Predstavljamo strip: Blacksad

Svijet crnog mačka Johna Blacksada su tmurna vremena pedesetih. Sjedinjene Američke Države su sve samo ne ona zemlja blještavih neonskih reklama i građanskih sloboda. Nakon Velike depresije koja je uništila ekonomiju, i Drugog svjetskog rata koji je uništio ljude, zemljom vlada čvrsta ruka anti-komunističkih paranoika i bogatuna koji misle da su iznad zakona. Negdje sa strane, među sjenama, obični ljudi se bore za život dok neimaština, opća demoraliziranost i bujajući rasizam prerastaju iz problema u način života. John Blacksad je veteran iz Drugog svjetskog rata, i ne razlikuje se od ostalih detektiva američkih krimića gotovo po ničemu - izuzev po tome što je mačak, i to crni...

Strip je djelo francuskih autora Juana Díaza Canalesa i Juanja Guarnida, a prva epizoda objavljena je u Francuskoj krajem 2000. godine u izdanju Dargauda. Odmah je pokupila odlične kritike, ostvarila rekordnu prodaju i stekla ogroman broj fanova. Tokom narednih godina serijal je preveden i izdan na gotovo dvadeset stranih jezika, a osvojio je i mnoge prestižne nagrade na svjetskim strip festivalima.

Ko je John Blacksad
Osim što je mačak, i to crn, i što više ne vjeruje u bajke, John Blacksad je samotnjak iza kojega je nekoliko neuspjelih ljubavnih afera. Radi kao privatni detektiv (ili ponekad kao tjelohranitelj), ima nekoliko lažnih licenci (FBI agent, utjerivač dugova, carinik), predstavlja se lažnim imenom - John H. Blackmore, puši jednu cigaretu za drugom, nosi tamno zeleno odijelo i mantil, te je nekad davno neuspješno studirao historiju. Da nije pozitivac, da ne slijedi zdrav razum i moralni kod, rekli bi da je propalica. Spominje mogućnost da jednom i napiše svoje memoare, ali se boji da niko ne bi vjerovao u to što čita. Ipak, u neku ruku njegove avanture i jesu ti memoari, priče koje dobijaju na dubini upravo njegovim ogorčenim komentarima na sve što vidi oko sebe.

Svi su likovi u stripu antropomorfne životinje, s tom razlikom da se ovdje ne radi o životinjama koje liče na ljude, nego o ljudima koji liče na životinje (i poprimaju neke njihove osobine). O kojoj se životinji radi ovisi o tome kakvu ulogu u stripu igra, recimo ako je lik pošteni policajac onda je najčešće pas, ako se radi o nekom prepredenjaku onda je u pitanju lisica, ako je pak negativac onda je jasno da će biti gmizavac...

Nesretnik zdravog razuma, koji kroz svu tu bijedu i ludost prolazi, a bez ozbiljnih šansi da nešto promijeni, može biti jedino (baksuzni) crni mačak. Treba naglasiti i to da su ženski likovi puno realističnije (bolje reći - erotičnije) prikazani.

Likovi nastali po stvarnim ličnostima
John Blacksad nema klasičnog pomoćnika, ali tu dužnost povremeno obavlja Weekly, lasica koja baš nema pretjerano izražene higijenske navike. To raznim situacijama dodaje dozu komičnosti, budući da John ima veoma istančan njuh. Iako je isprva prikazan kao sitno piskaralo koje traži senzacionalističke vijesti, kasnije se pokazuje da je pouzdan drug koji Blacksadu dobavlja korisne informacije.

Smirnov je pak okorjeli policijski komesar i čovjek od povjerenja. Iako odaje utisak čvrstog tipa bez emocija sam priznaje da je u duši naivni idealist koji sanja o svijetu u kojem postoji pravda za sve. U prvoj epizodi pomaže Blacksadu da osveti Nathaliju Willford, bivšu Blacksadovu ljubav, a nakratko se pojavljuje i u trećoj epizodi. Smirnov je inače njemački ovčar...

Dosta likova nastalo je prema stvarnim ličnostima; npr. pijetao Gallo je ustvari američki paranoični političar Joseph McCarthy, bizon Greenberg je američki pjesnik Allen Ginsberg, sova Otto Liebber podsjeća na mnoge naučnike koji su kao bjegunci iz nacističke Njemačke u SAD zarađivali svoj hljeb i slobodu radeći na brojnim tajnim projektima. Pored njih, tu je i orangutan iz Cypher Cluba koji neodoljivo podsjeća na Johna Lee Hookera, reptil Fiston ima uglađenu malicioznost Jamesa Woodsa, dok je Nathalia Willford nalik glumici Natalie Wood.

Canalesove priče baš i nisu originalne, a ni scenariji nisu pretjerano složeni. Ipak, sve ostalo je na visini, kako noir ugođaj, tako i odabir "životinjskih faca". Također, svaka naredna epizoda bila je bolja od prethodne, tako da je za vjerovati da nakon akomodacijskog perioda ono najbolje tek treba doći.

Guarnidov crtež svakako je najjača karika ovog stripa. Kadriranje, odabir boja, facijalne ekspresije likova, scene u pokretu i historijska autentičnost su besprijekorni. Nažalost, akvarel mu oduzima puno vremena pa su se proteklih godina mogle čuti kritike na račun "sporosti" serijala.

U posljednje se vrijeme spominje i moguća visokobudžetna filmska ekranizacija, ali to je još uvijek na dugom štapu.