalni razdor u BiH. Za medije čija je čitalačka publika mahom bošnjačka, agresija je neupitna, od strane Srbije pogotovo. Čak se u njima ne govori kao o realnoj mogućnosti o agresiji s elementima građanskog rata iako se zna da su se u posljednjem ratu u BiH vodili međuetnički ali i unutaretnički sukobi. Unatoč direktnom uplitanju Srbije u sukobe u BiH, prisutnosti i ljudskih i drugih resursa Srbije, srpski mediji apsolutno negiraju mogućnost srbijanske agresije, a hrvatski mediji bivaju osupnuti bilo čijim spominjanjem agresije Hrvatske. Iznevjeriti te istine značilo bi unutar svoje etnije biti proglašen izdajnikom, izgubiti veliki broj publike bez stalne nadoknade iste unutar druge etnije.

Promjena modela akumulacije kapitala

Dakle, temeljne istine su one koje niko ne problematizuje, neslaganja među političarima jedne etnije javljaju se samo oko stvari koje te istine ne dovode u pitanje. Da bi te istine bile održive, radi se povijesno upravljanje, tj. oblikovanje istorijskih činjenica na način da služe tim istinama i političkim opcijama koje ih zastupaju. U elaboriranju tih činjenica i njihovom učvršćivanju veliku ulogu također igraju mediji. Pitanje dana državnosti, broja žrtava u ratovima, antifašističkog pokreta i sl. Sve je to recentna medijska problematika u BiH.

Šta je rješenje ovog problema? Rješenja, naravno, nema u nekom idealnom smislu, ali promjenom modela akumulacije kapitala doći će i do promjene političke i medijske konstelacije. Sadašnja akumulacija bazirana je na dobro provjerenom modelu - nacionalni resursi u službi nacionalnih interesa, putem personifikacija nacije. Filozofija krvi i tla još je na snazi jer su u većini politički sudionici oni koji su je u njenim najrigidnijim vidovima i instalirali na ovim prostorima i približili je masama kao jedini mogući način razmišljanja. Ta filozofija kao svoj vrhunac ima dobro unovčene mrtvace pod dobro unovčenom zemljom. Kada se taj kapital prestane oplođivati, doći će drugi koji možda neće stvoriti moralniju stvarnost, ali će u svakom slučaju ona biti manje bizarna.

Tekst je preuzet s portala Media.ba