Aida Salketić: Zašto malo znamo o Galeriji?

Piše: Aida Salketić

Jučer je u Umjetničkoj galeriji BiH u 10:00 održana press konferencija gdje su iznesene informacije o razlozima zatvaranja galerije za javnost, nakon čega su se zainteresovani proveli kroz depo i biblioteku galerije. Pravni status galerije je kao što je već poznato apsurdan, što je osnovni razlog za izuzetno teško funkcionisanje institucije, kašnjenje plata i nemogućnost legalnog rješavanja nekih osnovnih pitanja i donošenja odluka - od (ne)naplaćivanja ulaza do imenovanja direktora. Pored problema sa kojima se suočavaju, radnici galerije su na press konferenciji iznijeli i podatke o važnosti i bogatstvu kolekcije ove institucije, o projektima koje su uspjeli ostvariti i koji su još uvijek u toku i o saradnjama koje su uspostavili.

Dok će se vjerovatno najveća pažnja u cijeloj priči posvetiti rješavanju legalnog statusa galerije i ostalih sedam institucija za što se već prognozira i boji da će biti trenutno dok se opet stvari ne vrate na isto, ono na šta treba reagirati i osvrnuti se jeste na problem podijeljenosti javnosti po pitanju krivice galerije same, gdje imamo mišljenja od toga da galeriju treba zatvoriti jer mjesečno u nju ne uđe ni pet ljudi do druge krajnosti da se treba aktivirati i protestovati dok se nešto ne riješi. Ko je kriv što se galerija do sada nije nametnula kao vodeća i neupitno značajna kulturna u institucija u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini?

Društvo i nedostatak novca su dvije stvari koje će se nametnuti kao prvi odgovor, ali koje se ne smiju i moraju prestati koristiti kao izgovor. Odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi galerija trebaju preuzeti svi, od institucija vlasti, do institucija obrazovanja na svim nivoima, galerije i osoblja u galeriji i kulturnog društvenog kruga u gradu. Ono što će vlast učiniti predstoji nam da vidimo, no to nije osnovni problem koji se može primijetiti u cijeloj priči.

Kroz razgovor sa radnicima galerije može se saznati mnogo toga: galerija ima 6000 umjetničkih djela i prema njihovim tvrdnjama kolekcija je u depou u izuzetnim uslovima; par izložbi kako u njihovoj tako u gostujućoj produkciji na koje su ponosni privukle su veliki broj posjetioca: dvije izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog te nedavno zatvorena izložba Freedom to Create; projekat granta UNESCO kojim će uraditi digitalizaciju i katalogizaciju kompletne zbirke, što je u praksi inače jedna od osnovnih aktivnosti koje svaka muzejska institucija mora sprovesti (galerija ima status muzejske institucije); japanski grant čija je realizacija trenutno na čekanju zbog nedavnih događaja u Japanu, a uz pomoć kojeg će se uraditi ventilacija i klimatizacija cijele zgrade kako bi zadovoljila sve izlagačke standarde i bila u mogućnosti ugostiti velike izložbe. Neznanje o vrijednostima, aktivnostima i potencijalima galerije ostavlja dojam da ona postoji ‘eto tako’ i da se ništa ne radi. Zbog takvog opšteg stava galerija (i ne samo galerija!) ima nedovoljnu podršku od onih kojima bi trebala da služi - od stanovnika ovog grada koji banalno rečeno nemaju pojma šta se to dešava u zgradi koja je na jednoj od najpovoljnijih lokacija u gradu.

Protesti ispred Galerije (Foto: Midhat Poturović)

Zašto šira javnost ne zna da je galerija posjećena, pogotovo u ljetnim mjesecima kada dolaze turisti? Zašto malo ko zna o bogatstvu i vrijednosti kolekcije koju galerija ima? Zašto rijetki znaju da galerija uopšte ima biblioteku i zašto, na veliku žalost, sramotu i odgovornost svih, ima onih koji ne znaju da galerija uopšte postoji?

Ko je kriv za tu situaciju? Prije svega, nažalost, galerija sama. Da bi bila prepoznata kao institucija koja bez obzira na tešku situaciju u kojoj se nalazi ipak funkcioniše i ostvaruje projekte vrijedne pažnje, galerija treba o tome obavijestiti javnost jer se dobija dojam da je ono što se dešava u galeriji privilegija samo za određeni sloj društva koji nekako dođe do informacija. Ako otvorite internet stranicu galerije na njoj nećete naći ama baš ništa od gore navedenih aktivnosti. Ni Facebook profil Umjetničke galerije ne nudi informacije koje bi mogle približno prikazati aktivnosti, planove i želje, niti pokazuje bilo kakvo animiranje da se dođe i posjeti galerija osim najava evenata. Na ova sasvim dva jednostavna kanala promocije koji ne zahtijevaju novac ni pretjerano mnogo vremena se na žalost vidi da zbog nezadovoljstva i frustracije situacijom u kojoj se nalazi, galerija nije pribjegla ni najjednostavnijim rješenjima u podizanju ljudske svijesti o značaju ove institucije.

Ono o čemu dalje treba govoriti naslanja se na prvi problem, a to jeste neaktivnost obrazovnih institucija u promovisanju i poboljšavanju statusa galerije. Da ne bi govorili o svim obrazovnim institucijama, osvrnimo se samo na one kojima lični profil zahtijeva stalni kontakt sa galerijom, a to su: Srednja škola primijenjenih umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti i Katedra za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na žalost, ostvaren je skoro nikakav kontakt sa ovim institucijama u cilju da se đacima i studentima približi bogatstvo kolekcije i način rada i funkcionisanja galerije. Krivica je naravno obostrana. Nezainteresovanost sa obje strane rezultovala je da je sa Katedrom za historiju umjetnosti ostvaren samo jedan inicijalni projekat prošle godine, za koji se nije dobio novac i koji je sada zaboravljen, a sa Akademijom i Srednjom školom primijenjenih umjetnosti skoro da se uopšte nema međusobna podrška. Kada su u pitanju izložbe o međusobnoj saradnji, u proteklih godinu dana ostvarene su dvije u saradnji sa katedrom, izložba ‘6 u 1’ i izložba ‘Treasures of Socialism’. Kada govorimo o međusobno ostvarenim aktivnostima, ovdje spominjemo one koje ne iziskuju novac (u to ne spadaju pomenute izložbe), već samo kvalitetno organizovanje i volju kako bi se četiri ustanove koje nailaze na velike probleme u svom radu međusobno podržale, jer ako budući historičari umjetnosti i umjetnici nemaju podršku od najstarije bosanskohercegovačke muzejske institucije i obrnuto, kako očekivati da će neko drugi kome je uživanje u umjetnosti hobi imati razumijevanja za probleme koji se javljaju.

Protesti ispred Galerije (Foto: Midhat Poturović)

Dakle, galerija mora izaći u susret svojim posjetiocima i potencijalnim posjetiocima, da bi dobila željenu reakciju. Naravno, kako je rečeno i na press konferenciji, galerija nije estrada i od nje se ne očekuje show program, ali također ne može se ni njegovati stav da to sve treba da ide polako -malo aktivizma i interesantnijeg pristupa ne bi narušilo status galerije kao kulturne institucije, nego bi privuklo više posjetilaca što galeriji i treba. Jer, samo kroz veću posjećenost moći će se pokazati da galerija zaista radi i da opravdano treba pomoć svojih građana.

U cijelu priču neminovno mora ući i edukacija, koja na žalost u objašnjenju koje su radnici galerije dali na press konferenciji kada su govorili o osobinama i djelatnostima muzejske institucije nisu ni spomenuli. Edukacija kao muzejska aktivnost se danas u muzejskoj teoriji i praksi nameće kao jedan od najbitnijih aspekata muzejskog djelovanja. Tu se uglavnom podrazumijeva edukacija djece, no nerijetka je i edukacija odraslih na različitim nivoima: od radionica preko vođenih posjeta i javnih rasprava, do organizovanih edukacijskih programa za koje su neophodni stručnjaci - muzejski edukatori. Edukacija je potrebna zbog više razloga, od kojih su neki podsticanje estetskog razvoja i opća umjetnička i kulturna informisanost, ali onaj učinak koji se ističe jeste stvaranje navike za posjećivanje i cijenjenje kulturno - umjetničkih institucija. Za mnoge takve projekte je potreban novac, što u ovom momentu nije zahtjev koji je najlakše ispuniti, no ono što se može uraditi je staviti edukaciju na listu prioriteta u svrhu unapređenja rada galerije.

Aktivnosti koje bi galerija mogla poduzeti sa nekom pristojnom količinom novca su neograničene. Ono što je galeriji neophodno jeste kulturni menadžment koji bi se brinuo isključivo o toj strani djelovanja. U sistemima koji su uređeni kulturne institucije se uglavnom finansiraju na više načina, od kojih su neki korporacijsko finansiranje, partnerstva, privatni donatori i članstvo na više nivoa (od nekog simboličnog do značajnijeg godišnjeg priloga). Mnoge od tih aktivnosti u Bosni i Hercegovini nisu moguće, no pogrešno bi bilo govoriti i da načina nema.

Ukoliko dođe do drastičnih promjena u legalnom statusu sedam institucija, ono što su one sve dužne uraditi jeste maksimalno profesionalizirati i osavremeniti svoj rad. Kada je konkretno galerija u pitanju, ona mora raditi mnogo veću komunikaciju sa javnošću - od mijenjanja ulaza, čak i njegove lokacije, koji sada nije nimalo transparentan, do medijske komunikacije i marketinga koji je zaista potreban; treba uspostaviti neophodan aktivni edukacijski odjela i odjel koji će se baviti isključivo politikom i sigurnošću kolekcije; zatim stroga zabraniti pušenje te zabraniti konzumiranje hrane i pića u prostorijama gdje su izložena umjetnička djela zbog visokog stepena rizika koji to predstavlja za umjetnosti samu i mnoge druge stvari koje su čak i u muzejima regije postale mandatorne, a da ne govorimo o velikim svjetskim muzejima.

Dok ne dočekamo da naše institucije zadovolje svjetske standarde, najgore što možemo uraditi jeste kriviti jedni druge i govoriti kako to ništa ne valja, što nam je do sada i bilo u prirodi. U ovom momentu, galerija treba pomoć i ako se pomogne galeriji stvorit će se nada da će se stvari moći mijenjati i na drugom nivou. Večeras su za 18:00 sati zakazani mirni protesti, na kojima je odziv bio poražavajući, pogotovo od strane umjetnika. Svako ima svoje razloge, no činjenica je da sve dok se ne počnemo međusobno podržavati, značajniji progres se ne može ni očekivati.

Ono umjetnika što je došlo i odlučilo da reaguje trenutno je najavilo protest u vidu zatvaranja umjetnika u Umjetničku galeriju u 21:00 sat gdje se planira ostati do ujutru, no još uvijek je neizvjesno da li će se to ostvariti.
 
U petak, 26. augusta, 20:30