Dragan Jaćimović o ekspediciji na Mont Everest

U ekspediciji su bili učesnici iz Crne Gore, Slovenije, Italije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (Zehrudin Isaković, Miralem Husanović i Naim Logić), njih ukupno 19, a trajala je 60 dana.

"Kina je ozbiljna država ali je izdavanje oko 400 viza trajalo do 15. aprila. Kada ih upitate zašto, njihovi zvaničnici sliježu ramenima i upiru prstom u Peking - počinje vođa priču ove ekspedicije.

U bazni kamp stigli smo tek 21. aprila, što je poprilično kasno, ali ipak dovoljno vremena ako se uzme u obzir da najveći broj uspona na ovu planinu izvršen krajem maja. Ali ovo nije bila obična predmonsunska sezona. Ovo je bila najčudnija sezona otkad se ljudi penju Sagarmathu sa sjevera.

Nevolje su započele po samom dolasku u bazu. Prvo je satelit imao problema, pa su nas obavijestili da će nam poslati CD s novom instalacijom koja rješava problem. Onda je stigao CD svim ekspedicijama, ali pogrešno nasnimljen, pa su nam poslije nekoliko dana poslali novi. U međuvremenu je jedan član ekspedicije ubacio gadan virus u naš sistem za koji nismo imali lijeka. Uspjeli smo da zarazimo čak i satelitski modem RBGAN, pa smo do kraja ekspedicije ostali bez izvještaja.

Onda se Dragan Jovović, na svom prvom odlasku iz baze u ABC-u oklizne, nespretno padne i polomi podlakticu desne ruke. To je bio kraj ekspedicije za njega.

Prilikom drugog odlaska u ABC (6.400 m) i aklimatizacijskog uspona na North Cool (7.150 m), počeo je padati snijeg, pa je zbog opasnosti od lavina na nekoliko dana odgođen uspon. Tako je izgubljeno još nekoliko dana, ali niko nije obraćao pažnju na to jer smo imali još dvadeset dana za završni uspon. Moja ideja je bila da vrhunski aklimatiziram ljude kako bi na kraju bili spremni za napore koji ih čekaju na sjeveroistočnom grebenu. Onda smo se vratili u bazu da se dobro odmorimo.

Do mene su doprle informacije da će China Mountain Guides, momci koji postavljaju fiksnu užad, krenuti na vrh 18. maja i da će tada sezona biti otvorena. Oni koji su prije nas stigli u bazu i ranije odradili aklimatizaciju jurnuli su prema vrhu. Mi smo 19. maja stigli u ABC kako bismo bili blizu vatre i izbliza posmatrali situaciju na planini.

U periodu od 18. do 22. maja na vrh se popelo oko 100 alpinista, a od tog broja nešto više od 50 su kineski penjači. Tačan broj danas mi nije poznat (tri ili četiri) ali je za ova četiri dana ogroman broj njih sišao s planine sa crnim prstima na rukama ili nogama. Već tada smo uvidjeli veliku razliku između vremenskih prognoza koje su slale razne agencije putem satelita i onoga što se dešavalo ovdje kod nas na Sagarmathi. Ali nekome moraš vjerovati da bi na kraju donosio odluke.

Moj prvobitni plan po dolasku u ABC je bio da se na vrh penjemo 23. ili 24. maja, ali s vremenom nešto nije bilo u redu i istog dana sam odustao od te ideje. Kasnije kada su ti dani došli, bilo je jasno da gore nemamo šta tražiti. Počeo sam da istražujem vremenske prognoze do kraja maja. Sve su bile gotovo identične. Nema razlike između onih besplatnih koje se mogu naći na Internetu i naprimjer kompanije Meteos iz Šicarske za koju morate platiti 2.000 eura. Sve imaju nešto zajedničko ove godine - krajem maja nisu imali predstavu šta se dešava na sjevernoj strani Sagarmathe. Ali mi to nismo znali.

Vremenska prognoza je govorila da je poslije 27. maja odličan period za uspon na vrh. Tako smo i mi krenuli 25. maja iz ABC-a na North Cool (7.150 m). Padao je snijeg i nije bilo nimalo lako popeti se do našeg C-1. Htjeli smo da se po nešto lošijem vremenu dokopamo C-2 (7.700 m) kako bismo kasnije imali odlično vrijeme za nastavak uspona ka vrhu. Gore je ipak važnije da imate dan bez vjetra jer su psihofizički napori mnogo veći.

Sljedećeg dana 26. maja snijeg je nastavio padati a vjetra skoro da nije bilo. Po prognozi trebalo je da bude vedar dan sa mnogo vjetra! Upalila mi se lampica za uzbunu. Kako da nastavimo uspon i kako da vjerujem vremenskim prognozama. Pošto je snijeg padao do uvečer, bilo je rizično tog dana nastaviti uspon. Ostavio sam tim da noći još jednu noć u C-1 (7.150 m).

Sljedećeg dana osvanuo je sunčan dan. Iz C-1 ka C-2 (7.700 m) krenulo je 15 članova ekspedicije. Krenuli su u 12.30 sati 27. maja jer je u popodnevnim satima trebalo da vjetar malo popusti. Članovi ekspedicije su počeli da koriste kisik i nove maske Top Out već od C-1. Ovo je trebalo da bude jedan lagan dan na putu do vrha, ali nije bilo tako.

U međuvremenu počeo je da puše jak zapadni vjetar ali samo u pojasu između 7.300 m i 8.000 m! Iznad i ispod bilo je skoro potpuno mirno. Vjetar je konstantno puhao brzinom od 40 km/h, a na udare i 80 km/h, dio ekipe se složno penjao ka C-2. U tom trenutku i dalje sam vjerovao da se možemo uspeti. Iskusniji dio tima je prestao da traži fiksnu užad i nastavio je da se penje grebenom u alpskom stilu. Nije mi bilo svejedno u tom trenutku, ali sam vjerovao u njihovo iskustvo. Drugi dio tima je bio malo uplašen i htio je da se vrati nazad u C-1.

Vjetar je i dalje pojačavao. Po kasnijoj priči nekima je to bio povjetarac, a nekima je izgledalo da neće preživjeti. Subjektivni utisci uvijek zavise od prethodnog iskustva, ali i lične hrabrosti.

Dok sam održavao radio vezu sa članovima tima i prikupljao informacije s grebena, nešto mi je govorilo da vremenska prognoza za 28. i 29. maj koja je govorila da su to gotovo idealni dani za Summit Day, nije tačna kao ni za današnji dan. Nazvao sam satelitskim telefonom prijatelja u Katmanduu kako bi još jednom provjerio kretanje monsuna. Rekao mi je da ove godine na sjeveru neće biti onih čuvenih desetak mirnih dana jer je monsun slab, a sjeverni i zapadni vjetrovi isuviše jaki. Zato su vremenske prognoze neprecizne jer je vrijeme nestabilno. Iz dana u dan bit će sve gore i gore, s jakim vjetrovima i dosta snijega. Sezona je završena.

Znači i da se popnemo do C-2, ništa nam ne znači. Pozvao sam radio vezom članove tima i vođu Šerpasa i saopćio im da se odmah svi vrate u C-1. Tada je prvi član tima bio na visini od oko 7.550 m. Nikada se u svom životu u planini nisam osjećao teže nego u tom trenutku. Znao sam da nećemo imati šansu za uspon na vrh. Bar da smo dobili šansu!

Znam da je najvažnije da se svi članovi tima vrate kući živi i zdravi, i ja sam to uradio, ali da li je neko od vas bio u situaciji da donese takvu odluku? Svi smo puni priča kako vrh nije bitan već put do njega, te kako je ljudski život najvažniji, ali treba uraditi to, treba nazvati ljude i vratiti ih kući.

Dao sam sve od sebe da ekspedicija bude uspješna, pomagao sam svakome ko je imao problema, obavio sam na stotine razgovora po šatorima pažljivo slušajući probleme, davao savjete kada sam bio siguran da mogu pomoći, ali nisam uspio. Nije me sramota od planine jer me je nadmudrila najveća od svih, već me je sramota od ljudi koje sam predvodio, koji su mi bezgranično vjerovali. Uvijek do sada sam uspijevao da opravdam to povjerenje, i svi su se vraćali sretni kući, kaže Jaćimović.

U ovom izvještaju nisam spomenuo nijedno ime. To je stvar principa. Smatram da treba da prođe možda godina dana, pa da jasno sagledamo šta se sve događalo tokom ekspedicije. Sada su emocije jake i vjerovatno bih pogriješio u procjeni reagiranja nekih ljudi.

Hvala svima na podršci, mada sam prije očekivao zvižduke i paradajz" - završava izvještaj vođa ekspedicije Dragan Jaćimović.

fena/radiosarajevo.ba