Zvuk Sardinije

Usred Mediteranskog mora uzdiže se jedan otok koji pripada Italiji, ali je autonomna regija. Ima ugodnu klimu, zanimljivu historiju, i specifičan zvuk. Toliko poseban da je pod zaštitom Unesco-a. I samo ga možete pronaći tu, na tom otoku. Zove se Sardinija, i jedna je od najinteresantnijih kulturnih regija u cijeloj Italiji, a u muzičkom smislu jako poznata po jednoj vrsti polifonog pjevanja - cantu a tenore. Ova je muzička praksa višestruko specifična, ali iako najznamenitija sa Sardinije, nije i jedina njena muzička osobenost.

Prošlost

No, svaki zvuk lokalnog u svojoj pozadini ima i izvjesni historijski i kulturni kontest. U slučaju Sardinije radi se o vrlo šarolikom i burnom njenome životu i prošlosti. Ovaj je otok jedno od najstarijih geoloških tijela u Evropi. Stalna su se naselja tu pojavila već u neolitu, a prvi stanovnici su vjerovatno bili Etrurci. Nešto kasnije, oko 1000-te godine prije nove ere, Sardiniju su počeli posjećivati Feničani, njihovim posredstvom ih je zauzela Kartaga, a nakon poraza u prvom Punskom ratu, Sardiniju su prepustili Rimu, i ona je postala Rimskom provincijom. Po propasti Rimskog carstva ući će u sastav njegovog novog, Istočnog dijela, Bizantije, a sa njim će doći na Sardiniju i kršćanstvo.

Otok je u 11. stoljeću podijeljen na četiri oblasti, kojima upravljaju suci (iudices), a sjedišta su im Cagliari, Arborea, Logudoro i Gallura. Papa Bonifacije VIII. daje 1297. otok u feud aragonskom kralju Jakovu II. Godine 1479, usljed braka Ferdinanda II od Aragona i Isabele od Kastilje, ''Kraljevstvo Sardinija'' postaje špansko. Takvo je ostalo nekih 400 godina, do 1720, i asimiliralo mnoge španjolske tradicije, običaje, jezičke izraze, o čemu svjedoči i nešto od muzičke baštine Sardinije. Nakon što je još bila u sastavu Austrije, te pokušaja okupacije od strane Fancuza, potom i kontrole engleske flote, 1861. godine, Sardinija postaje sastavnim dijelom Italije 1948., i autonomna pokrajina s regionalnom skupštinom.



Sardinija je mnogo štošta preživjela, a iz nje i danas dolaze ugodni i lijepi zvuci tenore pjevanja, pjesama uz gitaru, i duhovne muzike, i to na, uglavnom, sardinskom ili sardu jeziku, koji je po svojim leksičkim i gramatičkim svojstvima najudaljeniji od svih ostalih romanskih jezika. Latinskog je porijekla, sa uticajima katalonskog jezika i korijenima etrurskog i feničanskog, što je i razumljivo obzirom na pomenutu silovitu historiju.



Muzika

Iz ove historijske matrice profilirala se i kulturna, pa sa njom i muzička, građa otoka Sardinija. Pravi lokalni specifikum iste jeste upravo cantu a tenore. To je, kako je rečeno, jedan stil polifonog pjevanja, tradicionalnog na Sardiniji, koje je zapravo karakteristično ponajviše za tamošnju regiju Barbagia smještenu u centru Sardinije. Tenore nije u vezi sa riječi tenor, oznakom vokalnog registra. Radi se o vrsti pjevanja i formi obično profane muzike, a izvode ga grupe od četiri muška pjevača od kojih svaki ima svoju specifičnu ulogu.

Vodeći je oche ili boche, što na sardu jeziku znači jednostavno glas. On izvodi onaj osnovni muzički motiv i stihove. Nasuprot njemu je bassu, koji izvodi isti ton kao boche, ali u dubokom registru i nazalno. Preostala dva glasa smještena su negdje između – to su contra, koji je na petom stupnju iznad bassu, te mesu oche, drugi međuglas. Osim u registru, zanimljiva je ovdje i međusobna razlika glasova u samome načinu izvođenja – oche i messu oche pjevaju normalnim glasom, dok contra i bassu pjevaju tehnikom koja utiče na grkljan, pa vrlo specifično zvuče. Podsjeća to malo na još jedno naročito, grleno pjevanje iz Tuve.

No vratimo se pjevanju tenore. Što se teksta tiče, oche izvodi stihove koji mogu biti epskog, historijskog, satiričnog, ljubavnog naravno, ili čak protestnog karaktera. S druge strane, ostala tri glasa, chorus, ustrajavaju na izvođenju slogova koji nemaju neki određeni smisao i zvuče nešto poput bim-ba-rim, bim-bo-ba-ri-là, no razlikuju se po selima u kojima se ovo pjevanje izvodi. Inače, cantu a tenore dovodi se u vezu sa davnom prošlošću centralnih dijelova Sardinije, njenih brdovitih pejzaža kojima su prolazili mnogi pastiri sa svojim stadima, i u dugim periodima, odvojeni od porodice, često pjevali. Mnogi vjeruju da mesu oche imitira zvuk vjetra, contra blejanje ovaca, a bassu mukanje krava.

Cantu a tenore se još zove i cuncordu, ili pak cuntrattu, s tim da ovo prethodno može imati duhovni karakter. Iako se danas tenore i cuncordu pjevanje veže za muške skupine, postoje sjećanja i na to da su i žene nekada pjevale tako. Kako bilo, danas, nakon odluke iz 2005. godine, cantu a tenore je Unesco smjestio medju vrijedno nematerijalno svjetsko naslijeđe.

http://www.youtube.com/watch?v=mMddrMMqm00


Možda danas najpoznatiji predstavnici ovog osobenog stila pjevanja van Sardinije su Tenores di Bitti, iz mjesta Bitti, koji su internacionalnu pažnju privukli nakon saradnje sa Peter Gabrielom, koji se jako zainteresirao za njih i ovu vrstu pjevanja, i ne samo on već i umjetnici kao što je Frank Zappa ili Ornette Coleman. Gabriel je zaista sam lično doputovao u Bitti da snimi za svoju Real World etiketu ove izvodjače. Tenores di Bitti su bili i dijelom Womad festivala, a današnje vrijeme oni imaju i svoju vlastitu školu pomoću koje žele, radeći sa mladim ljudima, prenijeti i sačuvati ovu vrijednu muzičku tradiciju.

http://www.youtube.com/watch?v=caNoshxc0b0


No, nije samo cantu a tenore specifično za Sardiniju. Postoji tu još pregršt drugih zvučnih dragulja, a među njima i jedan instrument koji je baš vezan za ovaj otok. To su launeddas, najtipičniji sonorni instrument na Sardiniji koji datira još iz osmog stoljeća prije Krista. Možda mu je najsličniji egipatski argul, a radi se ustvari o vrsti trostrukog klarineta, iako je od njega mnogo drugačiji. Sastoji se od tri drvene cijevi sa piskom – najduža je ''tumbu'', ona proizvodi duboki prateći ton, zatim je tu ''sa mancosa manna'', žicom vezana za prethodnu, te treća "mancosedda" ili "destrina" na kojoj se izvodi melodija.

To su launeddas, izgledom vrlo jednostavan instrument koji se čitav može sakriti pod košulju, ali potrebne su godine i godine njegova studiranja da bi se ispravno i dobro svirao. Vjerovatno najznamenitiji izvodjač i pravi virtouz launeddasa sa Sardinije je čovjek koji se zove Luigi Lai, koji je između ostalih iznimno zaslužan i za to što se svijet van lokalnog ambijenta upoznao sa ovim instrumentom.

http://www.youtube.com/watch?v=g-5amqawD_c


Pored pomenute jedne vokalne i druge isključivo instrumentalne forme, Sardinija baštini i vrlo lijepu tradiciju vokalno instrumentalnu. Nju obilježava cantu a chiterra, odnosno pjevanje uz gitaru. Specifično je za sjeverozapadnu regiju Sardinije Logudoro i sjeveroistočnu Gallura. Svoje izvore i porijeklo ima u nekadašnjim međusobnim takmičenjima lokalnih umjetnika na gradskim trgovima. Ti pravi muzički turniri bili su događaji u kojima su se pjevači nadmetali u eleganciji te vokalnoj jasnoći i glasnoći izvodeći uz gitaristu tekstove iz kakve knjige poezije, ili improvizirajući na zadatu temu - života i smrti, vina i vode, siromaštva i bogatstva, a nastojali su biti što izdržljiviji i inventivniji po pitanju melodioznosti.

Ova tradicija je vjerovatno začeta na prelazu u 20. stoljeće i od tada je kategorizirana – kroz takmičenja profesionalnih pjevača i gitarista u poslijeratnom periodu – u 12 i više tipova pjesama.

Još uvijek se na tamošnjim festivalima održavaju ova takmičenja u kojima pjevači – cantadores, izvode ili improviziraju stihove na neku temu često uz pratnju gitare.

http://www.youtube.com/watch?v=Jn5E6Zseizo


Na otoku Sardinija djeluju i brojne horske skupine i solisti, veoma poznati i priznati, i na svome repertoaru imaju pjesme kao što su ''Adios Nugoro amada'', koja je postala himnom onih sa Sardinije koji su morali napustiti svoju zemlju, ''Deus ti salvet Maria'', koja je vjerovatno najpoznatija pjesma na sarda jeziku, ili pak ''Nanneddu meu'', od Peppino Mereua, koji je bio poznati sardinijski pjesnik.

http://www.youtube.com/watch?v=hU3ACYXgNIw


Živuća tradicija

Ovo sve je samo djelić kulturne baštine Sardinije, njene prošlosti ali i sadašnjosti u kojoj bogata tradicija još uvijek živi, dobro je i zdravo, a i oni mlađi su angažirani na njenome očuvanju. No, za nju se interesiraju i mnogi izvana, pa je recimo 2004 godine Andy Kershaw sa BBC-ja otputovao tamo i intervjuirao mnoge umjetnike.

Sardinija naravno ima i nove izvođače nekih popularnih žanrova i pravaca, ali o tome nekog drugog puta u nekoj drugačijoj priči.