Aida Salketić: O umjetničkoj grupi Zvono

Povodom otvorene izložbe "Oni su izlagali u Zvonu" koju možete posjetiti u galeriji Zvono/Underground, donosimo uvodni tekst kojim su sumirane decenije postojanja kultne umjetničke grupe iz Sarajeva.

Piše: Aida Salketić, historičarka umjetnosti

2. april 1982. - 10. juni 2010. godine – između Zvonā - zvona

Skoro pa dvadeset godina je prošlo od prvog do ponovnog okupljanja umjetničke grupe Zvono. Okupljanje možda i nije prava riječ, jer se na staroj lokaciji, koja nažalost sada nosi novo ime, nisu okupili svi članovi grupe Zvono, bar ne u opipljivom, fizičkom prisustvu. Istina, mogli smo ih se prisjetiti preko fotografija (odnosno mogli su to ovi stariji, mi mladi teško da se možemo koga sjećati) što ih je jedan od članova grupe Zvono Aleksandar Saša Bukvić izložio publici koja je došla prisjetiti se starih, ali i obilježiti početke nekih novih vremena. Oni sa fotografija, a Saša sjedeći na (vjerovatno) nekom svom tradicionalnom mjestu u nekadašnjem baru ''Zvono'', omogućili su jednoj novoj generaciji da proviri u to što su radili, da pokuša ponovo nešto pokrenuti uz potporu onih starijih i iskusnijih, te su na kraju dali klimoglav i onima koji bi nešto šarnuli ne iz ličnog doživljaja proteklih dvadeset godina, već iz ličnog proživljaja pročitanog, onoga malo što je ostalo, i slušanog, od strane usmenog predanja onih koji su bili na tom mjestu i u to vrijeme. Kako to Zvono i sva ta zvona oko Zvona izgleda nama kojima je čak i rat koji je rad grupe prekinuo, izgledao kao igra?

Štreberski rečeno, kratki neophodni rezime je sljedeći -  umjetnička grupa Zvono prva je značajna umjetnička grupa na području Sarajeva koja se pozabavila konceptualnom umjetnošću i stvarala u duhu koji niti je naslijedila, niti je preuzela od nekoga, nego ga je sama stvorila. Ako vjerujemo onome što nam pričaju, a nemamo razloga da ne vjerujemo, na svom samom početku grupa Zvono nije imala nikakvog uzora, nije nikoga kopirala niti se na nekoga ugledala i nije imala manifest. Bili su odlični studenti na sarajevskoj ALU i itekako dobri majstori svog zanata. Pored poslova koje su radili da bi pristojno zarađivali za život, srcem i humorom su radili za Zvono i izazivali reakcije publike i slučajnih prolaznika koji su ih zbunjeno posmatrali.

Na početku njih pet (tri slikara, jedna slikarica i jedan skulptor – Biljana Gavranović, Sead Ćizmić, Sadko Hadžihasanović, Narcis Kantardžić i Aleksandar Saša Bukvić), a kasnije šest (plus fotograf Kemal Hadžić), radili su performanse, happeninge, zatim prvi video na prostoru Sarajeva i Bosne i Hercegovine (zajedno sa Jusufom Hadžifejzovićem), ali stvarali su i u klasičnom mediju, u slici, odnosno skulpturi i fotografiji. Provocirali su perceptore i receptore, režimske umjetnike i uštogljene intelektualce, no uvijek mudro i bez ikakvih značajnijih problema sa sistemom. Šest akademski obrazovanih umjetnika  pričalo je svoju priču na jedan potpuno novi i šokantni način, ali prije svega su se, kako to duhovito i samouvjereno kaže jedini ostali ''zvonar'' u Sarajevu – skulptor i slastičar Saša Bukvić, ''ozbiljno zajebavali''.

Saša Bukvić također i za kompletnu konceptualnu umjetnost oduševljeno kaže da je odlična jer se ljudi tu tako dobro zajebaju. Koliko bi ga (ne)ozbiljno shvatili oni koji su redove i redove ozbiljnog teksta napisali o toj famoznoj postšeždesetosmovskoj konceptuali, o tome nećemo sada. Vratimo se na jedinu, ali upečatljivu vulgarnu riječ u dosadašnjem tekstu, na zajebanciju!

Da postoji neki rječnik za sinonime gradovima, sinonim za Sarajevo, pogotovo za Sarajevo 80-tih (ali, vidjećemo kasnije i za Sarajevo u najtežem periodu svježe historije), bi mogla biti zajebancija. Ono što je obilježilo kulturni život osamdesetih godina u gradu u kotlini sigurno jesu Sarajevski New Primitives. Prema pisanjima Nermine Zilđo za izložbu 1990. godine koja je predstavila SNP, ovaj pokret ''objedinjava karakteristična zbivanja u sarajevskoj kulturi osamdesetih, u muzici, filmu, pozorištu, arhitekturi, likovnim umjetnostima i književnosti...''  Dalje u tekstu stoji: ''Osnovnim načelom SNP-a može se smatrati preispitivanje identiteta – pokušaj da se vlastito biće objasni vlastitim jezikom, kroz vlastitu, ničim nametnutu prizmu. Manifestira se putem prividnog anti – intelektualizma i korištenja domaćih ikoničkih i leksičkih svojstava, kroz manipulaciju prvenstveno predrasudom o mentalitetu Bosanaca, uz posebno produktivnu upotrebu elemenata iz muslimanskog miljea sarajevske periferije.''

Saša Bukvić

S pravom ili ne, grupa Zvono smještena je u izložbu i katalog Sarajevski new primitives. U razgovoru sa Sašom Bukvićem, on neće dopustiti da ga poistovjećujete sa njima, reći će da su ih drugi tu smjestili, no bez obzira na želje i primjedbe glavnih i odgovornih, ako malo bolje pogledamo, moramo priznati da neke sličnosti ima. Šale, pošalice, cake i dosjetke koje su ad hoc ispadale iz usta Nadrealista, a dozvolit ću sebi da kažem da je jezik njihov osnovni i najjači medij kojim se služe, istina nisu mogle tako brzo i ekspresno ispadati ispod Zvona, a objašnjenje leži u prirodi medija.

Međutim, pozadina, uzrok ili korijen, nek' nazove ko kako hoće, je sličan. Oslobađanje od stega socijalističkog sistema, hrabrost da se kaže na način na koji želi da se kaže ono što želi da se kaže, te kafanska i čaršijska kreativnost, su faktori koji su utjecali na plodonosne i vatrene sarajevske osamdesete. Jer, ipak, Zvono je nastalo ni manje ni više nego u kafani, u kojoj su možda dobro poznate fraze nadrealista svojevremeno bile značajan kod u komunkaciji.

Ovdje nije cilj nabrajati i opisivati aktivnosti grupe Zvono, biografsko je ljepše kad živi u ovlaš zabilježenim crticama i u sjećanju, puko nabrajanje ubija poentu. Nego, šta je to što je Zvono oslobodilo u vizualnim umjetnostima? Možda se neki neće složiti da je to uradilo upravo Zvono, no dok nas neko ne podsjeti na još neke smjele i duhovite inovatore, mi ćemo vjerovati da je ova simpatična ekipa oslobodila humor i smjelost u tretiranju motiva u umjetnosti u Sarajevu. Treba napomenuti da su drugi centri tadašnje države (do '80ih) bili daleko ispred Sarajeva i Bosne i Hercegovine kada je riječ o takozvanoj novoj umjetničkoj praksi. Umjetnici u Sarajevu bili su manje-više neinformisani o onome što se dešavalo u svijetu, ali nenaprednost tehnologije i medija komunikacije koja je danas uzela velikog maha, tada definitivno nije mlade dovoljno precizno i aktivno obavještavala. Čak su i velike retrospektivme izložbe zaobilazile prijestolnicu Republike Bosne i Hercegovine, i moglo bi se reći da je i ta neka sprega, nazvat ćemo je otcijepljenost, odvajala umjetnike iz BiH od savremenih tokova u umjetnosti. Osamdesetih se situacija mijenja. Ove godine su Sarajevu donijele par velikih izložbi, kao što je izložba ''Umjetnost – kritika usred osamdesetih'', održana 1985. godine u Collegium artisticumu, a nezaobilazna su i Jugoslovenska dokumenta koja su održana 1987. i 1989. godine u Skenderiji.

Grupa Zvono, nezavisna od utjecaja sa strane, pojavljivala  se od zabačenih kupališta, preko glavnih šetališta i izloga, do stadiona. Na neke nove načine, na koje publika koja ih je posmatrala do tada nije bila navikla, su se iskazivali i predstavljali kao umjetnici.  Ono što je bitno pomenuti jeste da su humor, ironija i zajebancija bili prisutni u svakom njihovom umjetničkom poduhvatu. Čak i kada nam Saša Bukvić pripovijeda o Čizmićevim nastupima na rivi u Rovinju tokom ljeta gdje je slikao portrete prstima, u tome skoro da možemo i sada osjetiti sarajevski duh osamdesetih. Možda će biti previše smjelo ako opet kažemo da je upravo Zvono likovnjacima dalo zeleno svjetlo za tretiranje malo drugačije umjetnosti no što je to bilo ustaljeno do tada, no ako ta zasluga ne pripada samo Zvonu, onda sigurno možemo zasluge pripisati jednoj opštoj duhovnosti čiji su dio bili i, kako ćemo vidjeti ostali, upravo zvonari. I, ko zna šta bi još ova klima izrodila da poslije sunca nije nastupila četverogodišnja oluja, koja je promijenila i zauvijek obilježila grad u kotlini i sve protagoniste njegovog izrazito produktivnog i neobičnog kulturnog života.

Zvono krajem 80-tih

Sarajevski umjetnički krug se razbježao, kako ko, kako gdje i kako zbog čega. Kako su reagovali oni koji su ostali?

Pored brojnih umjetničkih intervencija, radova, fotografija, dokumentarnih filmova i drugih načina izražavanja, a samo neki od njih su izložba Svjedoci postojanja, zatim izložbe koje su se održavale u Collegiumu, Umjetničkoj galeriji BiH i galeriji ''Gabrijel'' Kamernog teatra 55 ,  ovdje ćemo se osvrnuti na jednu pojavu, koja je možda i najjasnije pokazivala sarajevski duh u ratu, kada je riječ o umjetnosti. Prije nego pređemo na stvar, trebamo reći da je plakat kao medij u Sarajevu istinski zaživio sa XIV ZOI, gdje je pod vodstvom izuzetno taletovanog dizajnera Mladena Kolobarića urađen total dizajn identiteta Olimpijskih igara. Naravno, plakat i grafički dizajn kao medij izražavanja je postojao i ranije (osnivanjem odsjeka za grafički dizajn pri ALU 1973. godine počela se školovati prva generacija sarajevskih dizajnera), međutim sa ovim ostvarenjem sarajevski dizajneri su se nadaleko pročuli i ohrabreni su za dalje i aktivno stvaralaštvo. Nepunih deset godina kasnije, Sarajevo će opet biti prepoznato po plakatu, ovaj put ratnom, i to preko dvije grupe: Trio i Art&Publishing, te preko radova mnogih istaknutih pojedinaca.

Naravno, bezbrižni humor i dakako ironija prepoznati u radu Zvona nisu mogli biti u potpunosti preneseni na stvaralaštvo umjetnika koji su djelovali u Sarajevu u ratu, za što nadamo se ne trebamo davati detaljnija objašnjenja. No, kreativni duh, nada u opstanak i želja za umjetničkim oblikovanjem tuge, bijesa i razočarenja a da to ne izgleda patetično i ne izaziva sažaljenje, itekako se osjete u ovim djelima. Da opet ne bi odoljeli iskušenju i pribjegli pukom nabrajanju i opisivanju, pokušajmo dati neku okvirnu sliku.

U Sarajevu bijesni rat, opkoljeno je sa svih strana, agresor ne samo da želi zauzeti grad nego ne preza od smaknuća bilo kojeg živog bića kad god mu se za to ukaže prilika. Oni gore teže ka totalnom uništenju, a ovi dolje žele opstanak, i ni jedni ni drugi ne biraju sredstva. I u toj na izgled beznadežnoj borbi za opstanak našlo se mjesta za umjetničko izražavanje. Ali, opet moram napomenuti, ne izražavanje zbog kojeg slijedi titraj u oku i duboki uzdah saosjećanja, već umjetnost koja kao da vrišti: ''Mi živimo i živjet ćemo!'' Upravo zbog takvog realnog duha koji bez puno srkleta prihvata ono što mu život nameće i oblikuje to u sebi svojstveni jezik, koji je markiran od osamdesetih pa na ovamo ako ne istim onda sličnim osjećanjem stvari i stvarnosti, umjetnost stvorena u Sarajevu je neponovljiva i do vraga inspirativna i interesantna. Možda ovdje zvučim kao neki nepopravljivi patriota, no meni ne smeta da nosim taj krst.

Ranije pomenuti mi mlađi, kojima je i rat izgledao kao igra koja ima ili nema nekakav nama nepoznati kraj, ne možemo, a to odgovorno tvrdim, imati zrelo i utemeljeno sjećanje o onome što se dešavalo i o, što je još bitnije, ljudima koju su bili najistaknutiji protagonisti tog kompletnog haosa, bilo kao ratnici, bilo kao umjetnici. Svi su se borili na svoj način. Sjećati se samo nekog sijevanja, buke, deranja, vrištanja, frke i trke i nije baš neki temelj za pisanje o tom ratu. No, postoji jedna druga stvar: znatiželja i još uvijek dječije promatranje i divljenje onima koji su imali snage i hrabrosti da u toj cijeloj borbi zaista kažu nešto. Subjektivno, mom srcu najdraži je triovski plakat, poznatiji kao ciklus ''Razglednice iz Sarajeva'', njih trideset i šest, i evo kako tu pronađoh ironiju i zajebanciju kojoj je Zvono dalo zalet (možda nije slučajnost što je u Trio smješten u katalog Sarajevski New Primitives, a oni sa malo boljim pamćenjem sjetit će se Soldatskog bala i brojnih ostvarenja za covere albuma i plakate pozorišnih predstava).

''Razglednice iz Sarajeva'' u svojoj izvedbi provociraju nekolicinu svjetski poznatih brandova, zatim dijalogiziraju sa pop-artom i pop kulturom šezdesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama, a nisu ostale dužne ni piscima, filmskim herojima i muzama, klasičnim umjetničkim idealima, punk i rock grupama. Citirajući mnoge slavne motive sa sredine stoljeća koji su u sebi nosili duh revolucije, oslobođenja, građanskih prava i borbu za ravnopravnosti, novi koncept ih sada izjednačava samo sa jednom borbom, sa borbom za opstanak bez obzira na spol, dob ili nacionalnost. Ime glavnog grada Bosne i Hercegovine pojavljuje se na gotovo svim razglednicama. Stavljen u taj kontekst, opkoljeni grad nosi duplu poruku – direktnu poruku onoga što se dešava u njemu kroz prikaze porušenog grada i otvorene molbe za pomoć, i ironijsku poruku Zapadu koji dozvoljava krvoproliće na marginama Evrope. Ono što Trio radi daleko je od oplakivanja bezizlazne ratne situacije. Daleko je i od slikanja ''cvijeća i proljeća'' koje bi svakodnevne crne misli trebalo da odvede u neki ljepši, idealizirani svijet. Jer, baš kao što je Adorno poslije Drugog svjetsko rata rekao da je nakon svih strahota što su se desile pisanje poezije barbarsko, tako nam i Trio pokazuje možda jedan od neobičnijih mehanizama umjetničkog stvaralaštva pod opsadom.

U svakom slučaju, ono što je značajno za Trio, ali i za Sarajevo, jeste da, bez obzira na sve, u Sarajevu umjetnički duh tada nije uništen. I zaista nije bio! Razglednice su među ljudima kružile spontano i svakako su bile aktuelne, bile su aktivan dio svakodnevnice jer su je ne sebi svojstven način odražavale. Na taj spontani način su i izlazile iz Sarajeva i pročule se po svijetu. Bojan Hadžihalilović, jedan od članova grupe Trio, kaže da je svako ko je došao tada u njihove prostorije dobijao na poklon jednu od razglednica koje su, važno je napomenuti, nastale u roku od sedam dana i istog momenta postale opće dobro. Nažalost, zbog stanja u kojem su nastale, ili možda na sreću, zbog sustizanja savremenih tendencija u umjetnosti, one su afirmisale izjave Claesa Oldenburga, jednog od vodećih umjetnika pedesetih i šezdesetih godina u Americi, koji kaže ''I am for an art that is political-erotical-mystical, that does something other than sit on its ass in a museum. (...) I am for an art that embroils itself with everyday crap & still comes out on top. ''  (Ja sam za umjetnost koja je politična-erotična-mistična, koja čini nešto drugo osim da sjedi na svom dupetu u muzeju (...) Ja sam za umjetnost koja se hvata u koštac sa svakodnevnim neprilikama i još uvijek se izdiže na vrh. Prevod A.S.)

Claesova izjava se bez imalo dvoumljenja može proicirati i na ono što je Zvono radilo prije rata i što pokušava raditi opet. Umjetnost Zvona nije toliko socijalno angažirana koliko su to bile Razglednice u svoje vrijeme. Ona se defintivno izmigoljila iz sterilnih bijelih galerijskih prostora, što je za dizajn svakako zbog samog medija u kojem se radi neophodno, ali imaju... imaju ova dva fenomena tu neku glasovitu, simpatično – duhovitu zajedničku notu.

Naravno, stoji sada pitanje šta sa nama mladima koji trebano nastaviti tradiciju umjetnosti? Ono što se treba učiniti, a što zajedno sa ponovnim pokretanjem Zvona već neko vrijeme rade Jusuf Hadžifejzović i njegova izvrsna ekipa sa Subdokumentima, jeste pokušati spojiti mlade sa starima, odnosno one koji žele sa onima koji znaju kako. Ali ne treba misliti da postoji velika rupa između nekad i sad.

Šta se desilo u međuvremenu? U naslovu su pomenuta neka zvona između Zvonā. Iz napisanog se već može vidjeti da nije da se ništa nije radilo. U međuvremenu smo se  osamostalili, zatim obogatili novim medijima komunikacije, počeli smo više putovati, istraživati ono što smo do sada propustili, a i osnovali smo itekako potrebnu Katedru za historiju umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Oficijelne institucije su se malo više otvorile ka savremenim tendencijama u umjetnosti, otkako su ove ušle u knjige, a i opća klima ka umjetnosti što ne visi na zidu i ne stoji na pijedestalu malo se promijenila. Otvorene su i neke nove institucije, pokrenuti su neki interesantni projekti. Stasali su mnogobrojni mladi umjetnici koji svojim djelovanjem ispunjavaju ovaj grad. Okreće se, ipak. No, potreseno i otrovano teškim četverogodišnjim iskustvom i činjenicom da sjećanje baš ne funkcioniše po opcijama: delete, hide ili ignore, zatim hrabrim dizanjem iz pepela, Sarajevo se promijenilo. Otišlo je mnogo toga dobroga, a ono kvalitetno što je ostalo utišalo se, ali ipak stvara.

U toj čudnoj kotlini ima dosta, dosta potencijala, i što nam je najdraže ni ovi likovi koji su već sebi osigurali mjesto u antologijama nisu prestali vjerovati u produktivnost sarajevskog duha. Tako smo se neku noć i našli na ponovnom otvorenju kafane i grupe ''Zvona''.

Istina, Sarajevski New Primitives živi još samo u sjećanjima i u frazama koje se i dan danas čuju po sarajevskim ulicama, tako da Zvono definitivno nema onaj kulturni duh oko sebe koji je imalo nekada. Ali onako kako se rat pokazao produktivnim za umjetnike, tako može iz sada dosta težeg i promijenjenog stanja izaći nešto mnogo dobro. Plač za onime što je prošlo nikada nikome ništa dobro nije donijelo. Ovdje se krenulo naprijed. Da li je to još jedan od znakova da se ovdje zaista nešto dešava? Tome ćemo suditi kroz neko vrijeme, sad samo možemo pretpostavljati, nagađati. Ono što je bitno je da je ponovo zazvonilo.