Foto reportaža: Izgradnja suhozida

Prošli vikend iz tamnog vilajeta, Adela i ja pođosmo željeznicom za Ploče kroz tamne bušotine u brdima. Interesantno je kako je u Sarajevu na polasku bilo 10 i 20, a već u Žitomislićima 9 i 25.





To me malo zbunilo, pa zaključih da su one bušotine neke svemirske crvotočine – ništa čudno za današnja vremena.

Krenule smo u susjednu državu, na Dugi otok, i to na prvu radnu akciju u sklopu zasnivanja eko imanja zvanog Barbaroža, po jednom dugootočkom cvijetu. O ljepoti Dugog otoka, najvećeg u skupini sjeverno-dalmatinskih otoka, šta više reći osim da sa svojim Parkom prirode Telašćica, u kome je i jedna od najvećih prirodnih luka na Jadranu te brojni otočići i uvalice, slano jezero i mediteranska vegetacija s preko 400 biljnih vrsta – vjerovatno spada u neka od najljepših mjesta na svijetu.









Eko imanje Barbaroža, koje još uvijek traži sponzore i donatore, na samoj je granici sa Parkom prirode Telašćica, na jednom zemljištu pretežno niskog raslinja sa dosta kamena, između mjesta Zaglav i Sali. O čemu se radi?

Inicijatorice projekta, Tereza Šešelja i Andrijana Parić odlučile su dugoročno osmisliti svoj život, na način da rade ono što vole i da jedu ono što uzgoje, kombinirajući eko–poljoprivredu sa eko–turizmom, što podrazumijeva osmišljavanje sadržaja za turiste koji žele nešto više od svog odmora, osim pukog prevrtanja na plaži.

U Barbaroži će se nuditi i edukativno informativne aktivnosti, a sve sa velikim imperativom zaštite prirodne baštine i autohtonih sorti biljaka, voća i povrća, uz namjeru pružanja dobrog primjera uspješnih praksi za razvoj otoka i drugima.



U planu je obnovljeni uzgoj odabranih autohtonih vrsta začinskog i ljekovitog bilja, koje su autentične za Dugi otok i koje su najugorženije, tj. koje više nitko ne uzgaja i čija se upotreba zaboravlja. Zatim izrada krušne peći, kompresora za ljekovito bilje, ugradnja dva solarna kolektora, izgradnja ekološkog sistema navodnjavanja... Uz obnovljive izvore energije, obnovit će se i tradicionalni zanati kao izgradnja suhozida, tradicionalna priprema hrane, tradicionalna poljoprivreda, maslinarstvo, izrada kozmetičkih i ljekovitih proizvoda...

Čitavo imanje je dakle zamišljeno po principu održivog razvoja i permakulture.

Šta je permakultura? Permakultura (PERMAnentna agriKULTURA) je način života, sistem ili princip po kome se održiva ljudska prebivališta kreiraju primjenjujući primjere iz prirode i uzimajući u obzir sve potencijalne okolne resurse koji se iskorištavaju na najbolji mogući način. Drugim riječima – proizvoditi svoju energiju i svoju hranu, i to naravno hranu koja ne sadrži pesticide ni umjetna gnojiva. Samoodrživa cjelina se gradi ne oštećujući ništa u prirodi, primjerice staništa buba, a svi resursi se ponovno koriste, organski otpad se reciklira, dakle – nema otpada. Koristiš sve što je oko tebe u prirodi, uz najmanje resursa gradiš cjelinu, jedeš šta uzgajaš, i sve recikliraš. Zapuštena područja se tim principom lako pretvaraju u održive zajednice uz malo volje, pameti i razmjene vještina.



Žene suhozidi
Razumljivo je da se u Dalmaciji oduvijek prirodno razvijao suživot sa kamenom, i kamen se nastojao što više iskoristiti. Zato je prvi tradicionalni zanat koji smo učili u Barbaroži bio izgradnja suhozida. Čujem priču kako su se rumunski turisti, razgledajući iz broda okolno Kornatsko otočje čudili praznim otocima na kojima nema ništa osim gomile suhozida, pitajući se je li sve u redu sa mentalnim zdravljem lokalnih stanovnika. Smiješno, ali doista, čemu služe svi ti kameni zidovi koje viđamo na moru, ili na primjer u Hercegovini?
E pa razne su svrhe suhozida: ograda vrta, oranice ili pašnjaka da životinje ne bježe i da ne jedu iz susjednog vrta, zaštita od vjetra, zatim u gradnji bunara, puteva, ili protiv urušavanja zemljišta na kosinama ... Pri tome je dobra stvar da se sakupljanjem kamenja raščisti tlo i tako dođe do obradive zemlje.



Jedan Sinjanin priča da je njegov dida kako bi donio babi maslinovog ulja išao na Hvar i Brač graditi suhozide, a tad je to bilo 1 metar – litra maslinovog ulja i kila smokvi. Danas pravi majstori naplaćuju 600kuna po metru. Mi smo imali barba Anđela koji je prvi dan akcije svoju vještinu podijelio s nama.



Suhozid je slojevita građevina od kamenja koje se povezuje bez korištenja vezivnih materijala i pravi se po principu principu preklapanja, odnosno prenosa težine s kamena na kamen: veliko kamenje se stavlja na dno, zatim ide manje, pa se sitno kamenje sa malo zemlje nasipa unutra, a pločasto kamenje se slaže na vrhu. Suhozid kakav smo mi pravili otočani nazivaju trmezal, to je zid u dva reda, dok se zid od jednog reda kamenja naziva mocira.







Mogu vam reći, ima nešto u tom suhozidu: navečer kad legneš pretvaraš se u kamen, i to je čudesan osjećaj. Pošto su inicijatorice osmislile ovu akciju kao neku inicijaciju uz okupljanje prijatelja, slučajno je naša radna grupa bila većinski ženska, što je izazvalo skepsu kod potencijalnih snažnijih pomagača sa otoka, ali neki su ipak došli i suhozida se poprilično izgradilo – oko 20 metara u dva dana. Terezin tata Ive, koji je sudjelovao u izgradnji, svako malo je izgovarao šaljive upadice, pa nas je u jednom trenutku prozvao: žene suhozidi.





Inače, u starih, žene baš i nisu gradile suhozide, kažu. A sa nama je čak bilo i djece. Eva je gradila svoj mali suhozid.



Sljedeća akcija uređivanja terena u Barbaroži planirana je za jesen, a web stranica je u pripremi. Nadamo se da će njihov primjer inspirirati još ovakvih inicijativa.