Predstavljamo strip: Ken Parker

Priča o Ken Parkeru počinje 1974. godine, kada crtač Ivo Milazzo i scenarist Giancarlo Berardi donose Sergiu Bonelliju prvu epizodu stripa koji će kasnije ostaviti veliki trag u historiji talijanskog, ali i svjetskog stripa.

Berardi i Milazzo bili stari prijatelji koji su, nakon godina odvojenog rada za razne francuske, engleske i američke izdavačke kuće, odlučili da se okušaju na domaćem tlu. Tada nisu mislili raditi klasični western serijal, budući da su smatrali da je u klasičnom westernu već sve rečeno. Ipak, na narudžbu magazina Giornalino, napravili su skicu jedne western priče, koju je magazin odbio, a Bonelli je jedva dočekao. Isprva je to trebala biti zasebna priča koja bi izašla u sklopu edicije Collana Rodeo. Međutim, tada je izašao slavni film Sidneya Pollacka - Jeremiah Johnson koji ih je obojicu oduševio tako da su prepravili originalni scenarij ponuđen Bonelliju i kreirali lik koji neodoljivo podsjeća na Roberta Redforda u filmu, lik koji nije klasični revolveraš nego lovac i vodič koji se oružjem služi samo u samoodbrani.

Bradati junaci nemaju uspjeha

Nakon što je vidio tri četvrtine prvog broja Bonelli je oduševljeno zatražio nove nastavke. Međutim, zahtijevao je da redizajniraju lik tako da bude bez brade ("Zašto? Zato što u Italiji nijedan bradati junak nije postigao nikakv uspjeh!", rekao je Milazzo u jednom intervjuu) i da promijene ime Jebediah Baker. Rečeno - učinjeno te Ken u drugoj epizodi odlazi kod brijača. Ime mu je dao Milazzo, a prezime je dao Berardi po svojoj omiljenoj olovci. Tako je, tri godine nakon nastanka prvog broja, 1977. objavljeno prvo izdanje Ken Parkera - Lungo Fucile (Duga puška).

Popularnost je rasla iz broja u broj, budući da je Ken dosta odudarao od ostalih strip junaka tog vremena. Naime, temeljno pravilo svih tada popularnih serijala je bilo da glavni junak nikada ne stari i prolazi kroz avanture neokrznut te da se iste mogu čitati bilo kojim redom, a da se ne primjeti neka velika razlika. Sa Kenom je bilo drugačije. Osjećalo se kako junak kroz priče stari i stiče iskustvo, kako se mijenja i prolazi kroz unutarnje borbe i sukobe sa samim sobom. Čitatelje je osvojio svojom nesposobnošću da bude junak i profesionalni avanturist, sličnošću sa "normalnim čovjekom", sposobnošću da pogriješi i mudrošću da svoju grešku i prizna, ironijom i samokritikom, unutarnjim borbama, refleksijama i sumnjama i ostalim ljudskim vrlinama.

Revolucija u talijanskom stripu

Ken je unio pravu revoluciju u talijanski strip bogatstvom brojnih obrata, genijalnim načinima kreiranja komičnog, ali i suspensa, posebim narativnim stilom, "jezikom slika", gdje prestaje potreba za didaskalijama i balončičima sa tekstom, ingenioznim Milazzovim kadriranjem, filmskim raskursima, lepršavim, slobodnim stilom crtanja punim mašte i gotovo dječačke igre svjetla i sjene u kojoj se malo toga jasno vidi ali je ipak intuitivno čitatelju sve jasno, te naslovnicama rađenim u akvarelu koje su se protezale i na zadnju naslovnicu što je bila velika novost u to vrijeme. Stoga nije ni čudo što su autori osvojili srca ljubitelja stripa širom svijeta te brojne nagrade za svoj rad na Ken Parkeru.

Šarolika lepeza likova

Kroz Kenove avanture prolazi čitava lepezu likova, od kojih vrijedi spomenuti trapera Dashiella, sipatičnu djevojčicu Pat O'Shane, eskima Nanuka, kuju Lily, Tecumseh - pripadnicu indijanskog plemena Hunkpapa i udovicu koja je prilikom napada američke vojske ubijena, a koju je Ken oženio i usput dobio nadimak Chemako ili Onaj koji se ne sjeća. Tu su i Theba, Tecumsehin sin iz ranijeg braka, Lady Barbara Huntington Scott koja je Kenu otkrila radost čitanja i posudila prve knjige i brojni lovci, indijanci, traperi i ostali zanimljivi likovi. U sagi o Kenu pojavljuju se i neki stvarni likovi poput generala Custera, Buffalo Billa, te novinara i pisaca Ambrosea Biercea i Neda Buntlinea koji su odigrali veliku ulogu u razvoju Kena kao lika potaknuvši ga da krene pričati i pisati priče... Također, brojni drugi Bonellijevi junaci imali su svoja cameo pojavljivanja u Ken Parkeru.

Za razliku od ostalih strip junaka, Ken nema arhetipskog neprijatelja koji se kontinuirano pojavljuje kroz cijelu sagu. Neprijatelj koji se najdrže zadržao bio je Donald "Lucky" Welsh, plaćeni ubica i revolveraš kojeg je Ken gonio kroz prvih par brojeva, a nakon toga je krenuo se bori protiv nasilja ljudi nad ljudima, pohlepe, neznanja, iskorištavanja, rasizma i netrpeljivosti i ostalih zala modernog društva.

Stroga hronologija priče

Kenove avanture počinju 29. decembra 1868. i idu strogim hronološkim redom. U njima pratimo Kena u lutanjima po Sjevernoj Americi. Upravo je stroga hronologija stvarala ogromne probleme autorima, jer je mjesečni ritam izlaženja morao biti poštovan, a ako neka epizoda nije bila gotovo nije se moglo objaviti neku drugu umjesto nje jer tada ne bi bila ispoštovana hronologija. Tako je nakon nekog vremena Ken počeo kasniti. Konačno, sa 59. brojem, 1984. završava originalna serija i Ken napušta izdavačku kuću Sergio Bonelli editore i u skladu sa svojim lutalačkim karakterom kreće na put po drugim izdavačkim kućama (Orient Express, Comic Art, Isola Trovata, Ken Parker Editore) da bi se na kraju opet vratio u SBE. Ukupno je objavljeno još tri epizode koje se pribrajaju regularnoj seriji, 13 epizoda objavljnih u Ken Parker Magazineu i četiri specijalna broja, od kojih zadnji, Faccia di rame (Bakreno lice) predstavlja još jedan kraj Kenovih avantura, nakon kojeg su se Berardi i Milazzo razišli i nastavili sa odvojenim projektima.

Nije poznato da li će biti novih nastavaka Kenovih avantura, budući da je na kraju sage završio u zatvoru na Floridi, nepravedno optužen za ubistvo. Pretpostavlja se da će autori ispuniti želje brojnih Kenovih fanova i prijatelja (ipak je to junak sa najvećim brojem fan klubova u Italiji) i da će mu pokloniti kraj kakav zaslužuje.