Klasična muzika pred digitalnom (r)evolucijom (VIDEO)

Uz već uhodane HD prijenose opera iz njujorškog Metropolitana, prijenose opernih produkcija danas osiguravaju milanska Scala te Royal Opera House iz Londona. Istovremeno, izravni prijenosi plesnih produkcija dolaze iz baleta Opere Garnier iz Pariza, Boljšoj teatra iz Moskve te Royal Balleta iz Londona. A HD prijenosima pridružili su se odnedavno i orkestri, Filharmonija iz Los Angelesa, Bečka filharmonija, Berlinska filharmonija te Filharmonijski orkestar iz Philadephije.

Na prvi pogled, dotične vijesti mogu se pozdraviti iz nekoliko razloga. Klasična muzika, u izvedbama čuvenih solista i orkestara, odjednom postaje dostupna znatno većoj populaciji no dosad. Zapravo, ne treba mnogo truda da bi se samostalno nadopunile optimistične najave koje serviraju marketinški odjeli produkcijskih kuća: ne samo da je muzika odjednom dostupna publici koja bi možda htjela posjetiti, ali nema sredstava za krajnje nepopularne cijene karata u čuvenim opernim kućama i koncertnim dvoranama, već je pitanje značajnog povećanja ljubitelja klasične muzike tek puko pitanje vremena.

1001 pitanje
Ipak, je li HD-ifikacija klasične muzike, kako aktualni trend naziva New York Times, samo uzlazni proces popularizacije ili se treba vratiti poznatoj postavci da medij nikad nije samo nevini prenosilac sadržaja, već aktivno oblikuje sadržaj i smisao?

Estetski aspekti izravnih prijenosa opera, baleta i koncerata su sve samo ne zanemarivi te ističu nekoliko krucijalnih pitanja.

Znači li boravak HD kamera u pozorištu da će se režije odsad prilagođavati close up planovima, a ne originalnom pozorišnom formatu? Hoće li prednost nastupa ubuduće imati zgodni vokalni solisti naspram onih koji "samo" dobro pjevaju? Hoće li dirigenti energičnije mahati štapićem jer se obraćaju mnogo široj publici?

Uostalom, nije nikakva tajna da izvođači, kada ih se snima, uglavnom igraju na sigurno te se klone slobodnijih interpretativnih rizika. A uprkos svoj sofisticiranoj tehnologiji i činjenici da se slika tokom prijenosa zaista rijetko "ledi", umjetni zvuk može biti tek ilustracija originalnog, prirodnog zvuka u dvorani.

Također, dok opera i balet pružaju sasvim dovoljno scenske dinamike za žive prijenose, pitanje je kako će publika reagirati pred crno-bijelim odijelima članova orkestra, unatoč svoj karizmi mladog venecuelanskog dirigenta Gustava Dudamela koji predvodi Filharmoniju iz Los Angelesa.

Glamurizacija i realty TV elementi u klasici
Iako nas se uvjeravaju da prijenosi još uvijek ne donose ekonomsku dobit, sponzorske i marketinške ambicije produkcijskih kuća nije teško prozrijeti, a rast trenda ide im samo u korist. Primjerice, kada je prije pet godina Metropolitan započeo s prijenosima, procjene o broju publike kretale su se oko 300 hiljada, dok se u aktualnoj sezoni brojka gledatelja procjenjuje na oko 2,4 miliona.

Galopirajući HD trend donio je, uz plitku glamurizaciju, i neizostavne reality TV elemente u klasičnu muziku. Za taj samo naizgled "nemogući susret svjetova" dovoljno je pogledati inscenirana intermezza Metropolitanovih prijenosa, u kojima operne dive njujorške kuće igraju ulogu TV voditeljica, pozivajući gledatelje na donacije. Govoreći modernim rječnikom, dok publika jasno dijeli realno od virtualnog iskustva konzumiranja muzike, prave opasnosti zapravo nema.