Bijenale D-0 ARK Underground

Ideju o Bijenalu prvi put ste mogli čuti nekada početkom prošle godina, kada se to još trebalo dešavati u Sarajevu. Slučajnom posjetom Jusufa Hadžifejzovića i Ede Hozića, nadošlo se na ideju da se ovaj projekat napravi u bunkeru u Konjicu, što samom projektu daje potpuno drugi kontekst i zahtijeva jako puno rada i koordinacije, te ga pretvara u kulturni događaj Europe.

Svečano otvaranje Bijenala planira se za 27. maj, 2011 godine, a tome će predhoditi veliki broj dešavanja koja će početi još u septembru ove godine. U organizaciji Centra za savremenu umjetnost iz Slovenije, u septembru bi se trebala predstaviti savremena umjetnos t iz naše regije, gdje će biti pozvana i dva istoričara umjetnosti koji će napraviti pregled razvoja umjetnosti ovih zemalja u posljednjih dvadesetak godina. Drugog dana, Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), priprema okrugle stolove ili javne debate na temu Hadnog rata i svemu onome što je taj period donio. Tih šest predavanja predviđena su za 2010. godinu,i dešavala bi se u Ljubljani, Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Beogradu, u različitim periodima.

Istovremeno, izabrani, odnosno potencijalni umjetnici čiji spisak još uvijek nije javan, čisto iz praktičnih razloga biće pozvani da posjete i osjete bunker, tako da kada se vrate ovdje 2011. godine, znaju kako i gdje postaviti svoje radove. Postavljanje izložbe treba početi u januaru naredne godine, a trebalo bi biti završeno do marta. Umjetnici će raditi u grupama, da bi bilo dovoljno vremena da se odrade pripreme za katolog i film koji se treba praviti za vrijeme postavljanja izložbe.




Bunker

Gradnja objekta Ark D0, koji izvana smišljeno izgleda potpuno naivno, trajala je punih 26 godina (1953-1979). Sastoji se iz tri dijela – prvi dio je maskirni u kom su bile zgrade za smještanje predsjednika, užeg obezbjeđenja i naposljetku osoblja za tehničko održavanje. Drugi dio su tuneli koji povezuju prvi dio sa trećim dijelom. Tuneli imaju zadatak da zaštite od nukelarnog udara, a mjesto može izdržati nuklearni udar do 20 kilotona. Treći dio objekta je štićeni dio i on je u obliku potkovice, gdje se nalaze sistemi (ukupno njih 21, koji svi rade i danas) koji štite objekat , a to su sistemi protiv nuklearnog udara, protivpožarni sistemi i sistemi za vodu i za struju.











Ovaj dio podijeljen je u dvanaest blokova, gdje se nalaze sanitetski blokovi, prostorije za odmor i spavaone, štabne i konferencijske sale, blok veze, kuhinjsko –terpezarijski blok, blok vlade, centralna klima ili pluća objekta, cisterne za naftu i agregati, te pitka i tehnička voda. Ovaj objekat trebao je zaštititi i smjestiti najveći vojni i politički vrh tadašnje države u svim kriznim situacijama. Tu je moglo boraviti 350 ljudi, koji su imali sve što im je bilo potrebno za šest mjeseci života i za uspješno rukovođenje državom, a da ne moraju imati nikakav dodir sa vanjskim svijetom.







U prošlom sistemu objekat je čuvan kao najveća državna tajna, i dozvolu za ulazak su imala samo četiri generala bivše JNA , a to su ministar odbrane, načelnik general štaba, načelnik bezbijednosti i načelnik veza. Naravno, ljudi koji su radili tu morali su poznavati objekat, i morali su proći najstrožije procedure i zakletve za čuvanje tajni. Objekat spada u sam vrh investicija bivše JNA , tačnije to je treća vojna investicija, nakon podzemnog aerodroma u Bihaću i lore u Splitu.







Izgradnja je koštala 4 milijarde i 600 miliona tadašnjih dolara. Temperatura u štićenom dijelu je uvijek od 21- 23 stepena, što su idealni uslovi za život i rad. Danas se objekat snabdjeva sa gradske mreže u Konjicu, i održavanje svih ovih sistema na minimalnoj funkciji košta 10 000 mjesečno.











Konferencijske sale ovog objekta, su ujedno i najdublje tačke. One se nalaze na 270 metara dubine, a konfiguracija terena je takva da je objekat ustvari stalno na istoj dubini,samo brdo iznad njega raste (ustvari, to vam dođe kao da se iznad vas nalazi zgrada od 93 sprata). Ne osjeti se nedostatak kisika i imajući u vidu koliko su svi ovi sistemi stari, uslovi su idealni. Objekat krase funkcionalnost, jednostavnost i izdržljivost sistema i uređaja (unutra možete vidjeti mašine marke Rade Končar, Torpedo i Piler agregate, Iskrine telefone i nikada iskorištene Siemensove teleprintere). Čak i Titove i Jovankine prostorije krasi vojna jednostavnost, uz mali luksuz kao što su bide u kupatilu ili vrhunske tapete.








Posjeta bunkeru

U ovoj posjeti bunkeru, novinarima su se obratili Edo Hozić direktor Bijenala D-0 ARK Underground, selektori Petar Ćuković, ravnatelje Narodnog muzeja iz Crne Gore, Branislav Dimitrijevićem, kustos i povjesničar umjetnosti iz Beograda, Borka Pavičevič i Vladimir Tupanjac iz Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, te saradnica iz Centra za savremenu umjetnost u Ljubljani, Barbara Borčić. Butno je napomenuti da je jedan od idejnih začetnika Bijenala, Jusuf Hadžifejzović koji je bio odsutan radi službenog puta.



Borka Pavičević, direkotrica CKZD-a kaže: „Mi se nalazimo unutar jedne instalacije i mislim da tu ima zanimljivih stvari koje se tiču vojne, ekonomske i političke istorije u periodu u kome je ovaj artefakt u kome se mi nalazimo napravljen. To je period koji se naziva period hladnog rata. Sve je to jedan, golemi materijal, dovoljno inspirativan da natekenmo neki luk između umjetničke selekcije i da ne konteksualiziramo to, nego da intervenišemo u prostoru u kome je moguće da u prostoru nastaje nešto- a šta drugo nego nešto što ne treba nikome, a to su umetniča dela. Ovo je jedna apsurdna situacija, u objektu koji je nastao kao apsurd. I šta mi onda možemo da proizvedemo-mi možemo da proizvedemo niz bezrazložnih činova koji su najvredniji činovi u našim životima. Svet se toliko bavi korisnim stvarima, da ova nekorisna stvar može da pokaže tu ljudsku ekstenziju da napravi ovako nešto. To je put kreativnosti“



„Meni se čini da je to mogućnost da vratimo udarac zapadnom svijetu. Oni su se često bavili nečim što nazivaju balkanska umjetnost. Ovo pruža mogućnost samoreprezentacije, a ja sam uzbuđena time da to bude nefunkcionalno, da to ne bude racionalno“, kaže Barbara Borčić.

„Ovo bi bio pokušaj da bi se napravi kontra koncept ili kontra produkt od pre deset godina god, kada se desilo nekih sedam ili osam izložbi koje su prolbematizovale balkansku umetnost.“, kaže Vladimir Tupanjac.



Petar Čuković kaže: "To gdje se dešava izložba određuje kontekst. Moderni muzeji su navike i zapisane procedure.Objekat sam po sebi ima strahovitu snagu i nije jednostavno osmisliti koje umetnike dovesti, da snaga objekta ne bude nešto što će nadići umetničko delo. Čitanje radova je drugačije , nego kada ih vidite u muzeju. Period kada je ovaj objekat građen poklapa se sa našim post- ratnim modernizmom. Priča o modernizmu je priča o 20. veku. Ako nije modernost integrisana u društvo, ne možemo reći da je društvo moderno demokratsko društvo. Mogo puta sam rekao, da je rat nastao zato što moderna umetnost nije bila dovoljno razumljena. Nije to daleko od istine. To izgleda kao simplifikacija. Izložba neće biti rasprava o tome. Kada zbrojite troškove izgradnje pomenuta tri vojna prioriteta i kada je preračunate u druge moguće projekte- infrastruktura, škola , itd, ja opet pojednostavljeno mogu reći da rata ne bi bilo“.



„Mi svakako ne pravimo balkansku izložbu. Svi želimo da ovo bude atrakcija, živimo u doba spektakla. Ovo nije atraktivan prostor, on je vrlo mučan, ali je nešto što uz zajednički rad može da postane mjesto na kulturnoj mapi.Mi ćemo se rukovoditi idejom da je ovaj prostor već instalacija za seba, i da je on jedna datost koja se ne može menjati, ali koja se može intervenisati.. Ovaj prostor je jedna vrsta apokaliptičnog scenarija koji je zahvatio Evropu tokom Hladnog rata.Stvoren je fantazam o nuklearnoj katastrofi. Prostor namenjen odbrani od nuklearne katstrofe, koja se nikad nije desila. Mislim da je budućnost ovog objekta da postane dio kulturnog naslijeđa, jer je imao apsolutno istu funkciju kao i neka srednjovekovna tvrđava iz 15. stoljeća. Savet Evrope je podržao ovaj projekat, i mislim da ovaj prostor poslije bijenala treba da ide u tom pravcu. Nećemo se baviti istorijom, odnosno referiraćemo se na nju, ali ćemo se pre svega baviti trenutkom u kome se sada nalazimo i ovaj prostor nam omogućava da se sa time poigramo. Da budemo iracionalni, koliko umjetnost jeste“, dodaje Branislav Dimitrijević.


Gasha, radiosarajevo.ba