Ahmed Burić: Studentski procesi i svinjska kuga

Šta bi se trebalo dogoditi da počnemo razmišljati? Budžeti, valjda.

Piše: Ahmed Burić

Pojavila se prije nekoliko dana svinjska kuga, novi virus koji vrlo ozbiljno prijeti ljudskim životima. Svjetska zdravstvena organizacija podigla je stepen pripravnosti na četvrti nivo i ostala su joj još samo dva. Četvrti nivo, naime, znači da se bolest bez obzira što je životinjskog porijekla može prenijeti ljudskim kontaktom. Naši stručnjaci su osnovali komisiju koja će izvještavati institucije i građane o eventualnoj opasnost, ali se načelno tvrdi da opasnosti nema. Narodskim rječnikom kazano, iako je bolest već stigla i u Austriju, smatra se da nas ne može zakačiti, jer Bosna i Hercegovina, uglavnom, nije zemlja krmetine.

"Neće, valjda, na nas" je jedna od najčešćih bosanskih mantri kad se sprema kakva katastrofa. Budući da nas nijedna dosad nije zaobišla, valjalo bi upotrijebiti standardnu negaciju - neće k...., ali pristojnost i medijski prostor to ne dozvoljavaju. Bilo kako bilo, taj projekt svinjske kuge je "ušuškan". Kod nas je tako da su svi za nešto kad "imaju budžet." Svjetska zdravstvena organizacija će odvojiti nešto para pa će s naći i neko ko će o tome razmišljati.

S druge strane, u susjednoj Hrvatskoj top-tema je štrajk studenata.

Krenulo je skoro bezazleno, u Zadru, gdje se nalazi jedna od najljepših zgrada filozofskih fakulteta na svijetu. Na samoj rivi, uz more, studenti su prvom organizovanom akcijom zatražil besplatno školovanje. Onda je krenulo lančano: pridružile su im se kolege iz Zagreba, Pule, Osijeka, Varaždina, ministar obrazovanja koji izgleda kao desničar iz američkih filmova b-produkcije nije se prva tri dana ni oglasio, a studenti su naravno proglašeni da su sljedbenici jedme, u ovom slučaju, lijeve, SDP-ove opcije. Ništa novo. Izvještaji o studentskim demonstracijama govore kako se radi o novoj generaciji koja ne pije, ne puši, nema klasične vođe, i dok čeka rezultate pregovora vježba jogu i gricka makrobiotičke kekse. Simpatično, i posve nespojivo s "komunjarama". Ali, danas je tako: čim se na bilo koji način suprotstavite gramzivom apsolutističko kapitalističkom sistemu vrijednosti u kojem sve, pa i univerzitet moraju biti privatni, odmah ste komunjara. E, pa neće biti.

Što se nas tiče, mi ne moramo brinuti. kod nas je studentska populacija još uvijek podobro uspavana u konceptima koji su zacrtali nacionalisti. Što bi studentima rekao uvaženi kolega Nerzuk Ćurak - "u našem obrazovnom sistemu postoji čip koji odgaja nacionaliste u vama, drage kolege." Druga stvar su privatni univerziteti na kojima studiraju djeca onih roditelja koji im to mogu priuštiti. Kod nas se, naprosto, ne može desiti da iz siromašne obitelji u Buća Potoku izraste talentovan fizičar/ka, jer njega ili nju roditelji neće moći upisati tamo gdje se to može prepoznati. Jer znate, nemaju budžet.

Za to vrijeme našu univerzitetsku scenu "brinu" drugi problemi. Do kraja banalni, poput administrativnih začkoljica ili načina uvođenja Bolonjskog procesa. Veli neku noć na emisiji u kojoj smo trebali nešto ozbiljno i (valjda) Pošteno razgovarati jedan od neformalnih šefova bošnjačkih budžeta Hasan Čengić. "Vjerujte mi da ja u kući po 24 sata slušam o Bolonjskom procesu, da bi to mogao biti i razlog za razvod braka." Čengićeva supruga je, dakle, vrlo ozbiljno shvatila reformu visokog obrazovanja (imaju budžet, valjda), pa se muž žali na tretman.

Svaka čast. Neko misli i o studentima. Makar i na uštrb braka.

Ali, što se suštine tiče, niko se ne treba brinuti. Profesori optuženi za seks skandal na Pravnom fakultetu u Tuzli i Sarajevu slobodni su građani. Ovo i pišem zato jer sam vidio jednog od njih kako se šepuri po štandovima tek završenog Salona knjiga u Skenderiji. Krivica je sljedstveno sramnom zakonodavstvu, i nemanju budžeta, spala na vozača - svodnika, koji je, na kraju će tako ispasti, podvodio djevojke koje su izrazile želju da polože ispit, a da ne uče. Da se to, bez budžeta, ili s njim na brzinu "sredi".

Situacija u kojoj se ova zemlja našla je negdje na pola puta između svinjske kuge i studentskih demostracija. Vlast se nada da nije se da ni jedno ni drugo "neće nas." Odnosno , nada se da hoće, ako ima budžet. Ako nema - onda ništa! Nek' pomru ljudi i od kuge, a i nek studenti sanjaju da će im se diploma negdje važiti, iako u Evropu, uglavnom, odlaze raditi kao konobari/ce. A čini se da je suština opet vrlo blizu: u činjenici da sam neki dan razgovarao s čovjekom koji je profesor na čak pet univerziteta, od kojih su dva "državna", dva privatna, a jedan, takozvani, mješoviti. Na svim tim univerzitetima on ima katedre i bez želje za unižavanjem njegovog znanja, valja izraziti sumnju u to da jedan čovjek, bez obzira kakvih kapaciteta bio, može istim kvalitetom znanja opsluživati pet visokoškolskih ustanova. Stvar je, pogađate, u budžetu. On zaradi pet plaća i on je "intelektualni" tajkun. Tako je i sa univerzitetima: zašto bi se studenti mučili pa studirali toliko godina kad postoji ustanova koja vam može izdati diplomu za bitno kraće vrijeme. Samo ako, naravno, imate budžet.

Što se odgovora na ovo pitanje, naravno da postoji. U knjizi "Uvjeti obrazovanja" Marcel Gauchet, francuski povjesničar i filozof govoreći o krizi znanja kaže: "Ekonomija, na izvjestan način, proždire znanje. Nametnula mu je model koji je u stvari mašina za proizvodnju rezultata, koji ne vodi ni malo računa o razumijevanju fenomena. Međutim, čak i ako je to jedna od njegovih funkcija, znanje ne može služiti isključivo za proizvodnju bogatstva. Znanje nam treba kako bi nam pomoglo da razumijemo naš svijet. Ako univerzitet više nije u situaciji da nam daje tu vrstu znanja, onda je to njegov kraj."

Tako nekako. Iluzija da je svijet mjerljiv znanjem morala je ustupiti mjesto priči da se svijet može izmjeriti budžetima. Ni jedno ni drugo nije tačno i moraće se tražiti balans. Brutalno kazano: između svinjske kuge i studentskih procesa.

Ahmed Burić za RadioSarajevo