MITOLOGIKE: Indoevropski bogovi spram ljudi

Suprotnosti između nebeskog i zemaljskog ipak su imale fundamentalnu ulogu u indoevropskoj misli i jeziku: ne toliko u naglašavanju razlika između različitih redova božanskih bića, već u konstrastu bogova i ljudskog roda. Budući da su bogovi bili *deiwo¯´s “nebeski”, čovjek je bio “zemaljski”, određen izvedenicom stare riječi za zemlju.

Ovo je korijen riječi za “čovjek, ljudsko biće” u mnogim jezicima: frigijski zemelos; latinski homo (usporedi humus “zemlja”), oskanski humuf, umbrijski homu, starolitvanski zˇmuõ (plural zˇmóne˙s); gotski i staroengleski guma, staronordijski gumi, starovisokonjemački gomo (< proto-germanski *guman), staroirski duine, bretonski den (< *gdon-yo-). U grčkom je naslijeđena riječ ubrzo bila zamijenjena sa ανθρωπος – antropos (nejasne etimologije). Međutim, u poetskom jeziku, smrtnici su ćesto nazivani ξπι χθο´νιοι, doslovno 'oni na zemlji'.

Značenje je mnogo jasnije u formulaciji χαμαι ερχομ_νων qνθρπων, 'ljudi koji hode zemljom', ili npr. u terminu koji nalazimo u Eddi Fáfnismál (23. 4–6), mannaeira ermold troð a | þic qveð ec óblauð astan alinn, ‘od onih ljudi koji hode zemljom, kažem da si ti najneustrašiviji'. Moderna litvanska riječ za 'čovjeka' u smislu 'ljudskog bića' je zˇmõgus i vodi porijeklo od složenice koja označava ‘onog koji hoda zemljom’, pri čemu su vidljivi korijeni slični kao u grčkom χαμα i βα_νω. þ

U indijskoj, frigijskoj, italskoj i keltskoj tradiciji drevno uparivanje 'nebeskog' (božanskog) i 'zemaljskog' (ljudskog) očuvana je u originalnim leksičkim korijenima. U Rgvedi 7.46.2 ' se za boga Rudru kaže da se zanima kako zemaljskom tako i nebeskom rasom: ksámyasya jánmanas . . . divyásya. Na frigijskim natpisima se često koristi formula με δεω_ κε ζεμελω_ κε i varijante, koje se čitaju ‘i među bogovima i među ljudima’. Kod Enniusa nalazimo više puta diuomque hominumque, i to ne samo zbog adaptacije homerskog πατ^ρ qνδρ;ντε θε;ν τε (Ann. 284, 591, 592, cf. 203 Skutsch).

Galski kamen međaš iz prvog stoljeća p.n.e. posvećuje jedan zemljišni posjed markantnim pridjevom TEUOXTONION, koji je praćen latinskim natpisom co(m)munem deis et hominibus. U keltskom jeziku na britanskim ostrvima, derivati proto-keltskog *gdonyo je izgubio svoj inicijalni velar i postao aliteracija riječi 'bog', pa tako u ranim irskim tekstovima nailazimo na formulaciju for doínedomnaib scéo déib ‘iznad svjetova ljudi i (iznad) bogova’; sech bid día,bid duinearddu deeib dóen ‘čovjek uzvišeniji od bogova’. Jedna rana velška pjesma kaže: as clywo a duw a dyn ‘neka je čuju i bogovi i ljudi’ ‘bit će i bog i čovjek';

U germanskom bi imenice za bogove i ljude mogle glasiti *teiwo¯z i *gumanez, s tim da je ovo uparivanje, barem *teiwo¯z, zamjenjeno sa *guð o¯, upravo radi aliteracije, pa tako u Eddi čitamo goð o˛ll ok gumar ‘svi bogovi i ljudi’ (Lokasenna 45. 3, 55. 6). U Snorijevoj prozi poetično gumar je također zamjenjeno, pa on piše guð anna ok manna (genitiv plurala, Gylf. 21, al.).

(Prevedeno iz: M. L. West, Indo-European Poetry and Myth, Oxford University Press 2007, p. 122-123)