Verlaine i Rimbaud: Ljubavna priča

Kad je 1871., sa samo 17 godina, osvanuo u pariškim boemskim krugovima, mladi Arthur Rimbaud (1854. - 1871.) bio je obični neotesanac sa sela, koji se nije libio da negodovanje suvremenim pjesništvom pokaže javnim mokrenjem po rukopisima starijih kolega. Ipak, među istim tim kolegama ubrzo će steći itekakvo poštovanje, osvajajući ih čarobnom i opsesivnom poezijom.

Siguran u svoju veličinu
Ekscesan, buntovan, gotovo anarhičan u stavovima i nastupu, bio je siguran u svoju književnu veličinu, iako mu nikad nije bilo istinski stalo da pisane tragove te veličine zaista i objavi.

Nakon što je u avgustu iste godine nekoliko pjesama poslao tada već etabliranom pjesniku Paulu Verlaineu (1844. - 1896.), iz Pariza je uslijedio poziv: "Dođi, draga velika dušo, pozivamo te, očekujemo te". Susret dvije pjesničke duše prerast će u fatalnu i tragičnu ljubavnu vezu.

Rođen u ardenskom Charlevilleu, kao drugo od petero djece seljačke kćeri koja se, nakon suprugova bijega, prozvala udovicom, Jean Nicolas Arthur Rimbaud isticao se kao bistar, uzoran, često nagrađivan đak, dok 1870. nije prvi put pobjegao od kuće, što će se od tada redovito ponavljati.

Godinu dana kasnije priključit će se - na nekoliko dana - pobornicima Pariške komune i napisati poneku revolucionarnu pjesmu, prije nego što će se - za daljnjih par godina - definitivno oprostiti od stega građanskog života.

Ljubav, hašiš i apsint
Zajedno sa deset godina starijim prijateljem utonut će u ekstatičan delirij, sazdan od ljubavi, hašiša i apsinta, "pjesnikova trećeg oka", kako je to nekoć popularno piće krstio Verlaine. Savremenike, ali i kasnije generacije, zadivit će svojom poezijom i proznim pjesmama, šireći, kako će to osamdesetak godina kasnije formulirati francuski pisac Maurice Blanchot, "poput nikog drugog oko sebe osjećaj da je prkosom iznudio nemoguće".

Rođen 1844. u Metzu, obrazovan u pariškom Liceju, Paul Verlaine također je slovio kao izuzetan pjesnik. Prve pjesme napisao je sa 14 godina, pronašavši inspiraciju u Baudelaireovim Cvjetovima zla. Odustavši od studija prava, prihvata se posla u javnoj upravi, a 1870. ženi se Mathildom Mauté, koja će mu godinu dana kasnije roditi sina. Od ranije poznat po burnim izljevima temperamenta nakon konzumiranja prevelikih doza alkohola - Verlaine je potkraj šezdesetih dvaput pokušao ubiti majku - nakratko se smiruje u braku, no ekscesi izazvani apsintom ubrzo se nastavljaju. U pijanom bijesu sve češće će fizički nasrtati na ženu i dijete, prisilivši je naposljetku da pobjegne roditeljima. Iako je, prema vlastitom priznanju, i dalje voli, u to vrijeme emotivno je više nego rastrgan između Mathilde i mladog Rimbauda.

Sablaznili kulturnu scenu
Već u septembru 1871. Rimbaud posjećuje Verlainea u Parizu i na užas njegove porodice privremeno se nastanjuje kod njega. U to doba već je napisao svoj čuveni Pijani brod. Zbog učestalih ekscesa i njima izazvana prezira, što ga porodica iskazuje prema mladom pjesniku sa očiglednim nedostatkom građanskih manira, Verlaine ga smješta kod prijatelja, a zajedno sablažnjavaju parišku kulturnu scenu.

Buntovan stil života
Kako je sve intenzivnija ljubavna afera između Rimbauda i Verlainea s vremenom postala javna, skandalu više ništa nije stajalo na putu. Pod duševnim stresom, svjestan da više nema načina da održi kakvu-takvu reputaciju, Verlaine se sve više prilagođava Rimbaudovom buntovnom stilu života. Njihove zajedničke pijanke, praćene s Verlaineove strane sve češćim brutalnim ispadima, natjerat će nnjegovu ženu da ultimativno zatraži od njega da se odluči između nje i Rimbauda. Pod pritiskom takva života, Verlaineova ličnost sve se više osipa.

U maju Rimbaud se vraća u Pariz i nagovara Verlainea da pođu u Bruxelles, ne obazirući se na preklinjanja žene, koja ga u očaju prati čak i na stanicu. Uvidjevši da braku nema spasa, Mathilde se sama vraća kući i traži razvod.

Nedugo zatim dvojica ljubavnika nastanjuju se u Londonu. Rimbaud tu započinje rad na ciklusu Iluminacije, a Verlaine završava Romance bez riječi.

U aprilu 1873. želja da ponovno bude sa ženom i sinom tjera Verlainea u belgijski Namur, ali ona odbija susret s njim. Rimbaud, smatrajući se ostavljenim, odlazi u Roche, gdje počinje pisati dugačku poemu Sezona u paklu, iz koje će kasnijih godina mnogi iščitati nimalo šifrirane scene njihovih pariških i londonskih dana: Verlaine, "lakomislena djevica", optužuje, sama sebe i Rimbauda, demona i "paklenog mladoženju". Rimbaud, pak, može samo ismijavati svog partnera, koji je "preslab da iznova izumi ljubav".

Ipak, Verlaine i Rimbaud vraćaju se još jednom zajedno u britansku prijestolnicu, gdje provode ljeto 1873. Shvativši da je njegov nekadašnji ugled dokraja uništen, Verlaine počinje pojačano piti, što dovodi do sve ozbiljnijih, pa i nasilnijih svađa s Rimbaudom.

Svađa pred večeru
Svoju tužnu kulminaciju one će doživjeti jedne večeri nakon Verlaineova povratka s lokalne tržnice, s ribama i uljem namijenjenima pripremi zajedničke večere. Ugledavši na vratima svog ljubavnika, Rimbaud mu je rekao da izgleda kao budala, na što mora da je uslijedio niz još gorih uvreda, jer se Verlaine nakon silnih mjeseci trpljena ponižavanja okrenuo na pragu i otišao.

Doslovno s ribom u ruci, Verlaine se vraća u Bruxelles, ostavljajući Rimbauda bez novca sama u Londonu. Žaleći za ženom i sinom, očajan pomišlja na samoubistvo. U Bruxellesu ga posjećuje majka, a telegram s pozivom upućuje pet dana nakon rastanka i Rimbaudu u London. Ponovni susret dvojice pjesnika i ljubavnika mučniji je od svih ranijih.

Rimbaud obavještava Verlainea da se odlučio vratiti u Pariz, na što ovaj iz pištolja, koji je kupio da se njime ubije, ispaljuje dva hica u njega. Jedan metak zaglavio se u Rimbaudovom lijevom ručnom zglobu.

Nakon što mu je u briselskoj bolnici pružena prva pomoć, Rimbaud odlazi na stanicu, gdje ga Verlaine već čeka, odlučan da spriječi njegov odlazak.

Rimbaud zove policiju, Verlaine je uhapšen i optužen, te 8. avgusta - pogotovo zbog tada kažnjive homoseksualnosti - osuđen na dvije godine robije, koje će, bez obzira na Rimbaudovo povlačenje optužbe dan nakon hapšenja, provesti u tamnici Les Petits Carmes.

Rimbaud se opet vraća u Roche i završava Sezonu u paklu, jedino djelo koje će sam dati u štampu - u tiražu od 500 primjeraka.

Jedan od njih poslat će i Verlaineu u tamnicu. Rimbaud se 1874. u pratnji pjesnika Germaina Nouveaua vraća u London, gdje neko vrijeme žive zajedno, ali ga je Nouveau, shvativši koliko mu Rimbaudova loša reputacija može naškoditi, odlučio napustiti.

Pisma bez odgovora
Deprimiran, Rimbaud odlazi najprije porodici, a zatim u njemački Stuttgart, gdje ga Verlaine, tek pušten iz zatvora, posjećuje 2. marta. Ipak, osjećaji, koji su ih nekad povezivali, ne mogu se više razbuktati.

Prepiska, puna uvreda i omalovažavanja, nastavit će se još neko vrijeme, uglavnom stoga što će Rimbaud od Verlainea tražiti novac. Kasnije će se i Verlaine povremeno javljati njemu, ali odgovora više neće biti.