Kako je bilo na festivalu Belgrade Calling

Piše: Emir Saračević, Radio Sarajevo

Od ove godine Beograd je bogatiji za još jedan festival – Belgrade Calling. Desio se na Ušću od 27. do 30. juna. Zanimljivo je bilo to kako je festival nastajao u proteklom periodu - prilično spontano kako se čini. Prvo je najavljeno od strane organizatora kako će 28.06.2012. na beogradskom Ušću publika imati priliku gledati veliki Black Sabbath, a onda se situacija malo iskomplikovala i gitarista Tommy Iommy je morao radi bolesti otkazati skoro sve nastupe. Kako bi publika ipak imala priliku gledati nešto slično, Ozzy je popunio sve datume turneje pod imenom Ozzy and friends gdje je oko sebe okupio ekipu koju su činili Geezer Butler, Slash, Zakk Wylde, Gus G., Rob "Blasko" Nicholson, Tommy Clufetos i Adam Wakeman. Situacija oko festivala se počela više razvijati pa su organizatori najavili i gostujuće bendove Black Label Society, The Cult, Paradise Lost, Satyricon i Sanatorium.

Jednodnevni festival je zvučao zanimljivo, ali je još zanimljivije bilo to kada su dodali još jedan dan i to 29.06. i najavili Faith No More, Sisters Of Mercy, The Darkness, PiL, Ugly Kid Joe i The Horrors. Moglo se slobodno reći da će ovo biti jedan zanimljiv rock festival. Dodavanjem još jednog dana i to 27.06., te najavom izvođača poput Jessie J, Orbital, Example, Public Enemy, S.A.R.S. i Dubioza Kolektiv išlo se i na raznovrsnost ponude, pa je sve ukupno dobilo ime Belgrade Calling. Nekoliko dana pred početak festivala, najavljeno je de će publika na Ušću dobiti i jedan besplatan dan kada će nastupati domaći bendovi. Sve ovo je zvučalo jako zanimljivo. 

U samom početku, na račun organizatora ide kritika vezana za neozbiljnost oko saradnje. Nadam se da će sljedeće godine, ako festival bude planiran, organizatori naći interes i u saradnji sa medijima u regionu i tu saradnju dići na jedan viši nivo kao što su to već odavno učinili InMusic, EXIT, Metal Camp, MetalFest i ostali festivali koji se dešavaju u regionu. Dobro, nema veze. Karte su bile kupljene i vrijeme je bilo da se krene. 

Prvi dan festivala smo lagano propustili jer nismo bili zainteresovani za ove izvođače. Sutradan smo čitali razne komentare koje su objavljivali srbijanski mediji, pa smo mogli zaključiti da je bilo propusta u organizaciji kao što su kašnjenje sa nastupima, izmjena programa i satnice, zatim i slaba posjećenost. Publika očigledno nije željna ovakvog tipa muzike ili im sami izvođači nisu bili zanimljivi. Sa druge strane, mnogi poznanici koji žive u Beogradu su se žalili da su karte za festival preskupe. Cijene neću komentarisati jer sam imao priliku obilaziti festivale i koncerte kako u regionu tako i šire pa mi je cijena od 122 marke za dva dana festivala u „fan pitu“ sasvim realna. Ne bih se žalio ni da je bilo jeftinije.

U četvrtak 28.06. za ekipu i mene tek počinje festival i stižemo pred kraj nastupa benda Satyricon. Ovaj kultni norveški black metal bend je otvorio drugi dan festivala što i nije neka čast. Njih sam već imao priliku gledati u malo drugačijem svjetlu/mraku, puno boljem. Stotinjak ljudi ispred bine, sunce koje prži i prilično loš zvuk su propratili nekih 45 minuta koliko je Satyricon imao na raspolaganju. Nije ništa bolje bilo ni bendu Paradise Lost. Pjevač Nick Holmes se cijelo vrijeme žalio kako mu sunce ide u oči i još ne može da vidi publiku jer je bina okrenuta prema zapadu. Pored toga je imao i problema sa monitoringom ili mikrofonom pa je malo i falširao prilikom pjevanja, no šta se može. Paradise Lost je prezentovao i dvije pjesme sa novog albuma Tragic Idol (Honesty In Death i Tragic Idol), a kao šlag na kraju bila je Say Just Words.

Pred sam nastup Black Label Societya primjetno je više publike u fan pitu. Zakk Wylde i kompanija su pošteno iskoristili svoje vrijeme i odradili odličnu svirku. Vjerovatno su mnogi očekivali malo dužu set listu (istina je da je nedostajalo još par hitova) ali ovo je ipak festivalski nastup. Istina, umjesto Zakk-ove solo tačke od 10 minuta većina je htjela čuti još dvije pjesme. Zvuk nije bio baš najbolji ni tokom nastupa Black Label Societya, ali niko nije zamjerao. 

Sunce je zašlo, a na bini su se pojavili članovi benda The Cult. Ne znam tačno koji im je ovo po redu nastup u bivšoj Jugoslaviji, ali se vidi da su skoro pa domaći. Ovo je prvi bend da je sve štimalo kako treba, bar nama u publici. Oni koji su imali priliku i ranije gledati The Cult, mogli su samo potvrditi komentare da su zvučali odlično. U sklopu svoje set liste su uspjeli publici predstaviti i četiri nove pjesme sa albuma Choice Of Weapon. 

Nakon nastupa The Culta i potpunog preuređenja bine, svjetla su se ugasila i na velikom ekranu je počeo video uvod za nastup Ozzya sa prijateljima. Od pjesme koja je otvorila nastup, Bark At The Moon pa do posljednje Paranoid, publika je mogla samo uživati u odličnom koncertu koji su priredili Ozzy, Geezer Butler, Slash, Zakk Wylde, Gus G., Blasko, Tommy Clufetos i Adam Wakeman. Dobro, vjerujem da su se mnogi pitali zašto pored toliko hitova Black Sabbatha da na setlistu stave Rat Salad i Fairies Wear Boots. Uvijek će publika imati zamjerku za neku pjesmu u stilu - zašto baš ta, a ne ona. Umorni od cjelodnevnog stajanja i predobrih utisaka, nakon nastupa Ozzy & Friends, vrijeme je bilo za spavanje i odmor jer je sutra još jedan festivalski dan na kojem mislimo prisustvovati.

U petak, 29.06. na Ušće smo se zaputili nešto kasnije jer je temperatura bila previsoka, imajući u vidu da unutar festivalskog prostora nema mjesta na kojem se možete skloniti od sunca. Nažalost, propustili smo nastup benda Ugly Kid Joe i stigli u vrijeme kada je na binu izašao The Horrors. Kako im i ime kaže, bend je horor za uši. Previše dosadni i bez ikakvog smisla bili su pravo maltretiranje. Nisam primijetio da je publika bila oduševljena njihovim nastupom osim nekoliko hipstera koji su skakali. Slijedeći su na redu bili Public Image Limited ili PiL. Stari punker Johnny Rotten i ekipa su oduševili nešto stariju publiku a meni, premda su dobro zvučali, ipak nisu uspjeli izbiti iz ušiju ono što su The Horrors napravili. Dakle, The Horrors su toliko smorili da ni PiL nije uspio u potpunosti vratiti dobru atmosferu. Svaka čast Johnnyu i kompaniji na nastupu ali kompletnu večer su popravili The Darkness. Za one koji ne znaju, oni su britanski glam rock band koji su nastali 2000. godine i jako su simpatični. Od samog početka nastupa pa do kraja, pjevač Justin je izvodio akrobacije, skakao da bi pred kraj nastupa svirajući solo na gitari i sjedeći čovjeku iz obezbjeđenja na ramenima prošao kroz publiku i vratio se na binu, a da nije ni jednog momenta prestao svirati. Vjerujem da nisu bend koji bi puštali kući sa nekog od audio uređaja, ali za pogledati uživo toplo preporučujem. 

Zvijezde večeri Faith No More su opet publiku ostavili otvorenih usta što zbog bine kompletne ukrašene bijelim cvijećem i vijencima koji se nose na groblje, pojačala prekrivena bijelim plahtama, svi iz benda u bijelim odjelima a da ne govorim da im je plakat za ovu mini turneju bio nalik na smrtovnicu. Nastup ne treba ni komentarisati jer je bio odličan. Simpatičan dio koncerta je bio kada je klavijaturista Roddy rekao da slijedeća pjesma ide sa posvetom, a Mike dodao da je posvećena aktuelnom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i da se zove Digging The Grave (za one koji ne znaju – Nikolić je bio grobar, odnosno tehnički direktor javnog komunalnog preduzeća „Gradska groblja“ u Kragujevcu).  Za nadati se da će Faith No More ostati na sceni i s vremena na vrijeme nas počastiti nekim nastupom na jednom od festivala u regiji. 

Za kraj, kako je i najavljeno, ostavljeni su Sisters Of Mercy. Kultni dark-gothic rock bend iz Engleske. Odličan scenski nastup uz minimalnu muku da ga se realizuje i prilično loša izvedba su okarakterisali nastup ovog benda. Ipak, bez obzira na to jako puno publike je ostalo do 3 sata iza ponoći pjevajući hitove „Sistersa“. Bitno je znati da ovaj bend nije snimio ništa novo od 1990. godine ali još uvijek opstaju na sceni svirajući s vremena na vrijeme. Istina je, žive na račun stare slave ali im ja ne mogu zamjeriti i vrlo rado bih opet otišao na njihov koncert ukoliko mi se pruži prilika. 

Sve u svemu, Belgrade Calling festival je jedna dobra ideja za koju se nadam da će zaživjeti i da ćemo i sljedeće godine moći uživati u nastupima nekih velikih imena sa rock/metal scene na beogradskom Ušću.