Hrvatska kritika Bjelogrlićevog filma 'Montevideo...'

Radiosarajevo.ba
Hrvatska kritika Bjelogrlićevog filma 'Montevideo...'

Tekst prenosimo sa hrvatskom portala Supermen.tportal

Piše: Bojan Stilin

Kinima u regiji već tjednima hara raskošni povijesno-sportski spektakl Dragana Bjelogrlića 'Montevideo, bog te video', koji je do danas pogledalo više od pola milijuna ljudi. Prije nego krene u pohod po hrvatskim multipleksima, predstavljamo vam Bjelogrlićevo holivudski ušminkano, ali činjenično šuplje i boljom prošlošću opterećeno čitanje mitskog događaja iz nogometne povijesti – odlaska reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvo svjetsko nogometno prvenstvo 1930. godine.

Osim nostalgije za boljom prošlošću, 'Montevideo, bog te video' obnavlja još jednu poznatu i dvojbenu tradiciju: tradiciju srpskog populističkog filma, koji je devedesetih godina glumio političku nekorektnost, kritizirajući bolestan sustav vrijednosti nametnut u Miloševićevim devedesetima uz pomoć sredstava iz filmskog fonda ministarstva kulture tog istog Miloševićevog režima. Tako je scenarist Bjelogrlićeva redateljskog prvijenca, petnaest godina nakon što su lepa sela lepo gorela, Srđan Dragojević, odnedavno član Glavnog odbora reformirane Socijalističke partije Srbije. Pojedini mediji i Piratska stranka (da, i to postoji u Srbiji!) optužuju Bjelogrlića i da je iskoristio svoj vječni utjecaj kod struktura vlasti kako bi izborio privođenje stanovitog Beograđanina Gorana Č., koji se drznuo link na 'Montevideo' postaviti na neki od internetskih foruma za dilanje piraterije.

Metode reklamiranja filma nisu ništa manje kontroverzne. Medije u regiji drmala je proteklih tjedana moćna PR priča, temeljena na Bjelogrlićevoj izjavi (zbog koje se poslije ispričao) kako mu je žao što sarajevskoj premijeri filma nije prisustvovao njegov prijatelj, zapovjednik sarajevske obrane, general Jovan Divjak, uhićen u Beču pod optužbom za ratne zločine. Još gori spin zavrtio je Sergej Trifunović (u filmu standardno bahatom manirom glumi načelnika policije Kraljevine Jugoslavije), koji se na istoj premijeri pojavio u majici s likom generala Divjaka, a da, po vlastitom priznanju, nije niti znao tko je on. Premijera na Palama je smjesta otkazana, Facebook grupe mrzitelja filma su se namnožile, Delije su istaknule transparent 'U Sarajevu Montevideo Srbiju postideo', a kolege redatelji u napadu samopromocije obrušile su se na novopečenog 'srpskog Briana de Palmu'.

Takav promotivni senzacionalizam oko filma u potpunom je neskladu spram, za njegove tvorce, djevičanski čistog i neokaljanog predloška iz vremena 'kad je fudbal bio mlad', kako kaže podnaslov filma. Naime, 1930. je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije trebala otputovati na prvo svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaju, no zbog premještanja središta nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd tadašnji Nogometni savez Hrvatske nije dopustio hrvatskim igračima da nastupaju u reprezentaciji. Beogradski nogometaši, uglavnom amateri, stoga su se sami organizirali, i nakon jednomjesečnog putovanja vlakom i brodom stigli u Montevideo, tamo pobijedili Brazil i Boliviju, a potom u polufinalu ispali od domaćina, koji kasnije postaje prvi svjetski prvak.

Sudbinu ove nogometne družine Bjelogrlić priča kroz odnos između Aleksandra Tirnanića-Tirketa i Blagoja Marjanovića-Moše, dvojca koji je predvodio navedenu reprezentaciju. Na travnjaku, oni su ubojiti tandem. U privatnom životu, pak, zaraćena su braća u sukobu oko dvaju ljepotica – priproste ruralne konobarice Rose i uobražene mondenke Valerije, koja bi trebala predstavljati parafrazu stvarnog lika Milene Pavlović Barili, tadašnje srpske trendi slikarice koja će kasnije dogurati do ilustriranja njujorškog Voguea.

Bjelogrlićeva improvizacija na temu autentičnih povijesnih likova u službi je isforsirane atmosfere dobrote i neiskvarenosti koja bi, kao, trebala karakterizirati predratni Beograd, posebice Čuburu, periferijski kvart iz kojega je Tirke potekao. U vojvođanskom selu Baranda za potrebe filma sagrađena je replika Beograda tridesetih u kojoj nema niti jedne bačene bundevine sjemenke na stadionu, a kamoli hračka, makadam je čist i uglancan da se s njega može jesti, a nogometaši su besprijekorno odjeveni i sređeni tip-top, čak i kad su kvartovski frajeri koji žongliraju jajima. Od svih boljih prošlosti najbolja je ipak ona koje nikad nije ni bilo. Ipak, u duhu fair-playa treba reći da Bjelogrlić ni ne želi raditi povijesnu rekonstrukciju: svevremenski narator, čiji glas u offu vodi kroz radnju i koji teleportiranjem u budućnost zaključuje kako je 'fudbal od igre za bogate koju igraju siromašni postao igra za siromašne koju igraju bogati', zapravo je devetogodišnji čistač cipela. A ono što priča je bajka.

Taj idealizirani boardwalk empire Srbije tridesetih Bjelogrlić dalje napučuje stereotipnim likovima viđenima u svakom populističkom filmu snimljenom u zadnjih pola stoljeća na Balkanu. Tu su stalno sukobljeni tradicionalist, gazda kafane (navijač BSK-a) i moderno nastrojeni vlasnik brijačnice (navija za FK Jugoslaviju), potom nacionalno ponosni tajkun-skorojević koji ne želi financijski podržati put reprezentacije u Urugvaj jer ona ne nastupa pod imenom Srbija, pa kralj Aleksandar koji ne podržava reprezentaciju bez Hrvata jer (opet povijesno dvojbeno) inzistira na jugoslavenstvu, angažirani dužnosnici nogometnog saveza i autistični trener Boško Simonović-Dunster (odlično ga igra Nebojša Ilić) pa čak i razmetni sin sive eminencije srpske politike Nikole Pašića, Rade, kojemu nogometaši u frajerskom obračunu izbiju zube. Dakako, ne ide ako se malo ne očeše i o 'vekovne neprijatelje' pa Hrvoje Kečkeš igra korumpiranog hrvatskog nogometnog dužnosnika kojeg odvođenjem u javnu kuću pokušavaju nagovoriti da dovede nogometaše na prijem kod kralja Aleksandra, a bugarski vojno-policijski dužnosnici izloženi su nogometnom poniženju u porazu 6:1 od reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, desetak godina nakon završetka rata u kojemu su Srbi i Bugari bili na suprotnim stranama.

Ima li nešto što u cijelom ovom Hollywoodu na Čuburi valja bez zadrške? Prije svega, gluma i glumačka podjela. Posebno Miloš Biković u ulozi Tirketa, ali i ostali mladi nogometaši, među kojima ima i još uvijek nediplomiranih studenata glume koje je Bjelogrlić hrabro gurnuo u vatru. Sama priča, iako na prvu loptu prenatrpana, razvija se elegantno i jednostavno, izuzmemo li spomenute povijesne improvizacije.

Budući da je već prvi dio filma zaradio novce dovoljne za rekonstrukciju drugog dijela (puta u Urugvaj i samih utakmica) na autentičnim lokacijama, nadamo se da će bijeg u slavnu nogometnu povijest kao katarzu od današnjeg poganog post-socijalističko-ratnog mentaliteta ustupiti mjesto epskom potencijalu ove izvanvremenske priče. A dotad se možda i Hrvati sjete prosvijetliti svoju dugu mračnu noć.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije