Predstava: Kokoš

U srijedu, 13. maja u 20h publika Sarajevskog ratnog teatra će imati priliku pogledati predstavu „Kokoš“ u režiji Selme Spahić. Ova predstava predstavlja dio triologije „Stoljeće jedne porodice“ koja je nastala u produkciji Festivala MESS, BITEF-a i ZeKaeM-a u partnerstvu sa Sarajevskim Ratnim Teatrom SARTR. 

Režija: Selma Spahić
Igraju: Jelena Kordić-Kuret, Filip Eldan, Nikša Eldan, Alban Ukaj
Autor: Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonjić i Dario Bevanda
Muzika: Draško Adžić
Scenografija: Mirna Ler
Kostimografija: Lejla Hodžić
Scenski pokret: Thomas Steyaert
Saradnik na tekstu: Bekim Sejranović
Asistent režije: Benjamin Dizdarević
Fotografija: Velija Hasanbegović
Šef tehnike: Damir Fazlagić
Majstori svjetla: Nedim Pejdah, Nedim Kukavica
Majstor zvuka: Sretko Vujić
Izvršna produkcija: Belma Jusufović, Aida Mujković

„Prvi svjetski rat u kontekstu Sarajeva manje nas je zanimao kao skup historijskih činjenica, a više kao niz toposa koji povezuju ratove proteklog stoljeća. Umjesto romantičarske evokacije rata, težište predstave je na slikama gladi, sebičnosti i nasilja, kao nusprodukata instinkta za preživljavanjem. U istraživačkom procesu prikupljena je arhivska dokumentarna građa koja se prvenstveno odnosila na informacije direktno vezane za način na koji rat suštinski mijenja život jedne zajednice, kako na društvenom, tako i na ekonomskom planu. Pozivi na regrutacije, svakodnevni izvještaji o cijenama na pijaci i stanju na ratištu, upustva za mjere zaštite u slučaju zračnog napada – samo su neki od dokumenata koji su nam pomogli u približavanju tadašnjim životnim okolnostima. Narativna struktura predstave inspirisana je motivima iz romana „Velika bilježnica“ spisateljice Ágote Kristóf, jednako kao i minimalistički pristup građenju situacija i dijaloga. Na osnovu toga su osmišljene i situacije za glumačke improvizacije, iz kojih je nastao obiman dramski materijal po kojem je struktuiran i raspisan tekst predstave. Bilo nam je važno preispitati, i ako je moguće, subvertirati okvir (produkcioni, konceptualni) u kojem predstava nastaje i prezentuje se. Prije svega, izbjeći postmodernističku paradigmu neupitne porodice kao žrtve nemilosrdne historije. U predstavi je obitelj itekako prisutna, ali kao monstruozna, nemoćna i suštinski pervertirana zajednica. Historija i rat se u početku pojavljuju kao prirodne sile koje prijete ulaskom u njihov privatni prostor, da bi se na kraju ispostavilo kako se u tom prostoru ti procesi ne samo prelamaju, već i nastaju.

Druga bitna stvar bila je odgovoriti na pitanje kako (i zašto?) tematizirati prošlost (već daleku?), pritom govoreći o našem vremenu. Formalno-narativni eksperiment kao metateatarska nadogradnja odgovora na to pitanje proizašao je iz promišljanja uloge pozorišta u prošlih sto godina, od naturalističkog teatra, preko građanskog kazališta kao voajerističkog prozora u intimu likova realističke psihologizacije, do teatra participacije publike. Na taj način prošlost se priziva da bi progovorila o sadašnjosti, a medij postaje poruka, mcluhanovski rečeno.

Od Prvog i Drugog svjetskog rata, pa do ratova 90-tih, istorija 20. i 21. stoljeća na prostoru popularno zvanom „Balkan“, često se svodi na dvije vremenske odrednice – ratno i postratno doba. U svakom postratnom periodu, znanom i kao mir, česte su tendencije revidiranja povijesti i relativiziranja uzroka i posljedica rata. Danas, kada već uveliko živimo neoliberalni kapitalizam, u kojem se historija često postmodernistički svodi samo na ličnu interpretaciju događaja, postaje važnije nego ikad reći istinu.Našu istinu.“ Drama Team B.A.D. (Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić, Dario Bevanda)