“Pisac iz sjene” Romana Polanskog (VIDEO)

U završnici filma Pisac iz sjene, ekranizaciji romana Duh Roberta Harrisa (Domovina, Enigma, Staljinov anđeo), na prijemu u povodu izlaska autobiografije bivšeg britanskog premijera, jedan papirić koji sadrži vitalnu informaciju po rasplet drame ide iz ruke u ruku sve dok ne stigne do govornika za pultom. Kako se ispostavi, nikad ne doznamo šta je na njemu tačno napisano.

Za razliku od Harrisove knjige, u kojoj čitatelj zna sadržaj papirića, reditelj Roman Polanski se odlučio za eluzivnost. Je li to novi trend u kinematografiji, gdje se gledatelja vodi sve do finala i zatim ga se ostavlja kao gusku u magli, kao što je to bio slučaj sa Bijelom vrpcom Michaela Hanekea? Baš i ne.

Paralele sa životom
Dok kod Hanekea možete ispisati stranice i stranice tumačenja završnice, kod Polanskog je sve puno jednostavnije: postoji samo jedna mogućnost i on je valjda smatrao da ne mora sve obavezno i pokazati. Polanski je, uostalom, po današnjim mjerilima, reditelj starog kova. Čak i kad radi metaforične filmove (Stanar), on u tolikoj mjeri sužava prostor interpretacije da se gledatelj ne treba pretjerano mučiti kako bi shvatio o čemu je u filmu riječ.

Pisac iz sjene imao je premijeru na berlinskom festivalu, gdje je dobio nagradu za režiju. Paralele između filma i života same su se nametale. Polanski je odabrao priču o političaru koji se odlučio za boravište u Americi, stoga što ga optužuju za ratni zločin, a najmoćnija zemlja svijeta među rijetkima je koje ne izručuju okrivljenike Haaškom sudu.

Tako je i sam reditelj našao domicil u Francuskoj, jer se tamo ne može naći na udaru američkog suda koji ga potražuje skoro četiri i po desetljeća zbog slučaja silovanja maloljetnice. Kako političar nije baš simpatična ličnost, teško da se reditelj zbog te podudarnosti odlučio na ovakav projekt. Isticalo se također kako je Polanskog privukla kontroverzna tema kojom se bavi roman: Harris je, naime, svojedobno podržavao Tonyja Blaira, sve dok se taj nije založio za angažman britanskih vojnih trupa u Iraku. Svoje je razočarenje političarom izrazio profiliranjem lika Adama Langa, šminkera i bonvivana, koji započinje uspon u karijeri zahvaljujući supruzi i vezama s CIA-om.

Je li to Polanskom bio motiv za film? Teško. Njega politika - čini se - nikad nije baš jako zanimala, a do Harrisa je ionako došao tako što je htio ekranizirati njegov avanturistički roman Pompeji, ali kad nisu pronašli finansijera, Duh se pokazao kao naredna najbolja opcija. Zašto? Vjerovatno najprije zbog priče u kojoj ima samo pet-šest važnih likova od kojih su neki nekada drmali, a drugi i sada drmaju političkom scenom. Najintrigantniji je lik žena koja je supruga koncipirala kao svoj osobni projekt da bi zatim bila šutnuta u stranu, jer se njemu više sviđa njegova zgodna tajnica.

Pravi junak pritom nije političar nego pisac koji je angažiran “iz usluge” da anonimno napiše njegovu autobiografiju, cinik koji nema poštovanja ni prema kome, a pritom nije ni sobom osobito zadovoljan, jer na koricama knjiga kojima je pravi autor nikad neće vidjeti svoj potpis. Ugođaj pritom asocira na post šezdesetosmaške trilere u kojima se važni događaji obrušavaju preko anonimaca: njih je prst sudbine upleo u nešto što oni ne mogu kontrolisati, iako u prvi mah izgleda da su to u stanju, a kazna za tu drskost je poprilično visoka. E, to je već nešto što je Polanskog moglo itekako zainteresirati.

Prevarena žena
Uostalom, usporedbe sa Kineskom četvrti, pa i Rosemarynom bebom važnije su od razglabanja o Tonyju Blairu i prastarom slučaju silovanja.

Kada je Polanski dobio nagradu za režiju na berlinskom festivalu, mnogi su pomislili da se žiri solidarizirao s rediteljem koji se tada nalazio u švicarskom pritvoru. Možda je i to malo presudilo, međutim, neosporno je da je film virtuozno režiran, vještinom kakva se danas rijetko susreće u savremenoj kinematografiji.

Nestvarnom ugođaju pridonosi i činjenica da su američke lokacije zapravo inscenirane na sjeveru Evrope, a kuća u kojoj se glavnina radnje odigrava zapravo je studio, sa sugestivnim pogledom kroz prozor dočaranim uz pomoć računara. Protagonist, koji uopće nema imena, skladno se uklapa u galeriju rediteljevih junaka gubitnika: premda ga je Harris osmislio, Polanski ga je profilirao dodavši mu svoj završni začin - židovski osjećaj za fatalizam.

http://www.youtube.com/watch?v=L_AerBW0EcI