Julian Nida-Rumelin: Postoji li takvo što poput ljudskog prava?
Radiosarajevo.ba
Tekst pod nazivom 'Gibt es ein Menschenrecht?' objavljen je na web stranici Goethe Instituta . Intervju je vodio Andreas Vierecke, a prijevod sa engleskog na bosanski jezik za radiosarajevo.ba potpisuje Abdurahman Ljevaković.
Julian Nida-Rumelin je profesor filozofije na Univerzitetu u Minhenu i počasni profesor na Humboltovom Univerzitetu u Berlinu. Rođen je 1954. u Minhenu, od 1998. do 2000. obavljao je funkciju kulturnog savjetnika grada Minhena, a u periodu 2001/2002. bio je državni ministar kulture u kabinetu kancelara Gerharda Šredera. Član je Berlin-Brandenburg i Evropske akademije za nauku i predsjednik njemačkog društva za filozofiju.
Mr. Nida-Rumelin, Filozofski fakultet, na kojem također obnašate i funkciju dekana, nedavno je objavio konkurs za izbor najboljeg eseja na temu „Postoji li takvo što poput ljudskog prava?“ Kakav je Vaš odgovor na ovo pitanje?
Nida-Rumelin: Kada pitate „Postoji li ljudsko pravo?“, tada mislite „Postoje li individualna prava koja ljudsko biće ima nezavisno od bilo kojeg zakonskog sistema koji ih garantuje? Postoje li prava koja ljudsko biće ima odvojeno od bilo kojeg političkog poretka?“ Ja mislim da postoje takva prava. Idem korak dalje i tvrdim da ova prava postoje neotuđivo ne samo od bilo kojeg zakonskog ili političkog okvira, nego čak i od bilo koje kulturne situacije u kojoj čovjek živi. Ja sam etički realist, stoga konstatujem: ljudska prava, posebno ona koja garantuju pravo na život, dostojanstvo osobe, ravnopravnost muškarca i žene su najprije „otkrivena“, a ne prosto zagarantovana.
Sloboda vjerovanja, pravo na kulturno samoodređenje i sloboda vjeroispovijedanja pripadaju korpusu ljudskih prava. Zar različita ljudska prava ne proturiječe jedno drugome kada jedno od njih, na primjer, upozorava na prakse pojedinih afričkih država da se nad ženama vrši genitalno obrezivanje, dok neki opravdavaju takvu praksu u njihovim zemljama smatrajući ih religijskim ritualom?
Nida-Rumelin: Prethodna napomena. U zakonskom sistemu ljudskih prava ne postoji za sva prava isti nepovredivi status kao za one koje sam naveo. Ako, na primjer, u članu 24. Opće deklaracije o ljudskim pravima stoji da svako ima pravo na plaćeni odmor, onda je to zaista društveno poželjna svrha, ali sigurno ne pripada onim „ljudskim pravima“ o kojima sam govorio u užem smislu.
Ne želim svrstati pravo na plaćene odmore u istu ravan sa slobodom vjeroispovijedanja. Tek sloboda vjeroispovijedanja i kulturno samoodređenje mogu biti subjekti koji se štite sve do onog trenutka dok njihova upotreba ne pređe granice zaštite drugih ljudskih prava. Međutim, očigledno je da nije tako jednostavno odrediti kada dolazi do toga u svakom pojedinačnom slučaju. Ali u vašem slučaju pitanje je, po mojem mišljenju, potpuno jednostavno. Ne zbog toga što se obrezivanje ne dotiče pitanja slobode vjeroispovijedanja, 'prije' će biti da je to ritualna inicijacija koja ima za pretpostavku da ženu učini ženom. Čak i ako ovaj ritual ustvari ima religijsku bazu, kao što mnogi smatraju, ono povređuje ljudsko pravo žene jer šteti njenoj seksualnoj sposobnosti i osjećaju, i zbog toga povređuje njeno pravo da iskusi erotsku dimenziju ljudske egzistencije – nezavisno od činjenice da u praksi ovakav postupak često diretkno ugrožava njen život.
Po samoj logici kritike takve prakse iz gledišta ljudskih prava, i općenita povreda ljudskih prava gdje god se ona dešava u svijetu (čak i na takozvanom Zapadu nije nepoznata), zapravo mora biti primijećena i na taj način doprinijeti da se ova ljudska prava prisile na zaštitu, ali neophodno je da i u samim kulturama sazrije mišljenje da su osnovna ljudska prava povređena. Pojedinci smatraju moralnom obavezom da se ponude takvi razlozi koji već uspijevaju pridobiti te kulture na određene promjene.
Smatrati moralnom obavezom da se ponude takvi razlozi, pretpostavlja opću vrijednost ljudskih prava?
Nida-Rumelin: Da, pretpostavlja. Međutim, moramo da napravimo prethodno navedenu kvalifikaciju: nije svakom zakonskom ljudskom pravu, kao prethodno navedeno pravo na plaćene odmore, priznata ova opća vrijednost. Ali sa poštovanjem glavnih „osnovnih prava“, koje ljudsko biće može propagirati bez obzira gdje i pod kojim društvenim ili kulturnim uvjetima živi, uvjeren sam da je njihova općenitost neupitna.
Kako propagiranje njihove općenite vrijednosti može biti argument?
Nida-Rumelin: Sigurno najhladniji i možda najlakši pogrešan odgovor je – ne u svemu! To je naravno moj lični, filozofski odgovor. Ne predstavlja nikakvo opće mišljenje u filozofiji prava ili etike. Ali ja sam svakako izvan mišljenja da su osnovna ljudska prava bazna pretpostavka normativne prirode, što isključuje priznavanje drugih prava kao osnovnih. Ova osnovna prava uključuju, zajedno sa pravom na život, pravo na ravnopravnost (u smislu međusobnog uvažavanja, priznavanja i poštivanja) i slobodu (u smislu prava na životno samoodređivanje).
Ljudska prava su ideja koja povezuje ljude jedne drugima
Razmatrajući stvarnost svjetske politike, da li je ostvarivanje ljudskih prava realistična nada?
Nida-Rumelin: Postavimo to na ovaj način: činjenica da postoji veoma raširena saglasnost oko konkretnog kataloga ljudskih prava pokazuje da ideja ljudskih prava nije zapadni uvoz ili izvoz (zavisi od vaše tačke gledišta), nego zapravo da u svakoj kulturi ili religiji može postojati veza sa idejom ljudskh prava.
Trebamo znati da u ovoj vezi Opća deklaracija o ljudskim pravima iz decembra 1948. nije proizvod zapadnih članica protiv ostalih članica. Suprotno tome, jedan od njenih najvećih kritičara je bila, na primjer, Velika Britanija, dok su ostale članice poput južnoameričkih država ili Indije bile njene najveće zagovornice. Zbog toga ne treba biti pitanja oko Deklaracije u smislu da li je ona odluka Zapada. Ljudska prava su najprije ideja koja povezuje ljude jedne drugima, bez obzira gdje oni žive, koju vjeru praktikuju i kojoj kulturi pripadaju.
goethe.de/radiosarajevo.ba
Julian Nida-Rumelin je profesor filozofije na Univerzitetu u Minhenu i počasni profesor na Humboltovom Univerzitetu u Berlinu. Rođen je 1954. u Minhenu, od 1998. do 2000. obavljao je funkciju kulturnog savjetnika grada Minhena, a u periodu 2001/2002. bio je državni ministar kulture u kabinetu kancelara Gerharda Šredera. Član je Berlin-Brandenburg i Evropske akademije za nauku i predsjednik njemačkog društva za filozofiju.
Mr. Nida-Rumelin, Filozofski fakultet, na kojem također obnašate i funkciju dekana, nedavno je objavio konkurs za izbor najboljeg eseja na temu „Postoji li takvo što poput ljudskog prava?“ Kakav je Vaš odgovor na ovo pitanje?
Nida-Rumelin: Kada pitate „Postoji li ljudsko pravo?“, tada mislite „Postoje li individualna prava koja ljudsko biće ima nezavisno od bilo kojeg zakonskog sistema koji ih garantuje? Postoje li prava koja ljudsko biće ima odvojeno od bilo kojeg političkog poretka?“ Ja mislim da postoje takva prava. Idem korak dalje i tvrdim da ova prava postoje neotuđivo ne samo od bilo kojeg zakonskog ili političkog okvira, nego čak i od bilo koje kulturne situacije u kojoj čovjek živi. Ja sam etički realist, stoga konstatujem: ljudska prava, posebno ona koja garantuju pravo na život, dostojanstvo osobe, ravnopravnost muškarca i žene su najprije „otkrivena“, a ne prosto zagarantovana.
Sloboda vjerovanja, pravo na kulturno samoodređenje i sloboda vjeroispovijedanja pripadaju korpusu ljudskih prava. Zar različita ljudska prava ne proturiječe jedno drugome kada jedno od njih, na primjer, upozorava na prakse pojedinih afričkih država da se nad ženama vrši genitalno obrezivanje, dok neki opravdavaju takvu praksu u njihovim zemljama smatrajući ih religijskim ritualom?
Nida-Rumelin: Prethodna napomena. U zakonskom sistemu ljudskih prava ne postoji za sva prava isti nepovredivi status kao za one koje sam naveo. Ako, na primjer, u članu 24. Opće deklaracije o ljudskim pravima stoji da svako ima pravo na plaćeni odmor, onda je to zaista društveno poželjna svrha, ali sigurno ne pripada onim „ljudskim pravima“ o kojima sam govorio u užem smislu.
Ne želim svrstati pravo na plaćene odmore u istu ravan sa slobodom vjeroispovijedanja. Tek sloboda vjeroispovijedanja i kulturno samoodređenje mogu biti subjekti koji se štite sve do onog trenutka dok njihova upotreba ne pređe granice zaštite drugih ljudskih prava. Međutim, očigledno je da nije tako jednostavno odrediti kada dolazi do toga u svakom pojedinačnom slučaju. Ali u vašem slučaju pitanje je, po mojem mišljenju, potpuno jednostavno. Ne zbog toga što se obrezivanje ne dotiče pitanja slobode vjeroispovijedanja, 'prije' će biti da je to ritualna inicijacija koja ima za pretpostavku da ženu učini ženom. Čak i ako ovaj ritual ustvari ima religijsku bazu, kao što mnogi smatraju, ono povređuje ljudsko pravo žene jer šteti njenoj seksualnoj sposobnosti i osjećaju, i zbog toga povređuje njeno pravo da iskusi erotsku dimenziju ljudske egzistencije – nezavisno od činjenice da u praksi ovakav postupak često diretkno ugrožava njen život.
Po samoj logici kritike takve prakse iz gledišta ljudskih prava, i općenita povreda ljudskih prava gdje god se ona dešava u svijetu (čak i na takozvanom Zapadu nije nepoznata), zapravo mora biti primijećena i na taj način doprinijeti da se ova ljudska prava prisile na zaštitu, ali neophodno je da i u samim kulturama sazrije mišljenje da su osnovna ljudska prava povređena. Pojedinci smatraju moralnom obavezom da se ponude takvi razlozi koji već uspijevaju pridobiti te kulture na određene promjene.
Smatrati moralnom obavezom da se ponude takvi razlozi, pretpostavlja opću vrijednost ljudskih prava?
Nida-Rumelin: Da, pretpostavlja. Međutim, moramo da napravimo prethodno navedenu kvalifikaciju: nije svakom zakonskom ljudskom pravu, kao prethodno navedeno pravo na plaćene odmore, priznata ova opća vrijednost. Ali sa poštovanjem glavnih „osnovnih prava“, koje ljudsko biće može propagirati bez obzira gdje i pod kojim društvenim ili kulturnim uvjetima živi, uvjeren sam da je njihova općenitost neupitna.
Kako propagiranje njihove općenite vrijednosti može biti argument?
Nida-Rumelin: Sigurno najhladniji i možda najlakši pogrešan odgovor je – ne u svemu! To je naravno moj lični, filozofski odgovor. Ne predstavlja nikakvo opće mišljenje u filozofiji prava ili etike. Ali ja sam svakako izvan mišljenja da su osnovna ljudska prava bazna pretpostavka normativne prirode, što isključuje priznavanje drugih prava kao osnovnih. Ova osnovna prava uključuju, zajedno sa pravom na život, pravo na ravnopravnost (u smislu međusobnog uvažavanja, priznavanja i poštivanja) i slobodu (u smislu prava na životno samoodređivanje).
Ljudska prava su ideja koja povezuje ljude jedne drugima
Razmatrajući stvarnost svjetske politike, da li je ostvarivanje ljudskih prava realistična nada?
Nida-Rumelin: Postavimo to na ovaj način: činjenica da postoji veoma raširena saglasnost oko konkretnog kataloga ljudskih prava pokazuje da ideja ljudskih prava nije zapadni uvoz ili izvoz (zavisi od vaše tačke gledišta), nego zapravo da u svakoj kulturi ili religiji može postojati veza sa idejom ljudskh prava.
Trebamo znati da u ovoj vezi Opća deklaracija o ljudskim pravima iz decembra 1948. nije proizvod zapadnih članica protiv ostalih članica. Suprotno tome, jedan od njenih najvećih kritičara je bila, na primjer, Velika Britanija, dok su ostale članice poput južnoameričkih država ili Indije bile njene najveće zagovornice. Zbog toga ne treba biti pitanja oko Deklaracije u smislu da li je ona odluka Zapada. Ljudska prava su najprije ideja koja povezuje ljude jedne drugima, bez obzira gdje oni žive, koju vjeru praktikuju i kojoj kulturi pripadaju.
goethe.de/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
